Nakon kraće bolesti, u 75-oj godini života u petak oko 9 sati u splitskoj bolnici je preminula majka prvog hrvatskog redarstvenika Josipa Jovića – Marija Jović
Majka heroj, kako su je nazivali, bila je osebujna, plemenita i draga žena koja je svojom razboritošću i odlučnošću ponekad, na obljetnicama povodom pogibije njenog sina, tješila više druge, nego pazila na sebe. Marija ime devet unuka, dvoje praunučadi, sina Tomislava i tri kćeri.
Pokop će se održati u nedjelju, 22. studenoga, na mjesnom groblju u Aržanu, s početkom u 14 sati.
Prenosimo u cijelosti tekst Mladena Pavkovića, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)
Nema više majke prvog poginulog hrvatskog branitelja Josipa Jovića. U petak je u 75. godini života nakon kraće bolesti u splitskoj bolnici preminula Majka Hrabrost – Marija Jović. Više nas ne će mirno i dostojanstveno dočekivati u svojoj obiteljskoj kući u Aržanu, gdje je svakodnevno bila u mislima sa svojim sinom koji je poginuo na Uskrs 1991. na Plitvičkim jezerima.
U dnevnoj sobi bila je postavljena fotografija njezina sina, inače Junaka Domovinskoga rata. Znala je reći: “Eto, to mi je ostalo od Josipa!”. A dobro se sjećala i dana kad joj je sin krenuo na branik hrvatske Domovine. Otišao je s riječima: „Majko, ja ovo više ne mogu gledati, moram u Zagreb. Netko treba i oružjem braniti Hrvatsku!“.
Marija je znala govoriti da je predosjećala da joj se sin ne će vratiti, da će mu se nešto dogoditi, ali ipak nada je nikada nije napuštala. I kad su joj došli reći da je Josip poginuo nije vjerovala. Mislila je da je to neka greška, da će joj se sin vratiti. Stoga je jedno vrijeme uvijek ostavljala vrata otvorena – ako se vrati. Međutim, nikada se nije vratio.
Na inicijativu moje malenkosti, a uz njezinu dozvolu, na obiteljskoj kući postavili smo i Spomen – ploču prvom poginulom hrvatskom redarstveniku, da se zna da je u ovoj kući živio. Sad sam neizmjerno sretan što smo ga baš u Aržanu proglasili i Junakom hrvatskog Domovinskoga rata te što sam objavio i prvu (i jednu) knjigu o njegovu životu i ratnom putu. Poglavito mi je drago jer je svemu tome i osobno bila nazočna ta velika mati!
Bez nje to bi ipak bilo sve drugačije. No, sjećam se da sam prilikom jednog susreta u njezinoj kući, kad je još bila živa Kata Šoljić putem mobitela spojio ove dvije Junakinje stvaranja slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države. Imale su o čemu pričati. Ne znam ni danas kojoj je bilo teže: Kati koja je izgubila četiri sina ili Mariji koja je ostala bez jednoga. Dogovor je bio da će se susresti u Zagrebu, ali do toga nikada nije došlo.
Kata je umrla, a Marija nakon sinove smrti, najčešće zbog bolesti, gotovo da i nikada nije putovala tako daleko. Za nju, nakon Josipove smrti, kao da je život stao. Svoje zdravlje, svoju ljepotu, pa i sam život ako ustreba, bila je spremna žrtvovati. Uvijek skromna i dostojanstvena. I kad joj je bilo najteže, kao i nekim članovima njezine obitelji, nije imala hrabrosti moliti, a još manje isticati da je ona majka prvog poginulog hrvatskog branitelja. I mnogi drugi dali su živote, znala bi reći. Ali, što se tog trenutka događalo u njezinom srcu zna samo ona, baš kao i svaka majka čiji se sin nije vratio s prvih crta obrane. Iza Majke Hrabrosti ostala su devet unuka, dvoje praunučadi, sin Tomislav i tri kćeri.
Više ne će trebati čekati Josipa da se vrati. Sad će biti zajedno s njim na mjesnom groblju u Aržanu.
Sahranit će je u nedjelju, 22. studenoga u 14 sati.
Uz svijeće i cvijeće i vječni spomen na gospođu Mariju vrijedno je citirati i jednog pjesnika koji je među ostalim zapisao:
…“Ta majka je majka. To sav svijet slovi, Ti nam mile majke, Bože, blagoslovi!“
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)
