U 91. godini preminuo Slavko Degoricija, jedan od HDZ-ovih osnivača

U subotu, 20. studenoga u 91. godini u Zagrebu preminuo je političar, bivši saborski zastupnik i profesor povijesti Slavko Degoricija.

Bio je jedan od osnivača Matice Hrvatske u Kutini, a zbog sudioništva u Hrvatskom proljeću 1971. godine, politički je proganjan, javlja HRT.

Bio predsjednik Kluba zastupnika HDZ-a

U vrijeme stvaranja neovisne Hrvatske jedan je od istaknutijih političara – među ostalim, član Vlade i predsjednik Kluba zastupnika HDZ-a.

U ratu je bio voditelj hrvatskog izaslanstva za pregovore s pobunjenim Srbima te međunarodnim snagama i asocijacijama.

Slavko Degoricija rođen je 18. travnja 1931. u Kompolju kod Otočca gdje je završio pučku školu. Nižu realnu gimnaziju pohađao je u Otočcu. Nakon završene učiteljske škole obavljao je učiteljski posao u više mjesta u Hrvatskoj, da bi se 1953. preselio u Kutinu u kojoj je ostao živjeti 23 godine.

Od prosinca 1970. do veljače 1972. bio je zamjenik gradonačelnika u Kutini.

Zbog sudjelovanja u Hrvatskom proljeću 1971. godine politički je proganjan te ostaje bez posla godinu dana.

Autor je knjige “Nije bilo uzalud”, tiskane 2008. godine, o počecima stvaranja hrvatske države i posebice pregovorima koje je vodio s pobunjenim Srbima.

Uloga Milorada Pupovca u „slučaju Šreter“ – iz pera svjedoka vremena Slavka Degoricije

Dosad nitko, pa ni Milorad Pupovac, nije demantirao Slavka Degoriciju, jednog od osnivača HDZ-a, koji je u svojoj knjizi sjećanja „Nije bilo uzalud“, izdanoj početkom 2008. godine, teško optužio Pupovca upravo za Šreterov slučaj. Degoricija je početkom 90-ih bio član i voditelj izaslanstva RH za pregovore s lokalnim vlastima Srba u RH i prisutnim međunarodnim organizacijama. U knjizi je ustvrdio da se Pupovac 1991. zalagao za dvojicu Srba liječnika koji su na okupirani teritorij švercali medicinsku opremu. Naši su ih pustili i nije im pala ni dlaka s glave. A naša je strana pak tražila da se Pupovac založi za pakračkog liječnika Ivana Šretera kojega su lokalni Srbi u isto vrijeme oteli jer je svojim mirotvorstvom ometao tamošnju srpsku pobunu. Pupovac je obećao i dalje zašutio. Poslije se pokazalo, što je ovaj znao, da su Srbi Šretera vrlo brzo mučki likvidirali i danas mu se ne zna za grob. S Degoricijom je Zvonimir Despot vodio intervju u povodu izlaska njegove knjige, pisao prikaz knjige, o tome je bilo opširno pisano svojedobno u Večernjaku.

Dio knjige koji se odnosi na dr. Šretera:

“Šreter je na mene ostavio snažan dojam. Čovjek velikog obrazovanja, silne energije, okretan i poduzetan. On je bio mišljenja da Srbi neće njemu nauditi jer ih je previše zadužio i kao liječnik i kao čovjek”, opisuje dr. Šretera u knjizi Degoricija i nastavlja:

„Međutim, dana 18. kolovoza 1991. godine dogodilo se njegovo presretanje i zarobljavanje. Odveden je u prosotor Bučja ili Kusonja, gdje su ga utamničili premlaćivali i na koncu likvidirali. Pokušali smo na sve načine da ga oslobodimo pa i preko međunarodnih čimbenika. Svi su oni nijekali da znaju za njegovo prebivalište, a pogotovu nitko od njih nije znao reći tko ga je presreo i odveo u nepoznato. To je naprosto nevjerojatno! Zarobljavanje i odvođenje Šretera još i danas je obavijeno velom tajne kod Srba. Stječe se dojam da su se pakrački Srbi zavjetovali da ne odaju tajnu zarobljavanja i likvidacije doktora Ive Šretera. Nitko od Srba s toga područja nije reagirao niti na vapaj njegove majke prije smrti, da ga barem može sahraniti uz grob njegova voljenog oca, prije nego umre. Ni na taj vapaj nitko se nije oglasio i tu se potvrdila stara narodna izreka: ’Stara se dobročinstva brzo zaboravljaju’.

Slavko Degoricija u nastavku opisuje na koje su sve načine pokušali osloboditi dr. Šretera za kojeg su pretpostavljali da je u srpskim sabirnim logorima u Bučju ili Kusonjama gdje je prolazio neviđenu torturu.

