‘Treba obnoviti Komisiju za utvrđivanje žrtava Drugog svjetskog rata i obaviti lustraciju komunističkih zločinaca’

Titove zločine na Hrvatima treba odkriti i komemorirati, a velezločinca Tita sahraniti u povijestnu ropotarnicu najvećih zločinaca 20. stoljeća! Jazovka je započela 1. siječnja 1943. s više od 500 hrvatskih žrtava.

Među prvim žrtvama u Jazovki su bili mladi Slunjani, Rakovičani i Bihaćani

Ponoviti ću u ovome “miscellanea članku” samo nekoliko značajnih događanja na prostoru Središnje Hrvatske, koji su predhodili hrvatskoj tragediji “Jazovka”, koju su počinili Titovi partizanočetnici samozvani antifašisti. Svima treba biti jasno da su zločinstva protiv Hrvata u Drugom svjetskom ratu započeli srbski fašistički četnici i pridružili su im se Titovi komunistički partizani. Zato im je najispravniji naziv partizanočetnici ili četnikopartizani. Titovi partizanočetnici, od 1943. su se nazivali partizani ili NOB i pred kraj rata tzv. Narodna armija. Pod svima nazivima (bilo ih je još nekoliko) titovci su navjeći zločinci svih vrsta, kakovi se prije njih nikada nisu kretali po tlu hrvatskome. Nažalost, njihovi potomci se ne odriču svojih zločinačkih predaka, nego prave kult njihovim zločinima kako partizansko-komunističkim tako i četničkim. Svrha ovog “miscellanea zapisa” jest na nekoliko primjera zločinstava od tzv. antifašista podsjetiti Hrvate na potrebu lustracije komunista i četnika u Hrvatskoj, kojih ne samo ima veliki broj, nego i vladaju u Hrvatskoj. Upravo potomci zločinačkih komunista, četnika i orjunaša su ukinuli Saborsku komisiju za utvrđivanje žrtava Drugog svjetskog rata i poraća, koju novoustrojeni Hrvatski Državni Sabor treba obnoviti jer Hrvatski narod mora znati tko je ubijao Hrvate, mora znati za hrvatske grobove i na njima komemorirati i pamtiti hrvatske žrtve, koje su počinili Titovi i srbski partizanočetnici.

Krenimo slijedom samo jednog djelića partizanskočetničkih zločinstava, koji do danas nisu istraženi niti ubilježeni u Titova zločinstva: U listopadu 1942. se je dogovorno s partizanočetnicima predala u selu Perjasica čitava divizija talijanskih fašista s naoružanjem svih oblika uključujući i svevrstno topništvo, tenkove s golemim zalihama strjeljiva i drugih ratnih potrebština. O tome piše na svoj način i komunistiška dokumentacija Đure Zatezala – vidi “Kotar Slunj i Kotar Veljun u NOB-u i socijalističkoj revoluciji – HAK, Karlovac 1989.” S tim naoružanjem su partizanočetnici relativno lako tijekom mjeseca studenoga 1942. “oslobodili” Bihać, Zavalje, Vaganac, Petrovo Ličko Selo, Plitvice, Drežnik, Rakovicu, Cetingrad i Slunj s okolnim selima. U tim gradovima i mjestima bilo je relativno malo Hrvatske vojske, slabo naoružane i s oskudnim zalihama strjeljiva. Kao po pravilu zaboravlja se napisati da su u svima mjestima Središnje i Južne Hrvatske bili okupatorski Talijani (svi rodovi vojske, napose fašisti), koje smo doživljavali kao neprijatelje. Talijani su javno ili i izaleđarski surađivali sa srbskim partizanočetnicima. Iz Slunja su Hrvati (doslovce točno rečeno!) triput istjerali Talijane (1. cavaleriju, 2. berseliere i 3. fašiste). Zadnji izgon Talijana – fašista iz Slunja zbio se na dan Cvjetnice 1942. – Slunjani uz podporu 10. ustaške bojne pod zapovjedništvom bojnika Slavka Bednjanca. U pitanje Talijana i njihovo savezništvo s hrvatskim neprijateljima – srbskim partizanočetnicima ovdje se neće detaljnije upuštati, nego samo istaknuti da su u Plaškom, Vrhovinama, u nekoliko ličkih gradova, napose u Gračacu pa dalje prema Kninu i i dalmatinskim gradovima zajednički vladali Talijani, četnici i orjunaši, a ovi su surađivali s Titovim partizanočetnicima. Matematičkom istinom razvidno je, i također iz osobnog poznavanja ondašnjih prilika, da je taj savez funkcionirao do kapitulacije Italije 8. rujna 1943. Tada su brojni Talijani dakako fašisti pristupili čak u redove Titovih partizanočetnika, što pokazuje da su fašisti i komunisti bili isti.

