Na današnji dan prije 20 godina umro je prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman. Prisjetili su ga se njegovi suradnici i političari. I dok u HDZ-u ističu njegove neupitne zasluge u stvaranju države, oporba upozorava i na propuste – osobito u pretvorbi i privatizaciji. Kakva je bila Tuđmanova politika, kakva je Hrvatska 20 godina poslije?
Gosti emisije HRT-ovog Otvoreno bili su: dr. sc. Vesna Škare-Ožbolt, dugogodišnja bliska suradnica predsjednika Tuđmana, povjesničar dr.sc. Ante Nazor, politički tajnik SDP-a Davorko Vidović i Vladimir Šeks, pročelnik savjetodavnog vijeća HDZ-a.
Prvo se Šeks prisjetio svojih početaka s Tuđmanom. Bilo je to, rekao je, krajem 1986. godine kada je on kao aktivist međunarodne Helsinške federacije za prava čovjeka pokušao osnovati jedan takav komitet u Hrvatskoj. Tuđman mu je tada potpisao pristupnicu za ulazak u Hrvatsku sekciju Helsinškog komiteta. To je, kaže, bio njihov prvi kontakt i prvi susret.
Tuđman je, kaže Šeks, svoju projekciju samostalne demokratske Hrvatske države izložio već 28.2.1989. prilikom inicijativnog skupa u Društvu Hrvatskih književnika, a njegova glavna zadaća zatim je bila da taj projekt, tu Tuđmanovu zamisao, predstavi u veljači 1990. godine. Taj je projekt gotovo u cijelosti ugrađen u Božićni ustav 22.12.1990. godine. Bila je to jedna specifična situacija jer se velikosrpski imperijalni pokret koji je težio prema preustroju Jugoslavije, a zapravo u prekrivenu Veliku Srbiju, otvoreno protivio samostalnosti i neovisnosti i odbacivao bilo kakav savez. Težio je dominaciji. I to je bila pogibeljna opasnost. Pokušali su silom ugušiti bilo kakav nagovještaj demokracije. Kaže, za dlaku je izbjegnut državni udar u siječnju 1991. Zaključuje, kako je to bilo uistinu opasno vrijeme te da su se samo hrabri ljudi, na čelu s predsjednikom Tuđmanom, odlučili preuzeti taj rizik i krenuti u pohod kroz Hrvatsku demokratsku zajednicu da se ide u stvaranje samostalne, suvremene Hrvatske države.
Škare-Ožbolt, koja je uz Tuđmana bila od 1991., rekla je da su tek sada, 20 godina kasnije, jasne neke stvari koje je tada radio Tuđman. “Bio je izuzetno odlučan u onome što je radio i sve odluke koje je donosio, donosio je promišljeno, u suglasnosti sa svojim suradnicima. Ništa nije odlučio bez da nije saslušao sve svoje suradnike.”
Vidović je kazao kako on za razliku od Šeksa i Škare-Ožbolt nema osobnu relaciju s Tuđmanom, no budući da je bio najbliži suradnik Ivice Račana, znao je za Tuđmanovu i Račanovu komunikaciju u kojoj je, kaže, postojalo obostrano uvažavanje. Znalo je biti razilaženja u mišljenjima, ali uvijek je to bio korektan odnos. Danas, s odmakom kaže da može reći da je Tuđman u jednom ‘grubom’ vremenu ipak zagovarao jednu inkluzivnu politiku i pomirba na kojoj je on inzistirao je možda bila, uz njegovo najveće postignuće – mirnu reintegraciju hrvatskog Podunavlja, to je bio najveći uspjeh Tuđmanove politike – da se bez žrtava integrirao taj prostor.
S Vidovićem se složio i dr. sc. Ante Nazor koji je rekao da ako stvari ne stavimo u kontekst onoga vremena, ne možemo ih razumjeti. “Tuđman je uspio ‘kupiti’ što više vremena da se provede u miru, bez rata. I to će svi koji proučavaju umijeće ratovanja pozitivno ocijeniti. To što smo izbjegli totalni rat, što smo dio po dio Hrvatske vraćali dok i svijetu nije bilo jasno da vojna opcija nema alternativu pa su odrađeni Bljesak i Oluja.” Nadodaje na Vidovićevu misao o mirnoj reintegraciji da “nema mirne reintegracije bez vojnih pobjeda Hrvatske vojske i hrvatske policije ’95. godine tek kada su poraženi, onda su pristali na mirnu reintegraciju.”
Škare-Ožbolt smatra da je Tuđman svoj program, na kojem je dobio izbore, na kojem je sagrađena Hrvatska – temeljio upravo na pomirbi. Na pomirbi svih Hrvata, na ujedinjenju domovinske, iseljene Hrvatske. Znao nam je u razgovoru reći ‘narod koji se sukobljava s temama iz prošlosti, nema energiju za gledati naprijed i ostvarivati ciljeve koji su ispred’. Bio je, kaže Škare-Ožbolt, potpuno u pravu. A u ovih 20 godina pomirba se nekako pogubila. Došli su neki drugi ljudi kojima to nije prioritet. To je loše, jer Hrvatska kada je bila ujedinjena, kada smo svi bili zajedno, bez obzira bili lijevi ili desni, je ostvarivala gotovo nemoguće stvari.
Ideja pomirbe je, tvrdi i Šeks, bila ključni korak u stvaranju Hrvatske države. A s procesom detuđmanizacije koji je počeo s predsjednikom Mesićem trebala se obezvrijediti sva Tuđmanova pozitivna politička ostavština. A te podjele, u svima, i lijevim i desnim političkim opcijama se trebaju zatvoriti. Svi će morati shvatiti da to potkopava stabilnost i sigurnost Hrvatske, zaključio je Šeks.
