Titovi zločini – emotivna priča Dragana Hazlera o pokoljima u Slunju i okolici

Foto: Fah

Već na početku valja reći da je hrvatska povijest pisana od komunista – hrvatskih neprijatelja lažna, a povijest pisana od pravih hrvatskih povjesničara je manjkava jer joj nedostaju brojni izvorni podatci.

Samo u Slunju s najbližom okolicom ima više od stotinu masovnih grobnica počinjenih od komunističko-partizanskih zločinaca na Hrvatima, a obrađeno je samo 18 grobnica. Da bi se otklonilo jedno i drugo (uveličavanje, umanjivanje i zataje…) dužnost nas starih još živućih Hrvata je zapisati sve što znamo iz vremena Drugog svjetskog rata i poraća o događanjima u svome zavičaju riječima istine. Toj svrsi i namjeni pišem sljedeća živa sjećanja iz zavičajnog Slunja. Ističem: Ne ponovili se nikada!

Počinjem ovaj zapis 15. svibnja 2015. u znak 70. obljetnice poslijeratnog genocidnog ubijanja Hrvata od strane komunističkih partizana, koje tada počinje mirnodopski intenzivnije nego u ratu: Tragedijom Bleiburga, 15. svibnja 1945. godine, masovnim ubijanjem zarobljenih hrvatskih vojnika i civila bez pravosudne istrage i presuda.

Uz česta moja osobna gledanja javne provedbe komunističko-partizanskih ubijanja i mučenja ljudi iz protivničke strane u Slunju,  najstrašnije je bilo slušati govore komesara ili čitati iz mnoštva ondašnjih listića i ponekih novina pohvalno isticanje visokih brojeva poubijanih neprijateljskih vojnika, posebice naglašavano ustaša i domobrana.

Za razliku od drugih vojska, koje se nisu hvalile ili su se manje hvalile  počinjenim ubojstvima na strani svojih protivnika, komunističko-partizanske ubojice, pljačkaši i razarači svih ljudskih dobara su se hvalili sa sprovođenim zlodjelima i strahovito osuđivali drugu zaraćenu stranu za višestruko manja zlodjela, kojih je bilo mnogo manje, ali su  za osudu.

Još se sjećam komesarskih govora u Slunju za vrijeme rata i napose po završetku rata tijekom druge polovice svibnja i nadalje 1945. godine, u kojima je pohvalno isticano da je “naša armija poubijala u Sloveniji više od 100.000 ustaša, a one druge zarobljene čeka zaslužena smrtna kazna”.

Tijekom druge polovice mjeseca svibnja i početkom lipnja 1945. prošlo je kroz Slunj meni znanih:  PET VELIKIH ODVOJAKA KRIŽNOG PUTA.

Onim manjim odvojcima zarobljenika i dovođenim zarobljenicima u Slunj uglavnom iz karlovačkih logora i kasnije iz Lepoglave za razne potrebe prisilnog rada nitko ne zna broja. Nakon iscrpljenosti takove nesretnike bez iznimke su  ubijali komunistički zločinci, tada već dobro organizirana i specijalizirana za ubijanja ljudi uvježbana – Udba. Za one, koji ne znaju, treba reći:

Tajnu službu u komunističkim partizanima vodili su komesari,  zatim je ustrojen odred zvani PPK = Protiv Pete Kolone.

Iz redova ovih ubojica “PPK” nastala je zloglasna  OZN-a = Odjeljenje Zaštite Naroda.

Zatim  je ustrojena UDB-a = Uprava Državne Bezbjednosti i konačno SUP = Služba unutrašnjih poslova.

Četiri od pet spomenutih odvojaka Križnog puta kroz Slunj sam osobno vidio s tragikom, koja je pogodila nesretnike iz četveroreda u prolazu ili za vrijeme “odmaranja” u Slunju… O petom odvojku, točnije trećem po redu odvojku Križnog puta govorio nam je sudionik u njemu Slunjanin, zarobljeni – preživjeli domobran Mile Cindrić s nadimkom Boljko.

Prvi odvojak Križnog puta kroz Slunj

U drugoj polovici  mjeseca svibnja 1945. bio je četvrtak, datum  ne znam, ali zasigurno nekoliko dana  iza 15. svibnja 1945. pojavila se prva četveroredna kolona na prolazu kroz Slunj. Točno znadem da je bio jedan svibanjski četvrtak. Naime četvrtkom je tjedni sajam u Slunju i to je u ono vrijeme bio praznik kao što je nedjelja bila blagdan.