Kako su Slunjani dospjeli u Krašić i završili u Jazovki

U gore spomenutim borbama od Bihaća prema Slunjskom kraju, sva u oružanim sukobima preživjela Hrvatska vojska iz toga dijela Hrvatske se je povukla u Slunj. S vojskom u Slunj su došli i civili bježeći ispred zločinačkog mučenja i ubijanja, koje su provodili na Hrvatima Titovi partizanočetnici. Slunj se je hrabro branio oko mjesec dana, ali u nedostatku strjeljiva mjesto je palo u plijen partizanskočetničkih zločinaca 14. studenoga 1942. Tom prilikom za dvomjesečnog stanja “oslobođenog Slunja” Titovi partizanočetnici su poubijali više od 2.000 Hrvata civila, posebice majke s djecom, koje su titovci natjerali da skaču u nabujalu Koranu, i oko 750 ranjenika (podatak o ranjenicima je iz gore spomenute komunističke dokumentacije pisane od Đure Zatezala). Uz povlačeću Hrvatsku vojsku pobjeglo je iz Slunja u Karlovac više od 30 tisuća Hrvatskog naroda iz svih krajeva od Bihaća do Slunja. Partizanočetnici su u svima “oslobođenim” mjestima i selima počinili strašne zločine: mučenjem, ubijanjem, prisilnim radom, pljačkom imovine i pri bijegu razaranjem svih dobara, paljenjem kuća, javnih zgrada, mostova i miniranjem katoličkih crkava, čak i grobalja.

Među pobjeglim narodom iz Slunjskog kraja i šire bilo je mnogo mladih momaka 17-godišnjaka i 18-godišnjaka. Većina njih su se u Karlovcu dragovoljno javili u Ustašku vojnicu. Kao takovi poslani su u Krašić na ratne vojne vježbe i bili su najbrojniji vojnici u mjestu Krašiću, ali premladi i bez ikakvog ratnog znanja i iskustva. Starijih hrvatskih vojnika, uglavnom iz mjesta i okolice Krašića bilo je relativno malo. Znatan broj ovih vojnika otišao je odobrenjem svojih nadređenih na božićno i novogodišnje slavlje k svojim obiteljima. To su nekim izdajničkim kanalima doznali partizanočetnici i relativno lako su zauzeli Krašić, 1. siječnja 1943. Uslijedilo je ono najstrašnije partizanskočetničko kidnapiranje, mučenje i ubijanje mladih ustaša iz Slunja i okolice u mjestu Krašiću ili su ih odvodili u šumu Jazovku, gdje su ih uz predhodno mučenje ubijali ili čak žive bacali u bezdane. Stariji ljudi iz Krašića i iz drugih dijelova Žumberka govore da je u šumi Jazovki bilo 14 bezdana u kojima su Titovi partizanočetnici poubijali zarobljene Hrvatske vojnike i civile i zatim su zatrpali te bezdane. Danas hrvatska historiografija spominje samo jednu bezdanu, u koju su lipnja mjeseca 1945. Titovi partizani bacali ubijene ranjenike iz zagrebačkih bolnica.

Ponavljam: U svojoj pohlepi za pljačkom i ubijanjem Hrvata nakon najstrašnijih zločinstava u “oslobođenim” krajevima partizanočetnici iz vlaškosrbskih krajeva južno od Kupe napali su krajem prosinca 1942. mjesto Krašić i zauzeli ga već 1. siječnja 1943. Radi pojašnjenja poraza valja znati, da je u Krašiću bila glavnina Hrvatske vojske uvojačene iz redova seoskih mladića, koji su pobjegli iz Slunjskog kraja, Rakovice i manji broj iz Bihaća i okolice. Osim nekolicine mladića, kojima je uspjelo pobjeći uglavnom u Karlovac, sve zarobljene su uz strašna mučenja poubijali četnikopartizani u Krašiću i glavninu u Jazovki. O tome su mi govorili bijegom spašeni mladi ustaše – Slunjani Mile M. i Mirko S.

Svrha ovog članka nije opis pojedinosti iz bogatog opusa Titovih zločinstava, za što su potrebne knjige, nego podsjetiti suvremene Hrvate i novoustrojeni Hrvatski Državni Sabor za obnovu Saborske komisije za utvrđivanje žrtava Drugog svjetskog rata i poraća, koju je ukinula komunistička era Ivice Račana, nastavila era orjunaša Ive Sanadera i komunističkog manijaka Zorana Milanovića.

Podsjetit ću još samo to, da Slovenija istražuje masovne grobnice Hrvata, žrtava Titovih zločinstava počev od Dravograda preko Maribora, Kranja… do Hude Jame… a Hrvatska još nije ni poimence ukazala na brojne masovne grobnice poput onih u Petrovoj Gori, u Čemernici, u Budačkome… u okolici svih većih gradova u Hrvatskoj, u BiH i po Dalmatinskom zaleđu, gdje su zajednički ubijali Hrvate: Talijani, četnici, orjunaši i vodeći među njima Titovi partizanočetnici.

Uvjet pomirbe Hrvata jest komunističko priznanje i konvencijska ispričnica – javno pokajanje komunista za zločinstava na Hrvatima, koje je čak deseterostruko veće od svih neprijateljskih i ustaških zločinstava, koje komunisti i četnici multipliciraju, a svoje umanjuju ili ih nikako ne priznaju. Zato je potrebno obnoviti djelovanje Saborske komisije za utvrđivanje žrtava Drugog svjetskog rata i obaviti lustraciju još živih komunističkih zločinaca i njihovih okorjelih sljedbenika, napose u redovima Milanovićevog SDP-a, kojeg treba radikalno lustrirati ili ukinuti. Isto vrijedi i za Pupovčevu četničku stranku, koja politički djeluje za državu Srbiju. U nijednoj pravnoj državi svijeta nije dopušteno nacionalnim manjinama voditi politiku u korist države svoga iskona. Samo u Republici Hrvatskoj mogu stranke srbske nacionalne manjine i Srpska pravoslavna crkva djelovati za državu Srbiju. Ovim pitanjem se mora pozabaviti novoustrojeni Hrvatski Državni Sabor.