Višnja Starešina: Zoranova pravosudna revolucija

Čitam ovih dana da ljudi psihički sve teže podnose posljedice pandemije, da su klinike i odjeli za psihijatrijsku pomoć pretrpani. Nije lako. Ljudi postaju nervozni, „pucaju“, piše Višnja Starešina u kolumni za Slobodnu Dalmaciju koju djelomice prenosimo.

Možda je i Zoranu Milanoviću teško, iako mu je na Pantovčaku prostrano, paunovi mu šetaju po terasi, slobodno se kreće, jednostavno čuva razmak, nitko mu baš ne broji kontakte.

Ukratko, Zoran je privilegiran u odnosu na većinu nas pučana. I s razlogom, jer Zoran je trenutačno institucija, ma što vi mislili i o njemu i o instituciji. Zoran je predsjednik Republike Hrvatske.

Osvajanje Vrhovnog suda

Kad gledam što čini, kad slušam što i kako govori posljednjih dana, sve teže u Zoranu vidim instituciju predsjednika države, osobu koja nastoji unaprijediti funkcioniranje države pa i pravosuđa, kao jednog od najkritičnijih sustava. A sve više se ukazuje prikriveni revolucionar, koji pod paravanom neformalne i frajerske retorike nastoji osvojiti Vrhovni sud i do kraja dezavuirati Ustavni sud.

Krenimo od Ustavnog suda (USUD-a), koji se u predsjednikovom izričaju zove još i „kumska radna zadruga“. Ili u još široj, opisnoj verziji – produžena ruka vlade kao u DDR-u. A sukladno tome predsjednik USUD-a se na predsjedničkom jeziku naziva: Šeksov kum.

Diskvalifikacije su vrlo teške. Iako, barem polovicu Zoranovih kritika USUD-u i sama bih potpisala. No supstancijalna je razlika u onoj drugoj polovici. Da bi se potpunije sagledao Zoranov stav prema USUD-u, potrebno je vratiti se nekoliko godina ranije, u njegovu posljednju godinu premijerskog mandata, kad su Zoran i njegova vladajuća Partija plasirali tezu da je Ustavni sud zapravo suvišan, da ga je bolje ukinuti nego popravljati. Razlog je bio banalan: unatoč stabilnoj većini u Saboru nisu mogli ostvariti dvotrećinsku većinu za izbor novih ustavnih sudaca i tako ostvariti političku kontrolu nad Ustavnim sudom. Niti su se mogli nadati da će im takva većina uskoro biti dostižna.

U nastavku partijsko-stranačke bitke za Ustavni sud u mandatu sljedeće vlade u proljeće 2016., tada oporbeni SDP pod vodstvom Zorana Milanovića postaje pragmatičniji. Dogovorio se s HDZ-om o stranačko-partijskoj kvoti za nove ustavne suce. Sjećate li se kakvi su bardovi ustavnog prava tada izabrani iz SDP-ove kvote, pod Milanovićevom dirigentskom palicom?

Josip Leko, tihi čuvar stare partijske vatre u SDP-u i vrlo glasna SDP-ova zastupnica Ingrid Antičević, umjetničkog imena „Pipl mast trast as“.

Moram dodati da niti HDZ-ovi kandidati iz stranačkih redova nisu bili nešto bolji, i da su zajedno baš predstavljali degradaciju institucije USUD-a. A koja je to izabrana kvaliteta zbog koje bi Zoran revolucionirao Vrhovni sud?

Dr. Zlata Đurđević, profesorica procesnog kaznenog prava, koja je pristala biti Zoranova kandidatkinja za predsjednicu Vrhovnog suda mimo zakonske procedure. To valja ponoviti – profesorica kaznene procedure postala bi predsjednica Vrhovnog suda kršeći proceduru!

Druga su jamstva kvalitete za predsjednicu najvišeg suda u državi, moguće i to što prof. Đurđević nikada nije bila sutkinja niti je ikada napisala presudu izvan okvira vježbe na fakultetu, što nikada nije upravljala sustavom većim od svojeg profesorskog kabineta. A može se tek pretpostaviti da je njezina najveća kvaliteta po Zoranu to što je 2013. bila praktički jedina među profesorima prava koja je zajedno s tadašnjim premijerom Milanovićem branila njegovu odluku o neizručivanju bivših udbaških dužnosnika Perkovića i Mustača njemačkom pravosuđu. Pred kojim su dobili doživotne kazne zatvora.

Revolucija nije rješenje

I sad je pitanje zašto Zoran tako po svaku cijenu želi ovladati Vrhovnim sudom i rastrojiti USUD, pokoriti pravosuđe. “Na Vrhovnom sudu je predmet HDZ-a kao zločinačke organizacije. Nije u Kragujevcu“, kaže Zoran.

No juriša li on na vrh sudbene vlasti po svaku cijenu samo zbog partijske osvete? Ne vjerujem. Ne bi se Zoran toliko trudio i trošio na osvetu. Možda zbog partijskog zadatka? Da nisu možda iz Njemačke stigli (ili se očekuju) neki novi uhidbeni nalozi, nakon što se hrvatski DORH oglušio na presudu njemačkog suda, ostavivši istragu bez nastavka?

Ili je naprosto stara duboka država odlučila da je sazrelo vrijeme da nakon Stranke koja je glumila demokraciju, Partija i nove partijice ponovno revolucijom preuzmu pravosuđe. Da nam opet bude – sve transparentno, piše Višnja Starešina u kolumni za Slobodnu Dalmaciju.

Kolumnu u cijelosti pročitajte u Slobodnoj Dalmaciji.

*Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr