Jović: Jedan zločin za protuobiteljsku histeriju

Na vrhu projkta razaranja obitelji stoje veliki žreci s velikim novcem koji su se umislili u svoje božansko ili sotonsko poslanje, tzv. elite, nastrani krugovi, ali tu su i brojni, kako to uvijek biva u svim pokretima, naivni ili dobro honorirani sljedbenici i agitatori, snobovske pristaše bilo kakvog modernizma, frustrirani pojedinci koji vlastite probleme s djecom, muževima i ženama nastoje socijalizirati, pretvoriti u opći problem kako bi se s njim lakše nosili, piše Josip Jović za dnevno.hr.

Iz zločina koji se dogodio u Novoj Gradiški, gdje je majka nasmrt premlatila svoju dvoipolgodišnju djevojčicu, proklijale su razne teorije i optužbe. Krive su socijalne službe, kriv je sustav, krive su institucije, kriv je HDZ, kriva je država. Slobodna Dalmacija donosi veliki, kategorički naslov: HDZ-ova država ubila djevojčicu u Novoj Gradiški! Slični i još drastičniji slučajevi nasilja događaju se gotovo svakodnevno u svim, pa i u onim državama koje sebe smatraju najdemokratskijima i najuređenijima. Ali se malo gdje kao u nas ovakvi slučajevi koriste kao ideološki fitilj. Zapravo, sve su te teorije spremljene unaprijed, čeka se samo povod, ražnjevi su zašiljeni, čeka se samo zec, sjeme je posijano, čeka se samo kiša. I kad se dogodi ta sretna okolnost, ideolozi kaosa neskriveno trijumfiraju, dokazuju kako su oni uvijek bili u pravu, dobro im sve to dođe za nastupe na televizijama i novinskim stupcima.

Kriva je, naravno, u prvom redu patrijarhalna ili tradicionalna obitelj i obitelj općenito. I baš je ona najčešće na optuženičkoj klupi. Ona je taj izvor svega zla, ona je pakao u kojemu se događaju sve same ružne pojave, ona je okvir zlostavljanja žena i djece, i kad ne bi bilo obitelji, sve bi bilo bajno i sjajno. Jelena Veljača će:

“Za sve je kriv konzervativizam”

“Nemoguće je postati majka i izbjeći nasilje”. Za sve je kriv kult obitelji i bujajući konzervativizam, donosi Večernji u razgovoru s Markom Vučetićem, bivšim saborskim zastupnikom i filozofom. Devedeset posto nasilja, čitamo dalje, događa se u obitelji zato što se pravo bioloških roditelja pretpostavlja pravu djeteta na siguran dom. Obitelj je (zar zaista?) prestala postojati kao zajednica ljubavi prema svojim pripadnicima i članovima pa funkcionira na razini spolova, tradicije i društvenih očekivanja. Treba ukinuti iz svojih glava, zahtijeva ovaj mudrijaš, postulat da je biološka obitelj najbolja obitelj i najprirodnija za razvoj djeteta, kao i pseudoreligijsku postavku kako je obitelj zajednica muškarca i žene, kao i tradicionalno poimanje muškosti i ženskosti.

Promicanje nove religije

Ovo je samo jedan od brojnih primjera, vjerna ilustracija sve prisutnijih teza koje dolaze od raznih umreženih udruga, aktivista i medijskih pregalaca, pobornika i misionara prevrednovanja starih vrijednosti. U ovom kratkom insertu uočljive su sve komponente jednog ideološkog pristupa kojemu, zapravo, nisu važna ni djeca ni roditelji ni obitelj, već su samo sredstvo promicanja neke nove religije. Muško i žensko u stvari ne postoje, to su samo stereotipi, običaji, tradicija, društvena očekivanja. Na koncu se na apsurdan način nameće zaključak kako biološka obitelj uopće, a ne samo neke, nije najpogodnija za odgoj djeteta pa bi im valjda u skladu s tim djecu trebalo oduzimati.

Ovo je vrijeme egoizma

Parola dana glasi: Tradicionalnu obitelj, dakle, treba razoriti. Pitanje je komu i zbog čega ona smeta? Živimo u vremenu negativne emancipacije, ne oslobađanja za nešto, već od nečega, emancipacije od naroda, od države, od obitelji, od rodbine, od roditelja. Ovo je vrijeme radikalnog individualizma, točnije egoizma. Važan sam samo ja, samo o sebi treba voditi računa, drugi su samo sredstvo vlastitih ciljeva. Bellum omnes contra omnium. Usamljeni slobodni pojedinac postaje zarobljenikom vlastitog ega, istovremeno je najlakša žrtva nametanja “novih vrijednosti”, stvaranja čovjeka po mjeri novog poretka koji će vjerovati u ono u što mi vjerujemo, koji će raditi i ratovati, koji neće imati nikakvih drugih obveza, obzira ni potreba.

