Ugledni irski stručnjak o BiH: Svaki narod mora birati svoje vođe, zbog toga su Hrvati nesretni

Brendan O’Leary
Foto: Brian O'Neill / wikimedia commons

“Ne znam nijedan sličan slučaj u drugim konsocijacijskim demokracijama kao što je onaj Željka Komšića. A da bi konsocijacije uspjele, svaki narod mora birati svoje vođe, zbog toga i jesu Hrvati u Bosni i Hercegovini danas nesretni”, ističe ekskluzivno za Večernji list Brendan O’Leary, jedan od najuglednijih stručnjaka za konsocijacijske demokracije u svijetu, odnosno za složene višenacionalne demokracije koje ne funkcioniraju po modelu jedan član – jedan glas. Intervju djelomice prenosimo.

O’Leary je irski profesor na sveučilištu Pennsylvania u Philadelphiji (SAD), a prije je radio na Londonskoj školi ekonomije. Jedan je od najvećih eksperata za političko uređenje Sjeverne Irske o čemu je objavio niz djela. Neka su od njih i najizravnije utjecala na političko uređenje tog dijela Ujedinjenog Kraljevstva.

Također, na 25. godišnjicu Daytona, O’Leary je sudjelovao na virtualnoj međunarodnoj konferenciji koju je organizirala Vlada RH. I njegov odgovor bivšem bošnjačkom lideru Harisu Silajdžiću, koji je također bio na konferenciji, široko se dijelio na društvenim mrežama među hrvatskim komentatorima. “Nema ništa posebno demokratski pogrešno u strukturi koja je dogovorena Daytonskim sporazumom”, rekao je tada.

Za početak, što je to konsocijacijska demokracija?

– Politički sustav u kojem konstitutivni narodi uživaju paritet i prakticiraju dijeljenje moći putem principa pariteta, proporcionalnosti, autonomije i prava na veto – odgovara nam znanstvenik. Bosna i Hercegovina jedno je od tih podijeljenih društava koje je Daytonskim sporazumom, nakon vrlo teškog rata, uspostavilo takvo uređenje. Švicarska je primjerice drugo, Sjeverna Irska treće, a važan je primjer Belgija koju nam O’Leary ističe kao najbolji uzor koji bi BiH mogla imati.

>Češki mediji o izborima u BiH: Ili će BiH postati stvarna federacija što je malo vjerojatno, ili će se podijeliti

– Ta je zemlja najbolji primjer nezavisne funkcionalne konsocijacije, kao i BiH koja je također federacija – govori taj znanstvenik koji je o susjednoj zemlji u kojoj su Hrvati konstitutivan narod objavio više radova.

O’Leary pojašnjava koje četiri prepreke vidi kao najveće za normalno funkcioniranje susjedne zemlje.

– Prva je previše međunarodne intervencije. Mislim da bi bilo bolje da lokalni akteri plaćaju troškove pat-pozicija kako bi osigurali napredak. Druga je nastavak želje Republike Srpske, makar bila izražena na različite načine, da se ujedini sa Srbijom. Treća je nastavak želja Bošnjaka da “prevrnu” Dayton kako bi učinili BiH unitarnom državom, umjesto federacijom u kojoj postoji dijeljenje moći. I četvrto su problemi koje je stvorio slučaj Sejdić i Finci protiv BiH, što uključuje i odluku Europske unije da kao preduvjet za članstvo postavi zadovoljavajući ishod tog slučaja na Europskom sudu za ljudska prava – objašnjava O’Leary.

Presuda u slučaju Sejdić-Finci ugrubo nalaže BiH da prestane s “diskriminatornom praksom” etničkog biranja koje onemogućava manjinama da budu izabrane u Predsjedništvo. No, kako je O’Leary naglasio na spomenutoj konferenciji, normalne su i demokracije u kojima postoje slična ustavna ograničenja. Predsjednik Sjedinjenih Država mora biti rođen u SAD-u, a šef britanske države mora biti protestant, Belgija ima tri lingvistički mješovite regije…

Hrvatima u BiH posebno smeta pojava koju mnogi analitičari i međunarodni komentatori opisuju kao oduzimanje ili pak gaženje političkih prava. U posljednja četiri izborna ciklusa, Bošnjaci su izabrali hrvatskog člana Predsjedništva BiH čak tri puta, koristeći rupu u zakonu koja omogućuje da birači u Federaciji, kako to govore kritičari, krše duh Daytonskog ustava. Ime Željka Komšića, člana Predsjedništva BiH, postalo je sinonim za kršenje političkih prava Hrvata, iako oni naglašavaju da im se prava krše i na nižim razinama.

O’Leary kaže da ne zna nijedan slučaj u konsocijacijskim demokracijama usporediv sa Željkom Komšićem.

– Da bi konsocijacije uspjele, ključan je princip da svaka grupa bira svoje lidere. Godine 1998. Sjeverna Irska započela je s eksperimentom zajedničkih izbora za svoja dva premijera, koji je zahtijevao nacionalističke i unionističke članove Skupštine da glasaju za preferiranog kandidata druge strane. Sustav je napušten 2006. godine – jasan je irski profesor. Zanimljivo, te iste 2006. Bošnjaci su prvi put izabrali hrvatskog člana Predsjedništva BiH, što će se kasnije ponoviti još dva puta.

Dayton je kompromis, i to djelomično nametnut. Isto tako naglašava da je mir u BiH prvi preduvjet za daljnji napredak. Hrvatska je nedavno u institucijama EU predstavila non-paper, neslužbeni dokument, u kojem je s više drugih zemalja EU usuglasila poglede na BiH. Zagrebu su se pridružile još neke zemlje, poput Slovenije, Mađarske i Grčke, a istaknut je princip ravnopravnosti triju naroda.

– Mislim da je hrvatska legitimnost snažnija od srbijanske. Europski lideri skeptični su prema svim bivšim jugoslavenskim državama. Pokaže li Hrvatska jasno da više nema interesa za aneksiju u BiH i da je fokusirana na zaštitu razumnih prava Hrvata u BiH, njezina će pozicija s vremenom biti bolje prihvaćena – naglašava O’Leary.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/Večernji list