Kad netko pogine, naročito tragičnom smrću kao što je poginuo Šaban Šaulić, u prometnoj nesreći koju je skrivio pijani i nesavjesni vozač, svakako je pristojna stvar izraziti sućut, i reći nešto lijepo o čovjeku.
No jedna stvar je javiti o nečijoj smrti i napisati kurtoazni članak, a druga je napraviti od smrti čovjeka koji je rođen u BIH i cijeli život živio u Srbiji, nacionalnu tragediju. Razina drame i količina medijskih napisa u Hrvatskoj koji su uslijedili nakon njegove smrti svakako je posve nerazumljiva.
Šaban Šaulić je, naime, osoba koju s Hrvatskom ne povezuje baš ništa, i nema nekog posebnog razloga zašto bi se o njegovoj smrti pisalo puno više nego o smrti nekog popularnog pjevača narodnjaka u Azerbejdžanu, osim eventualno što je popularnost stekao u državi koja je kao bila zajednička, ali koja isto tako ne postoji već tridesetak godina. Dok je prije rata u Zagrebu slušati tu vrstu glazbe podrazumijevalo ekskomunikaciju iz kulturnijih društvenih krugova, pa je većina nas iz Zagreba u prvi (i zadnji) dodir s njom došla u JNA gdje je Šaban bio idol vojnika iz BIH, uglavnom Bošnjaka, dotle su se nakon rata stvari promijenile pa su narodnjaci postali nevjerojatno popularni u Hrvatskoj.
Što je nama Šaulić?
No čak i da uzmemo u obzir da je Šaban bio relativno popularan i u Hrvatskoj, u kojoj su nakon rata “narodnjaci” iz nekog teško objašnjivog razloga stekli ogromnu popularnost, teško je razumjeti razmjere medijskog žalovanja za Šaulićem koje traje već dva dana. Naime, Srbi sigurno neće žalovati za Markom Perkovićem Thompsonom. Šaban Šaulić doduše nije pjevao političke pjesme o Jugoslaviji i sličnom, držao se narodnjačkih tema alkohola, nesretne ljubavi i sličnog, ali je u privatnom životu, ako je za vjerovati medijima iz BIH i Srbije, bio dobar prijatelj s ratnim zločincem Arkanom, a ono što je sasvim sigurno – jer je tako svojevremeno nastupio na Grand TV – da mu nije bilo mrsko nositi “crvenu beretku” s oznakama pod kojima se ubijalo Hrvate i Bošnjake u ratu.
Beretka i obilježja zločinaca
To je ista ona beretka, s istim obilježjima, kakvu je nosio ratni zločinac Dragan Vasiljković “Kapetan Dragan” kad je ubijao i mučio zarobljene Hrvate u kninskoj tvrđavi, zbog čega je trenutno u zatvoru u Hrvatskoj. To je ista beretka kakvu je nosio drugi ratni zločinac, Arkan, koji je u Šabanu vidio, kažu, svog idola, i koji Šabanu nije bio mrzak kao prijatelj. To je ista beretka kakvu je nosio Milorad Ulemek – “Legija”, ratni zločinac koji je organizirao ubojstvo premijera Srbije Đinđića i time onemogućio bilo kakvu lustraciju ili promjenu u Srbiji, time i normalizaciju odnosa s Hrvatskom. To je ista ona beretka kakvu su nosili “Škorpioni” kad su počinili neviđeni masakr u Srebrenici.
Takva beretka nije modni detalj. Nošenje takve beretke na javnom nastupu je politička izjava. To bi normalnim ljudima bilo dovoljno da se zapitaju, trebaju li mediji u Hrvatskoj baš toliko naricati za Šaulićem? U Izraelu sigurno ne bi žalovali za nekim tko se družio s nacističkim ratnim zločincima i tko je nosio kapu SS-a. Niti u Engleskoj, SAD, igdje. U Srbiji sigurno nitko neće žalovati za našim pjevačima poput Thompsona.
Naravno, Srbi će reći da to nije četnička kokarda nego službena obilježja srpske vojske, no u stvarnosti nema neke razlike. Četnički zločinački simboli iz rata su nakon njega postali službeni simboli Srbije, iako oni naravno vrijeđaju sve žrtve rata u bivšoj SFRJ. No da se radi o ZDS ili šahovnici s prvim bijelim poljem, što su obilježja pod kojima se Hrvatska branila, a ne napadala, to bi bio fašizam, i mediji to ne bi propustili spomenuti. Naravno, u krajnje negativnom kontekstu.
Crvena beretka može, bijelo polje na grbu ne
Valja primijetiti da se na hrvatskog pjevača vodi hajka već desetljećima zbog “ustaških obilježja” koja on, bar javno, nikad nije nosio, ali su ih eto neki nosili na njegovim koncertima, i da se jednog hrvatskog političara proganja i sotonizira zbog kape koju je obukao kad mu je bilo 16 godina, a to je također bila kapa s obilježjima legalnih postrojbi HOS-a, dakle snaga koje su branile zemlju.
Valja isto tako primijetiti, neovisno o Šabanu Šauliću, da su hrvatski mediji i elite puno benevolentnije spram velikosrpskih i četničkih obilježja pod kojima su devedestih ubijani Bošnjaci i Hrvati nego spram nekih od onih koja su se koristila u Domovinskom ratu. I zato, je li baš potrebno toliko pisati o čovjeku koji s Hrvatskom nije imao ništa, i koji je, iako osobno relativno apolitičan, bio povezan s njenim najgorim neprijateljima, koji se slikao s kapom i znakovljem pod kojim je ova zemlja razarana?