Fašistički ljudskopravaški humanizam

Nacizam i staljinizam htjeli su upravo to, čovjeka odvojiti od obitelji, podrediti ga velikim ciljevima svog sustava. Slična je strategija i (neo)liberalizma koji nastupa u ime novog ljudskopravaškog humanizma, kojega mnogi ne bez razloga nazivaju fašističkim. A “prometejski je humanizam završio u staljinističkoj tiraniji”, primijetio je svojedobno Lescek Kolakowski.

Osim toga, u obitelji se rađaju djeca, a planet je ionako već prenapučen. U upotrebi su vrlo razgranati mehanizmi rastakanja jedne institucije koja se oduvijek smatrala temeljem svakoga društva. Tu imamo posla s rodnom ideologijom, s relativizicijom spola, s novim obiteljskim formama koje podrazumijevaju homoseksualne brakove, s propagiranjem slobodne ljubavi itd. Postaje nakon ovoga sve razvidniji smisao agresivne homoseksualne propagande, laboratorijskog stvaranja djece bez roditelja, pobačaja i sličnih vrijednosti 21. stoljeća.

Inverzija pojmova

Inverzijom pojmova i preimenovanjima nastoji se kreirati ili prikriti stvarnost u toj mjeri da možemo govoriti o lingvističkoj i semantičkoj revoluciji. S jedne strane, onomu što je normalno, poželjno i dobro preimenovanjem se nastoji dati posve drugi, često suprotni smisao. Tako demokracija najednom postaje populizam, patriotizam šovinizam, traganje za istinom revizionizam, moral moralizam. Ali vrijedi i obrnuto. Onomu nenormalnom nepoželjnom preimenovanjem se želi dati pozitivan smisao. Tako se otpuštanje radnika naziva fleksibilizacijom radnih mjesta, okupacije, trgovinski i drugi monopili otvorenim društvom, komunistički zločini antifašizmom, najrigidniji režimi nazivaju se demokratskima, boks plemenitom vještinom, pobačaj pravom žene na izbor, posvajanje djece roditeljstvom itd. Biološko roditeljstvo postalo je samo jednim od oblika roditeljstva. A kakvo roditeljstvo može biti nego biološko, s obzirom na to da dolazi od riječi rod, rođenje i slično? Za druge odnose postoji cijeli niz primjerenih izraza, ali posve namjerno se želi roditeljstvo odvojiti od njegova biološkog sadržaja.

Vlastite probleme pretvaraju u opće

Kao što postoje razgranati mehanizmi, tako postoje i razgranati akteri realizacije ovoga protuprirodnog projekta. Na vrhu se veliki žreci s velikim novcem koji su se umislili u svoje božansko ili sotonsko poslanje, tzv. elite, nastrani krugovi, ali tu su i brojni, kako to uvijek biva u svim pokretima, naivni ili dobro honorirani sljedbenici i agitatori, snobovske pristaše bilo kakvog modernizma, frustrirani pojedinci koji vlastite probleme s djecom, muževima i ženama nastoje socijalizirati, pretvoriti u opći problem kako bi se s njim lakše nosili. Oni ne znaju zbog čega i komu služe i za koga rade, ali rade. Takve su uobičajili nazivati korisnim budalama. U projekt se spremno uključuju i cijele vlade pojedinih zemalja odvojene od tradicije, povijesti i morala vlastitog naroda. Jedna od takvih je neusmnjivo i hrvatska vlada, koja će spremno prihvatiti famoznu Istanbulsku konvenciju, Nadu Murganić smijeniti jer je predložila Obiteljski zakon koji kao važan element u definiciju obitelji uključuje i djecu, koja će legalizirati istospolno partnerstvo kao negaciju ustavne definicije braka i koja će odobriti homoseksualnim parovima posvajanje djece. Vili Beroš je dobio po prstima od svog šefa kada je izjavio da je djeci bolje u domovima nego živjeti s gay parovima, a ministar Aladrović je nakon tragičnog događaja u romskoj obitelji iz Nove Gradiške spremno primio baš Jelenu Veljaču, nakon čega je i sam pristao na tezu kako biološka obitelj nije najbolje mjesto za odgoj djece.

Projekt može donijeti puno nevolja, ali u konačnici, naravno, ne može uspjeti jer je protuprirodan, protuljudski, pa i protubožanski. Sociološka definicija obitelji govori kako je ona ekonomska, reproduktivna i odgojna zajednica ljudi povezanih srodničkim vezama. Ona zbog toga i postoji kao civilizacijska, kulturna i pravna stečevina. Samo u obitelji djeca stječu emocionalnu stabilnost, samo su u njoj apsolutno važna i samo tu doživljavaju bezuvjetnu ljubav, izvan toga su tek sredstvo, tek služe i važna su samo dok služe. U njoj stječu i osnovne etičke i društvene zasade, razvijaju osjećaj samopoštovanja i poštovanja prema drugima, prema bližnjima i daljima. I u tome, međutim, i jest ključni problem kreatora novoga svjetskog poretka.

*Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr