Tihomir Dujmović: Stipe, go home!

Normalan, da ne velim pošten čovjek, barem bi kad navrši 80 godina, okrenuo pet telefonskih brojeva od Pantovčaka do Banskih dvora, pitao, ljudi trebam li ja uopće vama, i kad bi vidio kisela lica i blazirane odgovore, pružio ruku svakom od njih i veselim trkom stigao doma sretan da starost može proživjeti u miru, uz ženu, djecu i unuke. A ako i ima kakvog viška energije memoari su tu uvijek savršeno rješenje.

Za sve ostale nadnaravne sposobnosti kojima se može pomoći zemlji mobitel i elektronička pošta su za početak savršeni alati.

Normalan čovjek bi to napravio, ali Stjepan Mesić – ne bi! Punih 25 godina hrvatske države u samom vrhu na ovaj ili onaj način, od toga deset godina predsjednik države s tim da će se brojni njegovi potezi u tom vremenu u povijesti uzimati kao kletva, jer što vrijeme više prolazi sve je jači dojam da je Stipe Mesić povukao niz poteza koji se mogu kvalificirati kao izdaja.

Kao državni udar

Slika i scena kada strane novinare pušta u tajne arhive Ureda predsjednika trebalo bi u tom smislu na fakultetskim predavanjima ilustrirati kao najupečatljiviju sliku i doslovan opis politike Stipe Mesića kao predsjednika države. Naime, takve scene i takve slike u drugim državama vidimo obično nakon izvršenog državnog udara!

Nažalost, s tom scenom se ne iscrpljuje popis zastrašujućih protuhrvatskih poteza po kojem ćemo ga pamtiti. I onda je još došlo i punih pet godina rezidencijalnog političkog života gdje je kao „bivši predsjednik“ uporno tvrdio da je silne poslove ishodio državi, premda nema nikakvih tragova tome. No, sve to skupa nije bilo dosta! Ne, još mi vlasti dajte! Sve do Mirogoja!

Kako se usuđujete maknuti me prije, barem s komadića vlasti, kao da nas pita bijesni Stipe Mesić. Naime, on je doista nakon završetka drugog mandata imao mogućnost korištenja doživotne rezidencije pa je to zakonom smanjeno na pet godina. I žalio se! Dakle, molim Vas da mi osigurate doživotnu rezidenciju i sve prinadležnosti do kraja mog života! Inače? Inače ste fašisti!

To je zapravo konverzacija koju Mesić vodi s hrvatskom državom koja ga šalje u mirovinu u 83. godini života! Kakva patologija! Jer i nakon svih mogućih mandata, kad su mu sad u svibnju zbrojili da mu je isteklo i onih pet godina na koje je imao pravo na beneficije kao bivši predsjednik on se opet tužio, žalio, prigovarao i tek kad je zadnja instancija, Ustavni sud, rekla, „Stipe, go home“, tek tada stiže vijest da je Stjepan Mesić ipak pristao otići.

Bože, kakva glad za mrvicama vlasti, počasti, lažne kurtoazije, kakav to gotovo animalni poriv za vlašću, za moći, za utjecajem, za vladanjem, mora biti kod čovjeka koji je ovih dana zakoračio u 83. godinu života, da odlazi pun bijesa i da za taj odlazak krivi navodni hrvatski fašizam?

Ali, kako će djecu sutra naučiti što je bio pravi fašizam ako su mu Plenković, Stier i Jandroković perjanice današnje „fašističke vlasti“? Mesić i cijela ta lijeva falanga uopće ne razumiju kakvu kapitalnu štetu rade mlatarujući pričom o ovdašnjem i sadašnjem fašizmu jer će svaki student željan povijesnog znanja pitati: čekajte, Pavelić i Luburić su bili fašisti, to razumijemo, ali Plenković, Petrov, Stier i Jandroković su sve samo ne fašisti.

Možete što god hoćete prigovoriti Plenkoviću, ali nemojte mi reći da je to fašizam i da vodi fašističku politiku, jer je to mimo pameti! Ali, ako svaki dan tvrdite da je ovo fašizam, ja vam sad više ne vjerujem niti da je ono bio fašizam! To je logika i to je filozofija koju svojom paranojom kod mladih generacija na duži rok stvaraju tipovi poput Mesića.

Naime, mlade generacije će gola logika tjerati na takve zaključke. Ako svaki dan deset puta ponovite da u Hrvatskoj vlada fašizam i snage „koje u njemu nalaze idejne zasade“ i tvrdite da imamo posla s fašizmom koji se inspirira Drugim svjetskim ratom, kad im budete govorili o fašizmu u NDH, klinci vam jednostavno više neće vjerovati.

Naročito kad se vidi da je kompletna naša antifašistička ljevica, ista ova koja sada na svakom koraku vidi fašizam, pola stoljeća skrivala najbestijalnije vlastite zločine poput Hude jame! Oni ne razumiju da nakon takvih i sličnih otkrića, današnja ljevica i vedete antifašizma više nemaju vjerodostojnosti niti im se vjeruje.