Po običaju našao sam se toga četvrtka na sajmu oko 10 sati, ali posve sam bez društva što je bio vrlo rijedak slučaj. Jasno mi je bilo onda i danas 15. svibnja  zašto se ne okuplja moje društvo. Svi su bili doma zatečeni najvećom tugom, koja je mogla pogoditi hrvatski narod u Slunju, dakako i u cijeloj Hrvatskoj.

Bio je taj Tito tijekom rata poznat kao strašan ubojica svojih protivnika iz redova svih naroda napose Hrvata. S vremenom mi je postalo jasno, što onda nisam znao zašto taj Tito masovno ubija  Hrvate.

Odrastanjem, kroz školu i kroz prisilno čitanje djela komunističkih ideologa, napose Karla Marxa otkrio sam zašto je Tito prednjačio u ubijanju i progonu Hrvata. Ovo mora znati svaka Hrvatica, svaki Hrvat i na to misliti. Tito je  bio isklesani marksist i nadahnuti staljinist. Marxova osuda Hrvata na smrt bila je gotovo analogna Hitlerovoj osudi  Židova na smrt. Hitler je bio nacistički zločinac, a Tito je bio marksistički zločinac.

Nestanak države NDH  su tijekom mjeseca svibnja 1945. na sve načine širili komunistički partizani i četnici – jedni i drugi tada udruženi pod zvijezdom petokrakom.

Mi Slunjani odrasli i mladi, znali smo približno točno: “Tko je tko tijekom rata bio i sada samo kapu promijenio!”

Bio sam tih dana istaknuto žalostan i bespomoćan u svom biću 16-godišnjeg dječaka, protkanog domoljubnim i državnovoljenim hrvatstvom od pete do glave. Predugo bih trebao pisati o svome jadnom osjećaju jer sam spoznajom o nestanku Nezavisne Države Hrvatske patio u duši i tijelu. U mislima sam stavio pred njeno ime Križ kao pred pokojnika, pred kojim sam plakao i molio se za vječni pokoj i nadu u uskrsnuće…

Jedna djevojka – Vlahinja iz Primišlja, ime joj bijaše Milka, a za prezime nisam siguran pa ga ne navodim započinje toga sajmenog četvrtka kolo na sred Mostaca u središtu mjesta Slunja s vrijeđajućom pjesmom: “Paveliću crni Ante // Od naroda ti posranče // Ti zauze Zagreb bijeli // Da zaratiš narod cijeli // Da zaratiš Srb-Hrvata // Srb-Hrvata k’o dva brata //…”

Najednom se tu pojavi jedan partizanski komesar. U vrijeme rata bilo je u Titovoj partizaniji ili NOB-u mnogo komesara počev od komesara  voda i čete pa do divizije i posebice komesari u PPK-u, u OZN-i i u poluvojnički ustrojenim pozadinskim službama općine, grada, kotara, Skoja, Partije… Uz promidžbu i druga ratna zaduženja komesari su izricali smrtne kazne proglašenim neprijateljima.

Narodnim neprijateljima su proglašavani imućniji ljudi, koje se je ubijalo, uz obredno mučenje u zatvoru, da bi se moglo oduzeti njihovu imovinu “za potrebe NOB-a”.

Poznavao sam toga komesara po izgledu, ali nisam sada siguran je li se zvao Milan Banda ili Rade Cimeša… Obadvojica su bili komesari u Slunju i po izgledu međusobno slični. Popeo se je drug komesar na ogradni zid od nekadašnje vojarne iz vremena Slunjske vojne krajine odnoso žandarmerijske kasarne za vrijeme Jugoslavije.

Povišenim i uzbudljivim glasom govori je da će “uskoro proći kroz Slunj kolona zarobljenih ustaša i svatko ih slobodno može tući i kamenovati. Kolona dolazi iz Primišlja…”

Još žalosniji, nego dosada krenem u pravcu otkud dolaze hrvatski zarobljenici. Vidio sam ih. Sve mladi ustaše, čak s ustaškim kapama i “U” na njima, poneki je gologlav i nekolicina je nosila domobranske kape. Bilo je među njima  i civila te poneka žena s odraslom djecom. Posve male djece nije bilo jer su već na početku Križnog puta partizani oduzeli majkama novorođenčad i poubijali.

Ako je moja procjena točna, sudeći po duljini kolone uglavnom tro- i četveroredne bilo je oko tisuću jadnih hrvatskih zarobljenika – vojnika i civila, uz koje su jahali na konjima njihovi pratitelji partizani naoružani parabelama.

