“Haaški je sud osnovan 25. svibnja 1993. godine, na rođendan maršala Tita, pet godina nakon što je istrčana posljednja posthumna štafeta „najvećem sinu naših naroda i narodnosti“, a u jeku krvavog rata u kojem se raspadala Jugoslavija. Njegova posljednja presuda „hrvatskoj šestorci“, Jadranku Prliću, Bruni Stojiću, Slobodanu Praljku, Milivoju Petkoviću, Velentinu Čoriću i Berislavu Pušiću izrečena je 29. 11. 2018, na rođendan Titove Jugoslavije, a implicira osudu herceg-bosanskog i hrvatskog državnog vodstva za svehrvatski udruženi zločinački pothvat u BiH. I duhom i sadržajem presuda izgleda kao da ju je donio vojni sud JNA sredinom sedamdesetih”, istaknula je u izlaganju novinarka, publicistkinja i autorica dokumentarnih filmova Višnja Starešina na znanstvenom skupu „Pouke Haškog tribunala- što se htjelo, a što se postiglo?“.
U petak, 23. veljače 2018. u velikoj dvorani palače HAZU održan je znanstveni skup „Pouke Haškog tribunala- što se htjelo, a što se postiglo?“, o kojemu smo pisali ovdje.
Među sudionicima bila je publicistkinja Višnja Starešina, čije izlaganje u cijelosti donosimo u nastavku:
Lažne su i obmanjujuće uvijek bile dvojbe: je li Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju, u nas kolokvijalno poznatiji kao Haaški sud, bio političko ili pravno tijelo? To je bilo definirano od samog početka. Od svog osnivanja rezolucijom 827 Vijeća sigurnosti, najvišeg međunarodnog izvršnog političkog tijela, Haaški je sud po definiciji bio instrument politike, prvenstveno međunarodne politike, u sudskome obliku. Bilo je samo pitanje u kojoj će mjeri i na koje načine politika upravljati tim instrumentom.
Već prilikom donošenja njegova Statuta, politika je bila duboko ugrađena u Haaški sud: kako načinom na koji je statut donesen, tako i njegovim sadržajem. Kako mi je svojedobno pričao tadašnji predsjednik UN-ove diplomatske komisije za osnivanje međunarodnih kaznenih sudova, francuski profesor međunarodnog prava Alain Pellet, doslovce noć prije usvajanja Statuta, odnosno donošenja rezolucije 827, američki su pravnici došli s novim nacrtom, potpuno različitim od dotadašnjeg nacrta statuta utemeljenog na europskom kontinentalnom pravu. Dotadašnji nacrt Statuta je predviđao neovisnu sudsku istragu u sklopu međunarodnog suda. Snagom političke moći, američki su pravnici nametnuli svoj nacrt Statuta. U njemu više nije unutar suda postojalo tijelo sudske istrage, koje je dužno utvrditi činjenice, odnosno tijelo koje je dužno utvrditi istinu. Vijeće sigurnosti je usvojilo Statut pod poglavljem VII , kolokvijalno ratnim poglavljem Povelje UN-a. To je uključivalo primjenu sile u provedbi rezolucije. Valja se prisjetiti da dotad niti jedna rezolucija VS UN-a koja se odnosila na zaustavljanje (srpskih) ratnih osvajanja i ratnih zločina u Hrvatskoj i BiH nije donesena pod ratnim poglavljem. Pokazalo se još jednom da u međunarodnoj politici pravo najčešće služi kao sredstvo za legitimaciju političke moći ili trenutačnog odnosa snaga.
Glavni tužitelj i njegov zamjenik već Statutom postali neokrunjeni kraljevi Haškog suda
Statutom je određeno da tužitelja bira i njegov rad nadzire političko tijelo, Vijeće sigurnosti. Istraga je ona povjerena uredu tužitelja, a njegov zadatak nije bilo utvrditi istinu, već pronaći najviše dokaza protiv osumnjičenog, odnosno optuženog. Već samim osnivačkim aktom tužiteljstvo je postalo gospodar Haaškog suda, a glavni tužitelj i njegov glavni operativac postali su neokrunjeni kraljevi tog suda. I tako je ostalo , od početka do kraja. Mijenjale su se samo politike koje su utjecale na tužitelja. Obrana je unaprijed izgubila šansu čak i privida ravnopravnosti u postupku. Nema tog odvjetnika koji je svojim pravnim vještinama mogao pobijediti tužiteljstvo. U politički bitnim procesima, obrana je uspjeh je mogla polučiti jedino bočnim, političkim utjecajima, preko obavještajnih službi i srodnih, u osnivačkim dokumentima neidentificiranih, aktera. Tu podređenost suda njegovu tužiteljstvu dodatno je pojačavala slaba pozicija u postupku i još slabije kompetencije većine sudaca, imenovanih od Opće skupštine UN-a.
