“Posjet premijera Plenkovića Izraelu samo tri dana nakon ustoličenja Donalda Trumpa u Bijeloj kući, vrlo je značajna poruka. Jer, u najavljenom Trumpovu vanjskopolitičkom zaokretu, u kojem je borba protiv radikalnog islamizma prioritet, američki politički fokus se vraća na Bliski istok, a Izrael ponovno postaje privilegirani i deklarirani američki bliskoistočni partner stvaranju novoga svjetskog poretka”, piše Višnja Starešina u novoj kolumni u Slobodnoj Dalmaciji.
“I tajmingom i formatom posjeta Izraelu – uz Plenkovića su bili ministar obrane Damir Krstičević i Milijan Brkić kao voditelj međuparlamentarne skupine prijateljstva Hrvatske i Izraela – nova hrvatska vanjska politika je nedvojbeno izišla iz zone nesvrstanosti i doslovce se – svrstala.
Otvorena vrata Angele Merkel
Najznačajnije točke vanjskopolitičkog serijala svrstavanja su Plenkovićevi posjeti BiH, Ukrajini i Njemačkoj, kao i kritizirani i ismijavani radni posjet predsjednice Grabar-Kitarović SAD-u u vrijeme predsjedničke tranzicije.
Iz susjedne BiH hrvatski premijer je kao odgovor na potporu reformiranju države na europskim demokratskim vrijednostima i pravnim načelima dobio uhićenja i finalizaciju istrage protiv pripadnika HVO-a iz Orašja. Može se to čitati kao udruženi odgovor svih triju BH političkih establishmenta. Kod kuće je od desnih – nesvrstanih dobio kritiku tajnih službi, a od lijevih- nesvrstanih podsmijeh.
Logično je i očekivano da je na njegovo aktivno svrstavanje uz europsku politiku u Ukrajini, ponudom hrvatske savjetodavne pomoći za reintegraciju okupiranih Donjecka i Luganska, a možda i Krima, nezadovoljstvo izrazila Moskva. No mnogo nervoznije na tu je europsku političku deklaraciju reagirala domaća nesvrstana ljevica – pripisujući je podrugljivo neiskustvu i euro – činovničkom mentalitetu premijera.
Posjet Njemačkoj je prošao tiho kao da se to podrazumijeva. Ali nije baš tako. Nakon lex Perkovića, berlinska vrata Angele Merkel su gotovo tri godine bila zatvorena i za bivšeg premijera Milanovića i za bivšeg predsjednika Josipovića. Tek nakon promjena na Pantovčaku i u Banskim dvorima uslijedio je niz posjeta: predsjednica Grabar-Kitarović, premijer Orešković i sad naposljetku Plenković. Bez obzira na trenutačne političke slabosti kancelarke Merkel i na njezine povremene nenadane istočne ljubavi (Vučić, Tsipras), Hrvatska je Njemačkoj uvijek onaj ultimativni strateški partner u jugoistočnoj Europi, baš kao i Njemačka Hrvatskoj u Europskoj uniji. I važno je da vrata njemačke kancelarke uvijek ostanu otvorena hrvatskom premijeru i hrvatskoj predsjednici.
Mnogo podsmijeha i kritike izazvao je posjet predsjednice SAD-u kao pokušaj da još u tranzicijskom razdoblju s hrvatskim političkim pozicijama upozna ljude koji su dio nove Trumpove administracije ili su u poziciji utjecati na formiranje njegove politike prema jugoistočnoj Europi. Posjet je doduše iznimno loše iskomuniciran. No znakovito je da su nad navodno ugroženim dostojanstvom države najviše naricali politički i medijski akteri iz nesvrstanog spektra, isti oni koji su gromoglasno pljeskali vanjskopolitičkim uspjesima bivšeg predsjednika Mesića nakon što ga je vijencem od orhideja okitila direktorica hotela na Baliju.
