Tvrtko Krpina za Narod.hr: ‘Dok se sve moguće digitalizira, ni traga dopisnom i elektroničkom glasovanju’

Bliže se predsjednički izbori, a jedan od prijedloga GI Narod odlučuje – uvođenje dopisnog i elektroničkog glasovanja – još uvijek nije prihvaćen.

O toj temi razgovarali smo s Tvrtkom Krpinom, nekadašnjim koordinatorom GI Narod odlučuje za Zadarsku županiju.

Narod.hr: Za manje od mjesec dana očekuju nas predsjednički izbori, a biračima u Hrvatskoj i u dijaspori još uvijek nije omogućeno dopisno i elektroničko glasovanje. S obzirom da ste bili koordinator građanske inicijative Narod odlučuje koja se zalagala za promjenu izbornog sustava, a između ostalog za uvođenje dopisnog i elektroničkog glasovanja, kako to komentirate?

Tvrtko Krpina: Na pragu 2020. godine, dok se sve moguće digitalizira, dok se ulažu milijarde da budemo digitaliziraniji nego što jesmo, od našeg modernog premijera i njegovih “digitaliziranih” ministara ni traga ni glasa dopisnom i elektroničkom glasovanju.

Neki dan smo, prilikom otvaranja 362 milijuna kuna vrijednog Centra za dijeljenje usluga u sklopu državne informatičko-tehnološke tvrtke APIS IT, na dnevnicima mogli gledati našeg modernog premijera Plenkovića koji je naglasio kako su digitalizacija i digitalna transformacija, važni za gospodarski razvoj i bolje usluge građanima. Plenković je također, pun samohvale, rekao da se “radi na digitalizaciji zdravstva, pravosuđa, baštine i drugih sustava u zemlji”, a nije zaboravio spomenuti ni da je “Hrvatska u mandatu njegove Vlade po DESI indeksu porasla četiri mjesta te da je do sada pokrenuto 40-tak projekata digitalizacje vrijednih više od 1,3 milijarde kuna.” Na istome događaju ministar Uprave istaknuo je da u “Ministarstvu uprave imaju projekte vrijedne više od 500 milijuna kuna, među kojima je e-poslovanje, e-pristojbe, e-potpis, e-pečat i druge.”

Vladajućima su usta puna modernizacije i digitalizacije, a kada treba građanima omogućiti da svoj glasačku dužnost obave poštom ili internetom, odnosno kada treba minimalno modernizirati pristupanje glasovanju i time ga uvelike olakšati, ubrzati i pojeftiniti, onda je to ogroman problem sa bezbrojnim preprekama, koji mora čekati neka bolja vremena.

Dakle, kao što u narodu kažu – gdje ima volje, ima i mogućnosti – a ovdje, očito, po pitanju uvođenja dopisnog i elektroničnog glasovanja, ne samo da nema volje nego se ulažu svi napori da se spriječi veći odaziv glasača na biralištima.

Narod.hr: Postoje li kod nas uvjeti da se uvede dopisno i elektroničko glasovanje i ako postoje, zašto se ne uvede?

Tvrtko Krpina: Smiješno je prisjetiti se bivšeg ministra Uprave Lovre Kuščevića koji je morao lagati hrvatske građane o tome da trenutni tehnološki uvjeti ne zadovoljavaju kriterije za uvođenje elektroničnog glasovanja. Odmah nakon te njegove izjave, demantirali su ga iz HAKOM-a te ustvrdili kako je elektroničko glasovanje moguće uvesti već danas.

Osim toga, i sam je HDZ u svom predizbornom programu obećao uvođenje dopisnog i elektroničkog glasovanja, no do danas apsolutno ništa po tom pitanju nije učinjeno, niti se planira učiniti, što dokazuje i činjenica da se dopisno i elektroničko glasovanje niti ne spominju u Programu Vlade 2016. – 2020. Štoviše, upravo je Plenkovićev HDZ predvodio napad na inicijativu Narod odlučuje koja je htjela da građani na referendumu odluče žele li pravedniji izborni sustav.

Stvar je samo u tome što se HDZ, koji je na vlasti zahvaljujući političkoj trgovini, boji bilo kakve demokratizacije izbornog procesa, što uvođenje elektroničkog glasovanja uistinu i jest.

Dopisno glasovanje postoji u mnogim zemljama svijeta, a od nama najbližih država dopisno glasovanje postoji u Italiji, Sloveniji, Bosni i Hercegovini. Također, mnogo je primjera država koje imaju elektroničko glasovanje – od Australije i Kanade, do mnogih europskih zemalja poput Estonije, Njemačke, Francuske, Finske, Švicarske itd.