Sastav tužiteljstva također je predodređen osnivačkim aktima: Statutom a la americaine i njemu sukladnim pravilima postupka. Prednost je imao personal iz država koje prakticiraju anglo-američki akuzatorni pravni sustav: Velike Britanije, njezinih bivših kolonija i SAD-a. A oni su sa sobom unosili u tužiteljstvo i politiku svojih država. Glavni tužitelji ili tužiteljice su pak sa sobom u tužiteljstvo unosili i političku obvezu prema stalnim članicama Vijeća sigurnosti i osobit obzir, da ne kažem dugovanje, prema onima koji su ih izabrali. Tako se primjerice u sagledavanju postupanja tužiteljice Carle del Ponte, koja je presudno obilježila politiku optuživanja i još više politiku neoptuživanja od strane haaškog tužiteljstava, mora imati na umu i činjenica da je 1999. godine nakon NATO-ova bombardiranja Srbije, ona bila jedini kandidat na kojeg je suglasnost u Vijeću sigurnosti pristala dati Rusija.
Djelovanje glavnog operativca haaškog tužiteljstva, zamjenika glavnog tužitelja Grahama Blewitta, koji je u razdoblju pripreme i podizanja optužnica, od 1994. do 2004 godine presudno utjecao na politiku optuživanja Haaškog suda, kao i na kadroviranje među tužiteljima i istražiteljima, nije moguće u potpunosti razumjeti bez njegova prethodnog iskustva. Prije dolaska u Haag, na najmoćniju poziciju u tužiteljstvu, Blewitt nije bio nikakav sudski ili tužiteljski profesionalac, već istražitelj bivših nacističkih zločinaca, koji su se navodno skrivali u Australiji, u posebnom odjelu australske obavještajne službe ASIO. Istragu su krajem osamdesetih potaknuli aktivisti Komunističke partije Australije, kojima je i Blewitt bio svjetonazorski blizak. Kasnije se pokazalo da je njihova istraga bila duboko kontaminirana djelovanjem KGB-a i obavještajnih službi drugih komunističkih država iz sovjetskog bloka, da je bila primarno ideološki motivirana: od 800 istraživanih slučaja, samo su od tri slučaja uspjeli napraviti optužne prijedloge i predali ih australskom tužiteljstvu. I sva tri optužna prijedloga je australsko tužiteljstvo odbacilo. To su bile profesionalne reference s kojima su Blewitt i njegovi suradnici iz ASIA poslani iz Sidneya u Haag da uspostave tužiteljstvo novoosnovanog Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju.
Graham Blewit i australska „hrvatska šestorka“
Drugi simbolični slučaj kojeg treba imati na umu kada se sagledava postupanje zamjenika tužitelja Grahama Blewita prema Hrvatima je slučaj „hrvatska šestorka“, koji se vodio u Australiji. Riječ je o procesu protiv šestorice australskih Hrvata: Maksimilijanu Maksu Bebiću, Vjekoslavu Vicu Brajkoviću, braći Joeu i Iliji Kokotoviću, Antonu Zvirotiću i Mili Nekiću, koji su optuženi 1979. godine za planiranje terorističkih aktivnosti u Australiji. Bio je to najveći antiteroristički kazneni proces u australskoj povijesti i svi su osuđeni na visoke zatvorske kazne, da bi 1992. godine novinar australskog ABC-a razotkrio da je riječ o najgrubljoj montaži i velikoj podvali tadašnjih jugoslavenskih obavještajnih službi. Naime, dopisnik ABC-a je negdje na okučanskom ratištu, u vojsci bosanskih Srba sreo navodnog Vicu Virkeza, navodnog Hrvata pokajnika, koji je prijavio „hrvatsku šestorku“ australskoj policiji. Pravo mu je ime bilo Vitomir Misimović, bio je Srbin i agent- provokator jugoslavenskih tajnih službi. On je proizveo slučaj „hrvatska šestorka“, a, nizom procesnih propusta, australska policija, pravosuđe i obavještajna služba su mu pomogli u tome. Blamaža australskog pravosuđa zbog montiranog procesa „hrvatskoj šestorci“ kulminirala je negdje u vrijeme kada je Blewitt upućen u haaško tužiteljstvo. Iz takvog australskog konteksta, iz osobnog profesionalnog iskustva i ideološke orijentacije, moguće je razumjeti zbog čega je Blewitt bio tako fokusiran na Hrvate, koji su za njega i u privatnim razgovorima bili „ustaše“, zašto je prvog suradnika pronašao u Savi Štrbcu i njegovu Veritasu i zbog čega je u Haagu nastojao i uspio ostaviti novu „hrvatsku šestorku“, kao svoje posljednje djelo u tužiteljstvu prije ostavke 2004. godine.