Vlahinje, više nego Vlasi, kako mi u Slunju s pravom nazivamo Srbe su uzvikivale uvredljive izraze, od kojih ću poštedjeti ova slova, nabacivale su se kamenicama na zarobljenike, pljuvale po njima i neke od njih se zalijetale u kolonu da udare šakom ponekog zarobljenika.

Jedan od zarobljenika je uzvratio srednjedobnoj Vlahinji i ova se je počela derati kao junica, kako se to u Slunju kaže.

Odmah su prateći partizani izveli toga, dosta visokog mladića domobrana i uz uobičajeno komunističko-partizansko mučenje batinanjem strijeljali ga uz zid izgorene zgrade Kotarskog suda u Slunju. Danas mi je jasno da je to bio zločin izveden bez istrage i suda. Tu je mrtvac ležao čitav dan, a onda su ga zavukli u hodnik zgrade, gdje je bio ostavljen oko 2 dana, kad ga je odvezao slunjski grobar Ivica Štefanac – zvani Baketan i pokopao u slunjskom Novom groblju..

Pročulo se je među Slunjanima samo to  da je nesretnik iz Virovitice imenom Franjo. Prezime nisam znao onda niti danas.

Ta prva kolona ili točnije prvi odvojak Križnog puta s oko tisuću  hrvatski zarobljenika nije zadržavan u Slunju niti je tu bilo daljnjih žrtava. Karlovačkom cestom ti gladni i izcrpljeni mladići – domobrani i poneki ustaša dovedeni su u Budački. Iz partizanskih izvora, hvaleći se time, doznali smo da su svi zarobljenici poubijani u Budačkome, veći broj u obližnjoj Petrovoj gori i dokrajčen u okolici Krnjaka.

Drugi odvojak Križnog puta kroz Slunj

I ovaj odvojak kao i prvi doveden  je u Slunj isto preko Primišlja. Bio je manji od jučerašnjega i brojio je oko 500 hrvatskih zarobljenika pretežno domobrana i manji broj ustaša bez civila. Doveli su ih partizanski pratitelji već u petak poslijepodne u Rastoke i smjestili u veliko dvorište jednokatne zgrade od Mile Skukana Tošinoga.

To dvorište se je protezalo do desne obale rijeke Slunjčice. Ja sam na drugoj obali Slunjčice u našoj Luki napasao goveda i gledao sam te jadne zarobljenike preko rijeke na udaljenosti oko 40 metara. Dozvolili su im partizani iz pratnje pristup k rijeci, gdje su se jadni ljudi umivali, prali i gladni napajali vodom.

Ovdje valja reći, što vrijedi za svih pet odvojaka Križnog puta, da njihovi pratitelji nisu bili iz redova poznatih partizanskih zločinaca u Slunju, nego stranci, među kojima je bilo čak Slovenaca, Crnogoraca i Srba iz Srbije. Bili su glavninom stacionirani u Karlovcu i u Duga Resi. Predstavljali su se osim zločinstvima s pjesmom:

“Čije ono mine tresu Karlovac i Duga Resu?! // To su ljute naše zmije Crne Gore i Srbije!

Osim mene 16-godišnjeg pastira gledali su te jadne zarobljenike na “odmoru” u Rastokama i odrasli ljudi, od kojih se dobro sjećam ovih: mlinari Tone Vučeta i Jana Petrović, kovač Mila Moćan, teta Kate Štefanac, Mare i Milka Štefanac i nekoliko žena i djece iz višečlanih obitelji Moćan. Ima u Slunju/Rastokama još živih ljudi, koji se sjećaju tih zarobljenika i njihove kobne sudbine.

Najednom je predvečer nastao strašan metež i pucnjava. Kasnije smo doznali da je Anka Skukan – udovica dala zarobljenicima jedan kruh i veliku staklenku pekmeza. Ona je za to vrijeme stanovala u toj kuću Mile Skukana Tošinoga, svoga daljnjeg rođaka.

Pucnjava je na čas prestala, ali je do nas dopirao strašan jauk ljudi. Onda se je pucnjava ponovila jer su partizani “iz milosti” poubijali ranjene zarobljenike, koji su se međusobno naguravali oko kruha i pekmeza.

