Višnja Starešina u kolumni za Slobodnu Dalmaciju, piše o takozvanim partijskim reformama pred slom Jugoslavije i takozvanim reformama u današnjoj Hrvatskoj kada ona ekonomski i demografski tone.
Starešina između ostaloga piše:
“Drugovi, reforme!
Krajem osamdesetih Jugoslavija je bankrotirala i kao država, sklepana nasiljem i vanjskim sponzorstvima, suočena s buđenjem velikosrpskog projekta. Pred bankrotom je bio i komunizam kao politički sustav u cijeloj Europi. Tadašnja hrvatska komunistička kasta koja je upravljala svim segmentima države i društva po takozvanom hrvatsko-srpskom ključu, uporno je ponavljala dvije mantre: “Drugovi, svi mi moramo stegnuti kaiš.”
Oni s hrvatskim “nacionalističkim” natruhama stezali su remen. I drugo: “Drugovi, reforme nemaju alternative.” Tek nakon što su se urušili svi komunistički sustavi u Europi, od Baltika do Crnog mora, zakazavši prve više stranačke izbore, uz izuzetak Rumunjske, hrvatsko je partijsko vodstvo u prosincu 1989. donijelo odluku o prvim višestranačkim izborima. Učinili su to kada više i nisu imali drugu opciju: u Rumunjskoj su već na obzoru bile demonstracije u kojima je srušen pretposljednji europski komunistički diktator Nicolae Ceausescu, a u Srbiji je posljednji europski komunistički diktator Slobodan Milošević ulazio u novu fazu velikosrpskog projekta u kojoj je na redu bilo ovladavanje Hrvatskom.
Tek pod fatalnom političkom prinudom, hrvatski su komunisti odlučili dopustiti – višestranačke izbore. Zašto mi se danas čini važnim podsjetiti na te činjenice? Ne samo zato što su u međuvremenu premazane netransparentnim slojem crvene jugonostalgije. Već prije svega zbog usporedbe prizora iz Hrvatske otprije 30 godina s današnjim prizorima. Za razliku od 1988., Hrvatska je danas država. Ali država koja ide prema ekonomskom i političkom bankrotu. Na začelju je država EU-a. U takvoj se poziciji Hrvatska našla jer nikada nije došlo do istinske demokratske tranzicije, do značajne transformacije upravljačke elite, niti modela upravljanja. U današnjem hrvatskom gospodarstvu nije na djelu tržišni, već ortački sustav, u kojem je država posrednik u dogovornoj distribuciji novca i dobara u povlaštenom ortačkom krugu.
Jednu od varijanti tog modela ovih dana možemo pratiti na slučaju Agrokor kao aferu Borg. Ranije ste ih mogli pratiti kroz predstečajne nagodbe Slavka Linića, još ranije kroz različite valove privatizacije… Zajedničko im je što procesom upravlja onaj stari drugarski gremij u svoju korist. Zajedničke su i posljedice njihova upravljanja: radno najpotentniji dio hrvatskog stanovništva prinuđen je svoju egzistenciju potražiti u zapadnim europskim zemljama. Novih gotovo 300 tisuća iseljenih hrvatskih državljana nisu dio tog starog hranidbenog lanca, za njih nema mjesta ni u državnim službama ni u državnim ili ortačkim kompanijama. Baš kao nekoć Titu, ni njegovim današnjim nasljednicima nije mrsko što su mladi hrvatski emigranti tako mobilni: smanjuju politički pritisak na vladajuću kliku, smanjuju broj potencijalnih političkih oponenata na izborima, a i još uvijek donose značajnu količinu zdravog novca kući.
Razlika je u odnosu na 1988. tek u tome što su danas pripadnici iste ortačke klike vezani uz više stranaka. A i mantre su donekle prilagođene: danas više ne stežu remen/kaiš, već su “spremni na bolne rezove”. “Reforme koje nemaju alternative” još uvijek su u najavi.
Može svak sa svakim
Hrvatska je danas pred političkim bankrotom modela dogovornog višestranačja i dogovorne demokracije. Opstaje tek kao ljuštura od države. Vrhunac je upravo dostignut u vidu Plenkovićeve koalicijske većine i vlade, a nakon što je aferom Borg podrezana njegova politička moć: riječ je o otvorenom partnerstvu neodređenog roka trajanja, u koje može ući svatko, pod uvjetom da ključ stabilnosti drži Milorad Pupovac, da iluziju vođe nosi Andrej Plenković, da se ne dira u ortačku kliku i njezine interese i da se ne dira u izborni sustav koji cijeli taj model održava na vlasti. Stoga ne čudi što je najviše inventivnosti i žara vladajuća hobotnica primijenila na opstrukciji skupljanja potpisa za referendum “Narod odlučuje” za promjenu izbornog sustava.
Zapravo me ne bi začudilo da kao posljednju mjeru o(p)stanka iznjedre i neki zakon o doživotnom zastupničkom mandatu u Hrvatskom saboru, s ciljem čuvanja stabilnosti nasuprot rastućem populizmu. HDZ-ov ministar Lovro Kuščević bi to mogao napisati. Lijepo bi se kao povijesna pomirba uklopila i ona Titova štafeta mladosti, koja je stjecajem povijesnih okolnosti ukinuta prije trideset godina. Lovre bi i to mogao ozakoniti, zaključuje Višnja Starešina za Slobodnu Dalmaciju.
Kolumnu u cijelosti pročitajte u Slobodnoj Dalmaciji.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa Tekst se nastavlja ispod oglasaIzvor: narod.hr/Slobodna Dalmacija
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.