I napose ne treba zanemariti niti datumsku simboliku. Haaški je sud osnovan 25. svibnja 1993. godine, na rođendan maršala Tita, pet godina nakon što je istrčana posljednja posthumna štafeta „najvećem sinu naših naroda i narodnosti“, a u jeku krvavog rata u kojem se raspadala Jugoslavija. Njegova posljednja presuda „hrvatskoj šestorci“, Jadranku Prliću, Bruni Stojiću, Slobodanu Praljku, Milivoju Petkoviću, Velentinu Čoriću i Berislavu Pušiću izrečena je 29. 11. 2018, na rođendan Titove Jugoslavije, a implicira osudu herceg-bosanskog i hrvatskog državnog vodstva za svehrvatski udruženi zločinački pothvat u BiH. I duhom i sadržajem presuda izgleda kao da ju je donio vojni sud JNA sredinom sedamdesetih. To je samo završna, ali ne i jedina travestija haaške pravde kada su u pitanju slučajevi koji se tiču Hrvatske i Hrvata.
„Medacki džep“ i „Oluja“- jedine vojne operacije optužene pred Haškim sudom
Hrvatske vojne operacije Medački džep i Oluja bile su jedine vojne operacije koje su optužene pred Haaškim sudom kao vojne operacije. Oluja je bila jedina vojna operacija kojoj je suđeno pred tim sudom. Haaško tužiteljstvo nikada nije prepoznalo niti jednu operaciju srpskih ili muslimansko-bošnjačke vojske, koju bi optužilo kao udruženi zločinački pothvat. Srpski general Ratko Mladić, medijski nazivan balkanskim mesarom, čiji su zločini bili ključni argument za osnivanje Haaškog suda, je u vrijeme njegova zatvaranja stigao tek do prvostupanjske presude, s izgledima da zbog zdravstvenih razloga ne dočeka pravomoćnu presudu. I uopće nije optužen za zločine u Hrvatskoj. Zločini u Vukovaru svedeni su na Ovčaru, odgovornost na pripadnike srpskih paravojski , i lokalne političare, dok su vrh JNA, njezine kontraobavještajne službe KOS, vrh krnje Jugoslavije i Srbije ostali neoptuženi i za zločine u Hrvatskoj i za zločine u BiH. Izuzetak je bio Slobodan Milošević, koji je poslužio kao dežurni Pedro za preuzimanje svih odgovornosti i umro prije pravomoćne presude.
Pred Haaškim je sudom u prvim godinama rada bilo politički nekorektno i za interese obrane štetno čak i spomenuti strane islamske borce, tzv. mudžahedine i njihov angažman u sastavu bošnjačko/muslimanske Armije BiH i njihove zločine nad Hrvatima iz BiH, među kojima su bila i obredna odrubljivanja glava. A upravo su na područjima središnje Bosne i sjeverne Hercegovine na kojima su Hrvati i Bošnjaci/Muslimani dijelili nadzor nad teritorijem, strani islamski borci još ranih devedesetih godina prošlog stoljeća posijali sjeme islamske radikalizacije među lokalnim Bošnjacima/Muslimanima, napravili model infiltracije džihadizma, koji će primjenjivati u brojnim kasnijim ratnim žarištima diljem svijeta i osnovali prve logore za obuku džihadista u Europi. Pred Haaškim sudom nikada nitko nije osuđen za te zločine nad Hrvatima središnje Bosne.
Politika je, preko Vijeća sigurnosti UN-a, uspostavila taj sud i napravila ga takvim da bude po njezinoj mjeri. Takav je sud u međunarodnoj politici postao moćno sredstvo upravljanja državama nastalim raspadom bivše Jugoslavije, prema modelu discipliniranja tzv. propadajućih država koji je u svome programskom eseju „Postmoderna država“ vrlo otvoreno opisao britanski diplomat Robert Cooper (The Observer, 7. travnja 2002.). No Cooper nije bio samo diplomat već je u to doba bio i svojevrsni vanjskopolitički guru britanskog premijera Tonyja Blaira, a doktrinu „postmodernog imperijalizma“ elaboriranu u eseju „Postmoderna država“ predložio je kao koncept nove (europske) vanjske politike po mjeri suvremenog svijeta. Ubrzo poslije objave imao je ovlasti i primijeniti taj koncept kao jedan od glavnih arhitekata vanjske politike EU, u Glavnom direktorijatu za vanjske i političko-vojne poslove, u kojem je osam godina (od 2002. do 2010.) bio glavni strateg vanjske politike EU. I Hrvatska je jako osjetila tu primjenu na svome pristupnom putu u EU.