Znade se da je tom prilikom poubijano  četrnaest domobrana, koji su nakon odlaska kolone pokopani u Jelviku, u rovovima, koje je prije rata kopala Jugoslavenska vojska. Tu su i danas njihovi posmrtni ostatci. Njih je uz ostale hrvatske žrtve u rovovima, koje su strijeljali partizani evidentirala Saborska komisija za utvrđivanje žrtava Drugog svjetskog rata i poraća, u kojoj je bio i pisac ovih redaka. Komisiju je ukinula komunistička – SDP-ova vlada Ivice Račana, da bi se i nadalje skrivalo komunističko-partizanske zločine.

Treći odvojak Križnog puta kroz Slunj

Osobno nisam vidio te jadne ljude – Hrvate, koje su mučili i ubijali komunistički zločinci i srpski četnici preobučeni u partizane jer su zarobljenici zadržani na Stočnom sajmu u Slunju, oko kilometar udaljeno od moje kuće.

O tom odvojku Križnog  puta krajem svibnja 1945. govorio je kasnije, preživjeli sudionik Slunjanin Mile Cindrić – Boljko. On je na zamolbu preživjelih slunjskih domobrana održao predavanje u uredu Urv. Hrvatski domobran – Ogranak Slunj o toj tragediji.

Dakako, govrio je Boljko o tom strašnom zločinu prema hrvatskim zarobljenicima i pred drugim Slunjanima, među kojima ima još živih.

Mile Cindrić Boljko je rekao da je taj Križni put obuhvaćao blizu tisuću ljudi i to većim  dijelom zarobljenika iz logora na Švarči u Karlovcu, a drugi su bili kidnapirani ljudi u gradu. Među ovima je bio od njemu dobro poznatih samo Milan Vratarić, trgovac iz Lađevca, ali se nije našao među nesretnicima u ovom Križnom putu na Stočnom sajmu u Slunju.  Kasnije je Mile Cindrić – Boljko doznao da je Milan Vratarić strijeljan već u Karlovcu po nalogu udbaša Josipa Boljkovca i Mile Paulića zvanog Ćiba.

Taj treći odvojak Križnog puta, došao je iz Karlovca u Slunj preko Duga Rese, Generalskog Stola, Tounja i isto preko Primišlja i bio je smješten, kako je već spomenuto na Stočnom sajmu u Slunju.

Mile Cindrić Boljko nije ničim pokazivao da je iz Slunja strahujući da će ga partizanska pratnja predati slunjskim udbašima, napose okrutnome  Srbinu Petru – Pepi Zinaiću, koji se je životno nadahnjivao i naslađivao u ubijanju nedužnih Hrvata. Poznat je po svome patentu gušenja ljudi u Kuterevićevoj pećini, pred koju bi dovezao slamu i zapalio je. Od dima su se gušili ljudi i hrvatske majke s malom djecom, koji su se sklanjali u pećinu pred ratnim opasnostima.

Mile Cindrić je za života govorio (umro je 2001. godine) da je partizanska pratnja čak dozvolila Slunjanima donošenje hrane i vode za zarobljenike na Stočnom sajmu. Ali donošenje je bilo nedostatno za blizu tisuću ogladnjenih mučenika.

Na zapovijed za pokret točno 170 ljudi  nije moglo ustati i partizanska pratnja ih je poubijala pištoljem u zatiljak.

Znade se u Slunju da su poubijani hrvatski vojnici na Stočnom sajmu oko 30. svibnja 1945. pokopani u masovnoj grobnici ispod brda i istoimene šume Melnice.

Tu masovnu grobnicu je u granicama svojih mogućnosti i dokaze živih svjedoka obradila Saborska komisija za utvrđivanje žrtava Drugog svjetskog rata i poraća.

U toj Saborskoj Komisiji za Karlovačku županiju su bili imenovani (abecedno): Dragan Hazler, Nikola Katić i Mladen Šomek i pridružili su se u istraživačkom radu brojni veterani iz Ogranaka Hrvatski domobran – Duga Resa, Karlovac, Ozalj i Slunj.

Evo još tri važna podatka za ovaj, treći po redu odvojak Križnog puta kroz Slunj oko 30. svibnja 1945.

Prvi se odnosi na Milu Cindrića, koji je svojom spretnošću pobjegao iz četveroreda i spasio si život.

Drugi podatak se odnosi na odvojak vođen birano kroz srpska sela, u kojima su brojno stradavali zarobljenici kroz napade i ubijanja od srpskih seljaka.

Treći, ponajvažniji podatak jest spoznaja iz više izvora, da je taj četverored završio u Čemernici nedaleko Topuskoga.