Nesretnog liječnika pokušali su izvući i preko međunarodnih čimbenika. Sve je, međutim, bilo neuspješno.

“A onda se tračak nade pojavio u liku Milorada Pupovca”

„Međutim, jednoga dana, ukazala se neka nada u njegov spas. Meni se u kabinet najavio Milorad Pupovac, mada do tada nismo imali nekih veći kontakata. Primio sam ga gotovo odmah, da čujem što mi ima reći Pupovac. Došao je, kako on to zna, snužden, silno zabrinut, da su dva liječnika Srbina u Sisku uhapšena i zatvorena, doktor Špiro Kostić iz Siska, ministar zdravstva Republike Srpske Krajine i doktor Branko Krivokuća. Povod privođenja obojice liječnika bio je pronalazak njihovih liječničkih torbi punih lijekova i drugoga sanitetskog materijala namijenjoga pobunjenim Srbima, odnosno četnicima. Pupovac je tražio od mene da interveniram kod Đure Brodarca u Sisku i da ih se pusti jer da oni nisu imali zle namjere. Kada sam ga saslušao do kraja, dao sam mu prijedlog: ‘Dobro, pokušajmo nešto učiniti nas dvojica. Ti ćeš otići u Pakrac kod pobunjenih Srba i neka oni oslobode doktora Ivana Šretera, a ja ću pokušati kod Brodarca dogovoriti puštanje uhapšenih liječnika u Sisku.’ Iznenadio sam se i obradovao njegovoj brzoj reakciji. ‘Dobro, idemo u akciju, i to odmah.’ – odgovorio je. Nije imao nikakvih dodatnih pitanja. Ne pita on: „Kako ću ja do pobunjenih Srba u Pakracu?“ Znao sam da mu to ne predstavlja nikakav problem i da on zna kako će do njih doći…“, piše na 166. stranici knjige Slavko Degoricija.

Slavko Degoricija: Pupovcu više nisam vjerovao!

S Đurom Brodarcem odmah je Degoricija ispunio svoj dio dogovora, te pustio privedene srpske liječnike koji su bili uhićeni zbog punih torbi lijekova koje su nosili pobunjenim Srbima. Degoricija je bio zadovoljan jer sve ide po planu, a onda je pričekao da Pupovac odradi svoj dio dogovora.

Sada više nisam siguran jesu li prošla jedan ili dva dana, dolazi Pupovac, navodno iz Pakraca. Njegove su prve riječi bile: „Ti si obavio posao a ja za sada nisam.“, pitam „Zašto?“ „Ne daju ga jer im treba kao liječnik, znaš kako je, oni nemaju doktora. Čim dobiju doktora, puštaju Šretera.“

A onda Slavko Degoricija otkriva ulogu Milorada Pupovaca:

„Nije od toga prošlo nekoliko dana, doznajem od predstavnika UNPROFOR-a, da je Šreter mrtav, likvidiran, već više od mjesec dana. Doznajem i to da ga Srbi nisu koristili niti jednog trenutka kao liječnika, već su ga od prvog dana uhićenja premlaćivali, i to tako žestoko da su mu, među ostalim, polomili ruke. Pupovac nikada nije našao za potrebno ispričati mi se za ovakvu prijevaru i sve laži koje je izrekao, navodno, po povratku iz Pakraca. Eto tako se i ta lažna nada nije ispunila i od tada sam u svim kontaktima bio još oprezniji, pa sam u sebi ponavljao Laokontovu bojazan: Što god to bilo bojim se Danajaca makar i darove nosili – Hrvatskoj”. (str. 165–167.)

Posmrtni ostatci dr. Šretera do danas nisu pronađeni.

„No, može li Pupovac biti mirotvorac? To je moralno pitanje za njega samoga, ali i te kako važno za javnost. Jer dosad nitko, pa ni on, nije demantirao Slavka Degoriciju koji je teško optužio Pupovca u svojoj knjizi. Degoricija je ustvrdio da se Pupovac 1991. zalagao za dvojicu Srba liječnika koji su na okupirani teritorij švercali medicinsku opremu. Naši su ih pustili i nije im pala ni dlaka s glave. A naša je strana pak tražila da se Pupovac založi za pakračkog liječnika Ivana Šretera kojega su lokalni Srbi u isto vrijeme oteli jer je svojim mirotvorstvom ometao tamošnju srpsku pobunu. Pupovac je obećao i dalje zašutio. Poslije se pokazalo, što je ovaj znao, da su Srbi Šretera vrlo brzo mučki likvidirali i danas mu se ne zna za grob.

Izvor: narod.hr