U središtu je njegove doktrine bio tzv. Zapadni Balkan, prema kojem je valjalo primijeniti „postmoderni imperijalizam susjeda“. Cooper je u svome eseju posve neuvijeno progovorio i o načinu tog djelovanja: Ali kad djelujemo prema staromodnim vrstama država izvan postmodernog europskog kontinenta, moramo se vratiti brutalnijim metodama iz ranijih razdoblja – sila, preventivni napad, varka, što god je potrebno, prema onima koji žive u zasebnim državama 19. stoljeća. Između nas, držimo se zakona, ali kad djelujemo u džungli, moramo se držati zakona džungle…“
U izvedbi haaških tužitelja ta se doktrina manifestirala kao upotreba sudskih predmeta za političke ucjene država ( bijeg generala Gotovine, slučaj topničkih dnevnika). Optužnice i presude proizvodile su se prema političkim potrebama, nastojala se kroz njih izjednačiti srpska i hrvatska odgovornost za rat i krivnja za zločine, dok se Bošnjake/Muslimane apriorno amnestiralo i ekskulpiralo. Umjesto utvrđivanja individualne odgovornosti konstruirani su koncepti kolektivne krivnje kakvih se ne bi postidjeli ni najzadrtiji revolucionarni režimi.
Hrvatska država i njene institucije u najboljem slučaju bili su promatrači zbivanja
Pitanje je što je Hrvatska kao država činila da se to dogodi i što nije činila da se to spriječi?
Hrvatska država i njezine institucije bile su u najboljem slučaju promatrači zbivanja, tuđih poteza i operacija, u skladu s načelom koje je od prvih procesa promicao nekadašnji Vladin savjetnik za suradnju sa Haaškim sudom, a kasniji predsjednik države dr. Ivo Josipović. „Pustimo gospođu tužiteljicu da dovrši posao. Poslije ćemo kritizirati“, ponavljao je dr. Josipović. U onom gorem slučaju, hrvatske su institucije iznutra često djelovale kao ekspoziture stare KOS-ove mreže pomažući i preko Haaškog suda razgraditi državu iz njezinih vlastitih institucija, promičući i selektivnom dostavom dokumenata podupirući teoriju podijeljene krivnje i srpsko-hrvatskog dogovora o podijeli BiH.
Pitanje je, je li to činjeno s namjerom, da ne kažem zadaćom ili iz nekompetencije i neznanja?
Odgovori su još uvijek u sferi nagađanja i vjerovanja. Vjerujete li ili ne, da nitko u hrvatskom institucionalnom vrhu nije prepoznao kakve su zamke srpskog zakona o tzv. univerzalnoj nadležnosti iz 2003. godine, preko kojeg je Beograd najprije izmanipulirao, preusmjerio, a potom i „ubio“ haaško suđenje i istrage za zločine u Vukovaru, da bi se nakon toga pokušao nametnuti kao univerzalni sudac za sve zločine na području bivše Jugoslavije?
Je li moguće da institucije hrvatske države nisu mogle shvatiti zašto je potrebno imati tzv. nevladine udruge kakve su imali Muslimani/Bošnjaci (Centar za dokumentaciju genocida i ratnih zločina) ili Srbi (Veritas), koje su bile produžena ruka vlastitih obavještajnih službi, ali i legitimni i prihvaćeni sugovornici Haaškog suda? Oni su usmjeravali optužnice. Hrvatska je pošto su već sve optužnice bile podnesene osnovala Hrvatski memorijalno- dokumentacijski centar Domovinskog rata (2005. godine), a punih osam godine kasnije, njegov je pandan osnovan i u Mostaru. Njihov je mandat, u odnosu prema sudskim procesima, da posluže kao arhivi. I sukladno tome da budu legalni distributeri hrvatske dokumentacije, nekoć istražiteljima Haaškog suda, potom istražiteljima sudova u BiH.
Što se postiglo takvom pasivnošću, čekanjem da gospoda tužitelji obave svoj posao?
