Inicijativa rektora zagrebačkog Sveučilišta Damira Borasa o uvođenju ćirilice u hrvatske škole izazvala je očekivano različite reakcije. Dok neki ministarski kandidati najavljuju izradu “registara izdajnika” i nekakve gotovo nevjerojatne ekstremističke varijante, ovdje su izostale ekstremističke reakcije, ustvrdio je urednik emisije “U mreži Prvog” M. Šikanjić, dodavši da ekstremističkih reakcija nije bilo čak ni u sredinama gdje je to vruća tema, kao što je to u Vukovaru.
“Moj je motiv, najiskreniji i čist, da se moramo okrenuti budućnosti. Naučiti čitati ćirilicu nije teško, a tim više što to jest hrvatsko pismo i na tome treba inzistirati. To je naravno pismo i naših susjeda i naših manjina”, tako je rektor Boras objasnio svoju inicijativu, dodavši kako za učenje ćirilice treba vrlo malo vremena, a time se otvaraju i prostori razumijevanja još nekih bliskih jezika – crnogorskoga, bugarskoga, srpskoga i makedonskoga. Tada, kaže Boras, učenje, čitanje i pisanje ćirilice ne bi više imalo neko veliko političko značenje.
“Bit stvari je da jednostavno maknemo političke konotacije od toga pisma koje, uvijek naglašavam – jest hrvatsko. Moram reći da sam dobio nekoliko reakcija. SMS-om sam dobio veliku podršku, a preko e-maila rektoru sam dobio i nekoliko zabrinutih, većinom ipak pristojnih pisama, i ja to razumijem, u svakoj odluci ima osjetljivosti”, kazao je Boras za HRT. On se zalaže i za učenje glagoljice. Mnogi iz struke su mu za to, napominje, dali potporu “jer je to europski pristup toj temi”.
Prof. dr. Ante Bežen, umirovljeni profesor zagrebačkog Učiteljskog fakulteta kaže da je ćirilica mrtvo pismo.
“Mislim da je to što je prof. Boras rekao uglavnom u redu. Njegove su namjere, čini mi se plemenite. Međutim, ja imam tu jednu primjedbu o kojoj bi trebalo ipak razgovarati. A to je da ćirilično pismo nije suvremeno hrvatsko pismo. Ono je bilo hrvatsko pismo u prošlosti, u srednjem vijeku, i to kako je ono tada izgledalo, upotrebljavalo se pretežno u južnoj Hrvatskoj. Ono u tom obliku danas više nije živo pismo, to je pismo davne prošlosti koje više ne funkcionira, to je mrtvo pismo. A suvremeni hrvatski jezik nema ćirilično pismo”, kaže.
Dr. sc. Dušan Marinković, predstojnik Katedre za srpsku i crnogorsku književnost, čiji je Boras bivši kolega, ovu je inicijativu nazvao razumijevanjem vlastite kulture.
“Kutlura ne smije biti nadzirana i pod kontrolom onih koji po mjeri praktične, svakodnevne zbilje i vlastitih osobnih interesa praktično onemogućavaju da se punina kulture pokazuje”, poručio je.
Odgovara i na Beženov komentar pa kaže da je “ćirilica kao ćirilica” europsko pismo. Konačno, Bugarska je u Europskoj uniji, da sada ne govorimo i o drugima koji će biti, kaže.
Odgovarajući na pitanje bi li fakultativno podržao ćirilicu, ili možda treba okrenuti stvar posve esktremno, pa reći “u zemlji u kojoj ni 10 posto ljudi nema visoko obrazovanje, već je sporan i problem osnovne pismenosti, a kamoli posvećivanja jezicima koji više nisu živi”, Bežen kaže da, ako postoji interes za učenje ćirilice kod nas, onda to može biti prihvaćeno za one koji to žele, ali da to bude pismo koje uče sva hrvatska djeca danas, uz latinicu koje je danas jedino pismo hrvatkoga jezika, to po njegovu sudu ne bi bilo prihvatljivo. Zato jer, ponavljam, ćirilica nije pismo suvremenog hrvatskog jezika, nema suvremene hrvatske ćirilice, kazao je.