To sabiralište i mučilište hrvatskih zarobljenika u Čemernici opisuje Ivan Aralica u svome dokumentarnom  romanu “Četverored”.

Nažalost, Saborska komisija za utvrđivanje žrtava Drugog svjetskog rata i poraća nije obradila masovnu grobnicu – točnije masovne grobnice u Čemernici.

Pisatelj ovih redaka dolazi često u Topusko – iz zdravstvenih razloga u odlične termalne kupke. Tamošnji ljudi mi govore u povjerenju jer još uvijek žive u strahu, da je u masovnim grobnicama u Čemernici, u obližnjoj Petrovoj gori, u okolnim gajevima i dolinama našlo smrt najmanje dvije do tri tisuće poubijanih hrvatskih vojnika od strane Titovih komunističko-partizanskih terorista.

Dakle Čemernica obvezuje nas žive, da barem označimo masovne grobnice i postavimo spomen križeve, pred kojima ćemo paliti svijeće i moliti se za duše nedužnih hrvatskih žrtava komunističkog zločina.

Četvrti odvojak Križnog puta kroz Slunj početkom lipnja 1545.

Ovaj odvojak Križnog puta je najsloženiji po svima pitanjima. To je bilo sabiralište hrvatskih zarobljenika, među kojima je uz pretežno domobrane, bilo nešto malo ustaša i čak nekoliko Nijemaca.

Koliko je bilo kojih od spomenutih zarobljenika to nismo znali onda pa ne znamo niti danas. Sabiralište je bilo na velikom livadskom i voćarskom predjelu Slunja zvanom Svetice. Tu se je inače svake godine oko Svetog Jurja blagoslivljala zemlja i mi djeca smo se posebice radovala jer smo toga dana mogli početi ići bosonogi.

Prije, nego pristupim opisu logorovanja zarobljenika valja reći da je u svima odvojcima Križnog puta u Slunju osim prvoga bilo vrlo malo ustaša. Kasnije smo doznali da su Titovi partizani poubijali zarobljene ustaše već u Austriji i Sloveniji , tako da ih je vrlo malo došlo u Hrvatsku pa tako i u središnje-hrvatsko mjesto Slunj.

Broj ovih zarobljenika iz četvrtog odvojka Križnog puta ulogorovanih na Sveticama u Slunju nitko ne zna jer su jedni odvođeni, drugi dovođeni. To se može reći i za pravce dovođena i odvođenja zarobljenika.

One skupine, među kojima je bilo i Nijemaca dovedene su iz smjera Rakovice, dakle iz Like i Dalmacije.

Skupine zarobljenika, među kojima je bilo civila, oružnika i domobrana dovedeni su iz Ogulina. Stariji Slunjani su poznavali neke ljude, a ja sam poznavao dvojicu bivših oružnika u Slunju prezimenom Cvitković: Luka Cvitković je čak nekakvom intervencijom bio oslobođen iz logora. U Slunju je živjela njegova 6-člana obitelj: supruga i pet kćeri.

Za tragediju drugoga zarobljenog oružničkog vodnika Milu Cvitkovića iz Drežnika ne znam, ali se znade da nije ostao živ.

Ovi zarobljenici u manjim grupama su nakon “odmora” odvođeni u svima pravcima: prema Bosni kroz Lađevac; prema Cetingradu kroz Kremen; kroz Cvitović prema Veljunu i uobičajenom rutom Karlovačkom cestom prema stratištima oko Budačkoga.

Kako je već spomenuto jedni su odvođeni drugi su dovođeni. O broju živih i poubijanih može se samo nagađati.  Govorilo se je onda tijekom  lipnja 1945. da je preko slunjskih Svetica prošlo oko tri tisuće zarobljenika. I o broju poubijanih na Sveticama u Slunju može se samo nagađati.

Bila je nedjelja prije podne. Mi slunjska djeca svih dobi nakon rane Mise uglavnom iz okolice škole, iz Ivšić Brda i iz Sminderečeve gase smo se igrali u Školskoj plantaži, koja međaši sa Sveticama. Gledali smo bespomoćno i s dubokom tugom te jadne zarobljenike.

Najedanput blizu podneva čuli smo pucnjavu, koja je dulje trajala. Mi odrasliji smo dotrčali na Svetice do kuće Nikole Vučete. On je bio školski podvornik i dobro smo se poznavali i odlično slagali s njim. Nije nam dozvolio da se primičemo bliže tome partizanskom zločinstvu, da i mi ne nastradamo.