Sa završetkom rada Haaškog suda, Sarajevo postaje novo sudsko središte. Daleko od interesa hrvatskih institucija, ondje već više godina traju suđenja u kojima se hrvatskim vojnicima i zapovjednicima HVO-a sudi prema lex specialis, napravljenom po haaškima uzorima pravnih standarda, koji uključuju zapovjednu odgovornost u vrlo objektiviziranoj formi, progon na vjerskoj i rasnoj osnovi i vrlo visoke kazne, a Muslimanima/Bošnjacima sudi se po starom jugoslavenskom kaznenom zakonu, koji je vrijedio u vrijeme počinjenja djela i koji ne poznaje zapovjednu odgovornost niti zločin progona. Bivši ratni zapovjednici iz Armije BiH, koji su nerijetko istodobno i bivša „braća“ stranih islamskih boraca, i danas su pri vrhu bošnjačkog političkog života, javno prisutni. Oni su osloboditelji. Cijeli je bivši ratni i zapovjedni kadar HVO-a pod istragama ili već optužen i osuđen, odavno pometen s javne scene, a na njihovo su mjesto njihovi, nominalno hrvatski politički predstavnici ,ugradili svoje ljude. Zajednička im je karakteristika: osobna ili obiteljska bliskost s bivšim jugoslavenskim komunističkim strukturama.
Optužbe za operacije HV-a i HVO-a „Maestral“ i „Južni potez“ riješavat će se pred pravosuđem BiH
Pravi finale sarajevskog sudovanja tek se može očekivati sa zaoštravanjem novoga unutarnjeg konflikta u BiH. Uz Muslimane/Bošnjake i Srbi imaju još ponešto svojih važnih političkih interesa koje žele ostvariti putem suđenja za ratne zločine. I njima je cilj prikazati HV i HVO kao agresorske vojske u BiH i neizravno tim postupcima reafirmirati poraženu i izbrisanu srpsku paradržavu u Hrvatskoj i srpsku tezu o prirodi rata u bivšoj Jugoslaviji, a ujedno oslabiti poziciju Hrvatske u procesu redefiniranja država na Zapadnom Balkanu. Prvi od takvih postupaka je kolektivna optužnica za zločine u Orašju, koja definira rat u bosanskoj Posavini 1992. godine kao međunarodni sukob u kojem su HV i HVO agresori na srpska sela i srpsku vojsku. Tko se još sjeća da je bosanska Posavina bila jedan od najeklatantnijih primjera srpskog etničkog čišćenja, sa spaljenim selima, protjeranim (pretežito hrvatskim) stanovništvom, koje se nikada nije vratilo?
Krunski slučaj na kojem srpske službe rade još od 1995. godine jest optužnica protiv zapovjednog vrha HV-a i HVO-a u operacijama Maestral i Južni potez u rujnu i listopadu 1995. godine. Izbor nije slučajan. Bile su to operacije kojima je konačno poražena srpska vojska i omogućen Daytonski mirovni sporazum. Ono što je Oluja u vojnom i političkom smislu značila za Hrvatsku, to su operacije združenih snaga HV-a i HVO-a Maestral i Južni potez protiv srpskih snaga u zapadnoj BiH značile za SAD. U sklopu tih završnih operacija SAD je pod NATO-ovim kišobranom izvršio prve velike zračne napade na srpske položaje i komunikacije u BiH. Združene snage HV-a i HVO-a u to su vrijeme bile američka partnerska vojska na terenu, koja je na zahtjev SAD-a zaustavljena dvadesetak kilometara ispred srpskog uporišta Banje Luke, stvorivši poziciju za mirovne pregovore. Nastojanja Srbije da optuži cijeli zapovjedni vrh HV-a i HVO-a u tim operacijama stoga su razumljiva i očekivana. To su bili zapovjednici koji su im nanijeli konačni poraz, bili su simbol Zapada i NATO-a, koji je uvijek vojskama izraslim na doktrini JNA bio neprijatelj broj 1. Pred Haaškim sudom im to nije uspjelo. Hoće li im uspjeti pred sudovima u BiH? U svakom slučaju oni rade na tome. Nisam primijetila da da se u Hrvatskoj time itko ozbiljno bavi.
Kao posljednja slika s Haaškog suda ostat će presuda o svehrvatskom udruženom zločinačkom pothvatu i slika umirućeg generala Praljka, koji je popio otrov kao posljednji znak prosvjeda prema takvoj presudi. Ako tu sliku institucionalna Hrvatska ne shvati i kao posljednju opomenu za dosadašnje nečinjenje ili činjenje, čekaju nas vrlo skore neugodnosti iz BiH. To nikako neće biti iznenađenje.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