Narod.hr: Na koji način sada glasuju Hrvati u dijaspori? Jesu li im uistinu otežani uvjeti za glasovanje?

Tvrtko Krpina: Objektivno gledajući, ne samo da su Hrvatima u dijaspori izuzetno otežani uvjeti glasovanja, već ovdje slobodno možemo govoriti o diskriminacije Hrvata u dijaspori.

Dobar primjer otežanog glasovanja u inozemstvu su Hrvati u Bosni i Hercegovini, kojih je i najviše. Do 2010. godine su Hrvati u BiH mogli glasovati u 43 grada, a danas mogu samo u 4: Sarajevu, Mostaru, Tuzli i Banja Luci gdje se nalaze hrvatska diplomatsko-konzularna predstavništva u kojima je glasovanje i jedino moguće. Istome je problemu izloženo više stotina tisuća državljana koji prebivaju izvan Hrvatske i ne samo da danas ne mogu glasovati dopisnim ili elektroničkim putem, već se prije glasovanja moraju “registrirati“ za glasovanje, putovati stotinama i tisućama kilometara do konzularno-diplomatskim predstavništava, zatim čekati u dugačkim redovima, samo kako bi mogli ostvariti svoje građansko pravo – sudjelovanje na izborima.

Dakle, tko god od Hrvata u dijaspori bude htio izaći na predsjedničke izbore, mora biti spreman da ga očekuje mučna procedura i da tu nedjelju, pred Božić, vjerojatno neće moći provesti u miru sa svojom obitelji.

Narod.hr: Možete li nam ukratko opisati što je to dopisno, a što elektroničko glasovanje?

Tvrtko Krpina: Kada govorimo o dopisnom glasovanju, možemo govoriti o njegova tri oblika: (1) prethodnom glasovanju, koje omogućuje biračima koji ne mogu glasovati na dan izbora da to učine dan ili nekoliko dana prije; (2) poštanskom glasovanju, koje omogućuje osobama koje na dan izbora nisu u zemlji ili zbog nekih drugih razloga ne mogu izaći na biračko mjesto da glasački listić pošalju poštom; (3) zamjenskom glasovanju, kojim se omogućuje da umjesto slijepih i, općenito, invalidnih osoba glasuje druga, opunomoćena osoba ili da te osobe pošalju svoj glasački listić biračkom odboru po drugoj osobi. Glasovi dani u odsutnosti pribrajaju se glasovima na glasačkim mjestima i izbornim okruzima u kojima su trebali glasovati da nisu bili spriječeni u tome.

Mnogi su birači koji na dan izbora ne mogu izaći na biračko mjesto zbog opravdanih razloga: ne borave u tom trenutku u zemlji ili u svojemu izbornom okrugu, bolesni su i nemoćni, nalaze se u zatvorima, na brodovima, u vojnim postrojbama, u diplomatskim misijama itd. i svima njima bi dopisno glasovanje omogućilo da izraze svoju volju na izborima.

Elektroničko glasovanje, računalni je oblik glasovanja u kojemu birač ne mora doći na biračko mjesto, ispuniti glasački listić i ubaciti ga u glasačku kutiju, nego daje svoj glas pomoću “računalnog miša”. Naziva se i internetskim glasovanjem, online- glasovanjem, a skraćeno se označuje engleskom riječi kao eVoting.

Pretpostavlja se da će u budućnosti posve istisnuti osobno glasovanje. Elektroničko je glasovanje jeftinije, jer ne iziskuje materijalne troškove za organizaciju biračkih mjesta; brže, jer se na rezultate ne mora čekati satima ili danima dok se ne prebroje svi glasački listići, nego su oni poznati odmah nakon isteka roka za glasovanje; politički učinkovitije, jer povećava sudjelovanje u izborima zato što birači ne moraju dolaziti na biračka mjesta i tako trošiti svoje vrijeme; racionalnije, jer elektronički mediji omogućuju bolju informiranost građana o programima i kandidatima. Protivnici elektroničkog glasovanja kao probleme navode osiguranje tajnosti glasovanja, utvrđivanje jednoznačne identifikacije birača, siguran prijenos podataka, mogućnost izvanjske manipulacije rezultatima – no u zemljama koje su uvele elektroničko glasovanje pokazalo se da navedeni, potencijalni problemi mogu biti uspješno riješeni.