Iz blizine nekih 15 metara vidjeli smo da su partizani iz pušaka i pištolja pucali u zatiljak onim zarobljenicima, koji nisu mogli ustati i krenuti u četverored.

Među, kasnije izbrojenim pri pokopu u masovnu grobnicu tom užasnom prilikom bilo je točno 27 poubijanih zarobljenika, hrvatskih domobrana i među njima bila su trojica njemačkih vojnika. Svi su pokopani u masovnu grobnicu u dolini Jose Turkalja. Ta dolina je kasnije zasuta zemljom i poravnata za školsko igralište, što znači da je nemoguća ekshumacija leševa.

Drugi slučaj jedne masovne grobnica s 18 leševa pronađen je oko 1970. pri kopanju temelja za novu zgradu Osnovne škole na Sveticama u Slunju. Šef slunjske udbe Petar – Pepa Zinaić pokušavao je prikazati leševe kao žrtve ustaškog terora. Onda su ga Slunjani pitali, kako su te srpske žrtve ustaškog terora mogle biti u domobranskim odorama. Umjesto odgovora, Udba je zabranila svaki govor o njima radi narušavanja “bratstva i jedinstva”, a gdje su leševi pokopani to do danas u Slunju ne zna nitko.

Stariji Slunjani, među kojima je i pisac ovih dokumentarnih redaka smatraju da je na Sveticama bilo puno više žrtava hrvatskih zarobljenika, nego u dvije poznate grobnice. Žrtve su odvožene kamionima u masovne grobnice u bazdanama: Močile i Debela Glava. Ukupan broj žrtava toga četvrtog odvojka Križnog puta – trijažnog sabirališta na Sveticama u Slunju je sigurno oko stotinu. Oni pak nesretnici, zarobljeni hrvatski domobrani koji nisu bili poubijani u Slunju to im se je dogodilo u produžetku Križnog puta.

Napose tragično su završavali hrvatski zarobljenici vođeni kroz Slunj i okolna srpska sela.

Peti odvojak Križnog puta kroz Slunj (pored Slunja)

Ne znam je li ispravan izraz Peti odvojak Križnog puta kroz Slunj, što će se vidjeti iz opisa, koji slijedi.

Jednog popodneva, bilo je to već polovicom lipnja 1945. nekolicina nas slunjskih pastira napasali smo blago (tako mi u Slunju nazivamo goveda, napose krave) daleko u slunjskom Grabarju, malne ispod brda Debele Glave.

Najednom se pojavila kolona ljudi, pretežno žena odjevenih u svakodnevnim narodnim nošnjama iz Ogulinskog kraja. Bilo ih je oko 150 pretežno žena i među njima oko 50 muškaraca.

Mi pastiri (Dragan Hazler, Toma Hazler, Toma Ivšić i Mića Jareb) pitali smo partizane – vodiče, kuda vode te žene i starce . Odgovorili su da ih vode na dobrovoljnu drvosječu u šumi na Debeloj Glavi. Bilo nam je sumnjivo  pa smo pitali: “Gdje su im sjekire i žage (pile)”!? Na odgovor nismo dugo čekali: “Sjekire i sav drugi alat imaju gore u šumi”.

Mi smo čak povjerovali jer je to bilo vrijeme početka velikih fošpona (obveznog rada u šumama, u poljodjelstvu, popravljanju cesta, obnovi kuća…).

Kad najednom  začula se paljba iz strojnica i čuo se je jauk žena. Sve žene i nešto starijih muškaraca su partizani postrijeljali i pobacali u beskrajno duboku bezdanu na Debeloj Glavi.

U toj bezdani, koju su partizani punili ubijanjem Hrvata našlo je svoj pokoj najmanje 2.000 hrvatskih žrtava komunističko-partizanskog terora…

U tu bezdanu su komunistički partizani, 15. studenoga 1942. onda još saveznici sa srpskim fašističkim četnicima iz Plaškoga pobacali oko 700-800 ranjenika; neke su poubijali, a neke su bacali žive u bezdanu.

Podatak za poubijane ranjenike (domobrane i ustaše) nalazi se komunističkom Zborniku 18, str. 446, kojeg je objavio Dr. Đuro Zatezalo u HAK-u Karlovac 1988.

Dragan Hazler, Basel, mislima u Slunju 15. svibnja 1945,  pisano svibnja 2015

 

Mr.ph.sc. Dragan Hazler, rođen 10. veljače 1930 u Slunju, suosnivač je i predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u DijasporiHAZUD, Basel, Švicarska’

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/hazud.ch