Obuka terorista
Plenkovićev posjet Izraelu, koji su i izraelski i hrvatski premijer iskomunicirali vrlo škrto, no iz sastava izaslanstva se dade zaključiti da su sigurnosna i obrambena suradnja bile visoki prioritet razgovora, došao je kao točka na „i“, kao objava raskida s jugoslavenskim nasljeđem politike nesvrstanosti. To je nasljeđe u Hrvatskoj obnovljeno nakon 2000. (Račan– Mesić), kohabitiralo je s Mesićem na Pantovčaku, a Sanaderom i poslije Kosor u Banskim dvorima i doživjelo potpunu afirmaciju od 2012. do 2015. s Josipovićem na Pantovčaku, Milanovićem u Banskim dvorima i Vesnom Pusić na Zrinjevcu. Odnosi Hrvatske i Izraela su upravo lakmus papir tog nesvrstanog nasljeđa.
U optici nesvrstane jugoslavenske (i ne samo jugoslavenske) politike, Izrael je uvijek bio neprijateljska država, štićenica najveće i najomraženije imperijalističke sile – SAD-a, dok su Palestinci bili „naši dečki“. Ne samo da je bivša Jugoslavija u izraelsko-palestinskom sukobu politički službeno podržavala Yassera Arafata i PLO, već je i obučavala njihove pripadnike za terorističke napade, između ostalog i na čuvenoj pančevačkoj akademiji JNA, kao što je obučavala čitav niz pripadnika revolucionarnih pokreta i iz tzv. Trećeg(nesvrstanog) svijeta i iz zapadnih zemalja, pružala im utočište nakon izvedenih napada (npr. Jednom od najpoznatijih terorista tog doba Carlosu zvanom Šakal, pripadnicima njemačke terorističke grupe Baader-Meinhof).
Svi oni koji su najveće neprijatelje vidjeli u zapadnim vrijednostima, SAD-u i NATO-u i bili spremni suprotstaviti im se revolucionarnim nasiljem i terorom, promovirajući pobjedu komunizma u svijetu, bili su prijatelji i štićenici nesvrstane Jugoslavije.
U mentalnom nesvrstanom nasljeđu Izrael je i danas neprijatelj. Ali to sljedbenici nesvrstane politike u Hrvatskoj više ne izgovaraju javno, s državnih adresa, već tu poruku prenose mediji – baštinici nesvrstane tradicije, organizacije civilnog društva… I to se u hrvatskim medijima jako dobro vidi u njihovu odnosu prema izraelsko-palestinskom sukobu. No i u službenoj hrvatskoj politici to se moglo primijetiti primjerice u veličanju UN-a i obnovi veza s umirućim pokretom nesvrstanih (osobito za mandata predsjednika Mesića), u izletničkim inicijativama Vesne Pusić da Hrvatska prizna palestinsku državu (što je EU zaustavila) pa čak i u staroj retorici u kojoj se NATO još uvijek naziva prijeteći – NATO – pakt. Kao da tenkovi saveza čija smo članica stižu u napad već sutra – iz smjera Trsta.
No baštinici nesvrstanosti u hrvatskoj vanjskoj politici našli su novu ulogu za državu Izrael s kojom zapravo nikad nisu željeli istinsku međudržavnu suradnju. Nastojali su Izrael i sjećanje Židova na holokaust i NDH upotrijebiti u svojim „ratovima“ protiv fašizma u današnjoj Hrvatskoj, ratovima s izmišljenim neprijateljem koji su zapravo okosnica politike postjugoslavenskog regiona. Politika zloupotrebe Izraela za unutarhrvatske političke obračune, doživjela je svoj vrhunac govorom predsjednika Josipovića u Knessetu, početkom 2012. godine, u kojem je podsjetio na ustašku otrovnu guju, koja je oslabljena, ali još uvijek gmiže među nama.”
Cijelu kolumnu pročitajte u Slobodnoj Dalmaciji.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
