Nakon napada kod Knina oglasio se Plenkovićev koalicijski partner – predsjednik SDSS-a Milorad Pupovac. U svom istupu je pobrojao napade na Srbe, spominjao ZDS i napao biskupe.
Poslije njegovog istupa javio nam se čitatelj sa zamolbom da objavimo pokajnički govor Milana Babića, uz napomenu da bi Pupovac i ostali koji govore o ‘ugroženosti Srba’ trebali barem jednom izgovoriti ono što i Babić.
Milan Babić, koji je početkom 90-ih bio politički vođa hrvatskih Srba, premijer takozvane SAO Krajine, objesio je u haškoj pritvorskoj ćeliji 6. ožujka 2006. Babić je bio osuđen na kaznu od 13 godina zatvora za zločine počinjene u Hrvatskoj od 1992. do 1995., a pred Haški sud bio je ponovno doveden da svjedoči u slučaju drugog vođe hrvatskih Srba, Milana Martića, a svjedočio je kao svjedok optužbe protiv Momčila Krajišnika i Slobodana Miloševića.
Milan Babić je bio ključni svjedok pokajnik i donosimo njegove riječi.
“Izlazim pred ovaj Tribunal s dubokim osjećajem sramote i kajanja. Dozvolio sam sebi da sudjelujem u progonu najgore vrste, protiv ljudi, samo zato što su oni bili Hrvati, a ne Srbi. Nevini ljudi su bili proganjani, nevini ljudi su nasilno istjerani iz svojih kuća i nevini ljudi su ubijani. Čak i nakon što sam saznao što se dogodilo šutio sam o tome. Još gore, nastavio sam sa službom i kroz moje vlastite aktivnosti postajao osobno odgovoran za nehumane postupke koji su pogodili nevine ljude.
Žaljenje koje osjećam zbog toga je bol s kojom moram živjeti ostatak života. Ovi zločini i moje sudjelovanje u njima nikada ne mogu biti opravdani. Ostajem bez riječi kada trebam da izrazim dubinu moga kajanja za ono što sam učinio i za utjecaj moga grijeha na druge. Mogu se samo nadati da iznoseći istinu, priznanjem krivice i izražavanjem mog kajanja mogu poslužiti kao primjer onima koji još pogrešno vjeruju da takva nečovječna postupanja mogu ikada biti opravdana. Samo istina može dati šansu srpskom narodu da se rastereti kolektivne sramote.
Samo priznanjem krivice ja mogu preuzeti odgovornost za sve pogrešno što sam uradio. Ja se nadam da svojim kajanjem mogu bar malo olakšati patnju onima koji su patili. Shvatio sam da nam neprijateljstva i podjeljenost nikada ne mogu poslužiti da bolje živimo. Shvatio sam da naša pripadnost istoj ljudskoj vrsti je značajnija od bilo koje razlike između nas. Shvatio sam da samo kroz naše međusobno razumijevanje i pomirenje možemo imati šansu da živimo kao ljudi u miru i tako osiguramo bolju budućnost za našu djecu i generacije koje dolaze.
Molio sam Boga da mi pomogne da se pokajem i zahvaljujem Bogu na mogućnosti koju mi je pružio da izrazim svoje kajanje. Molim moju braću Hrvate da oproste svojoj braći Srbima. Preklinjem moj srpski narod da ostavi prošlost iza sebe i okrene se budućnosti gdje će dobro, suosjećanje i pravda na neki način olakšati rezultate zla u kome sam i sam sudjelovao. I na kraju, bezrezervno stavljam sebe na raspolaganje ovom Tribunalu i međunarodnom pravu. Hvala.”.