Dok govorite o tuđim zločinima, skrivate vlastite zločine i tvrdite da samo vi imate povijesnu licenciju i pravo pisati povijest? Neće ići. Naime, Mesić ističe ovih dana da njegovim odlaskom likuju „pobjednici zagovora i protagonisti povijesnog revizionizma, revitaliziranja fašizma i njegovih idejnih zasada“.

I da ne bi bilo dvojbe on dodaje da „stoji i dalje na raspolaganju svim onim snagama koje se bore protiv sve prisutnije fašizacije“.

Stipu Mesića da danima vodite po Hudim jamama i da mu pokazujete sva stratišta gdje je Roman Leljak izbrojao 140 tisuća ubijenih Hrvata, on bi i dalje govorio o povijesnom revizionizmu.

Čitam neki dan knjigu Josipa Grbelje„Cenzura u hrvatskom novinarstvu 1945 -1990“ i nalazim podatak da kad se nakon 8. svibnja 1945. godine, usporede likvidacije u Njemačkoj, Italiji i Japanu zajedno, da nećete naći toliko ubijenih novinara, toliko likvidiranih članova poraženih Vlada, niti toliko ubijenih svećenika, kao u Hrvatskoj.

U Njemačkoj, Italiji i Japanu dakle, nakon kraja rata, zajedno nisu ubili toliko novinara, članova Vlade iz Drugog svjetskog rata i svećenika kao u Hrvatskoj!

U Sloveniji po istraživanjima Romana Leljaka koja on jasno dokumentira, leži 140.000 ubijenih Hrvata na samom kraju Drugog svjetskog rata. To je broj žrtava identičan broju ubijenih od dvije atomske bombe bačene na Japan! Dakle, objasnite narodu: je li to hrvatski fašizam bio gori od Hitlera, Musolinija i japanskog cara zajedno, kad je zaslužio veće žrtve ili je partizansko ludilo i sadizam prelazilo granice zdravog razuma?

Otkrivene strahote

Odgovor se nazire: u demokratskom svijetu je rat 8. svibnja uistinu prestao, osvete su zaustavljene i demokratski uzusi su stupali na scenu. Uključujući i pravična suđenja poput onog u Nürnbergu. Ovdje ničega od toga nije bilo, osveta je bila poželjna, a ideološko ludilo dovedeno do kraja. Dakle, u tim kategorijama razgovaramo.

I sad se očekuje da povijesne ocjene od prije pola stoljeća i danas, nakon otkrića ovih strahota ostanu iste?

Naime, ovdje se priječi otkrivanje te istine koja se skrivala pola stoljeća jer je jasno da puna istina vodi nekim drugim zaključcima o povijesti od onih kojima su nas šopali desetljećima. Tu punu i pravu istinu Stipe Mesić zove povijesni revizionizam! Nevjerojatno!

Pa, hrvatski komunisti su brojčano streljali više pripadnika Vlade NDH negoli je cijeli svijet na smrt brojčano osudio njemačke zločince i najbliže Hitlerove suradnike u Nürnbergu. Hrvatski komunisti su nakon kraja Drugog svjetskog rata streljali 38 novinara što je svojevrsni svjetski rekord u likvidiranju novinara nakon rata! Od 352 novinara koji su to bili 1939., samo njih 27 je dobilo licencIJu, dopuštenje bavljenja novinarstvom 1945. godine! To su relacije o kojima govorimo!

Komunisti su ovdje likvidirali 667 svećenika, dok je u zemlji slične prošlosti i veličine, Slovačkoj, ubijeno 14 svećenika nakon 8. svibnja 1945. I sad će oni koji šute o tim zvjerstvima za koja dakako nikad nitko nije odgovarao, optuživati za revizionizam one koji te istine sada iznose na svjetlo dana! Jer da nije bilo ovog „povijesnog revizionizma“ mi nikad ne bismo ni doznali za partizanske zločine.

I kad sada o svim tim relacijama možemo barem govoriti, to je za Mesića: povijesni revizionizam. I fašizam dakako! Koje manijakalno odbijanje istine! No, problem Stipe Mesića kao i svih onih mentalnih feralovaca koji se odbijaju suočiti s prošlošću, leži u tome da baš oni time kopaju rak-ranu ovakvoj civiliziranoj i doista antifašističkoj Hrvatskoj.

Hrvatska se jednostavno mora suočiti s prošlošću, makar se Stipe Mesić upinje tako silovito da bi bruh mogao dobiti da do toga ne dođe. Ne može se na 140 tisuća ubijenih Hrvata samo u Sloveniji, nakon kraja Drugog svjetskog rata, gledati kao na 140 tisuća zločinaca, jer oni to nisu.

Niti se na one koji su ih likvidirali može gledati kao na narodne heroje, jer ničeg herojskog nema u sadizmu zvanom Huda jama. I dok je postojao represivni sustav vi ste te istine mogli skrivati na silu, ali danas je taj „revizionizam“ nezaustavljiv.

Revizionizam? Da, ali kakav!

Da, Hrvatskoj treba povijesni revizionizam jer povijest kojoj su nas učili antifašisti je bila lažno ispisana i napisana povijest. Prodavali ste priče o streljanjima partizana kad bi ukrali jednu jabuku, da bi s druge strane punili rudarska okna živim ljudima koje ste unutra zazidali!

Kolumnu u cijelosti pročitajte na Slobodnoj Dalmaciji.