Vladimir Šulentić svjedoči za Narod.hr: ‘Ustanak’ u Srbu bio je četnički, a počeo je pokoljem moje obitelji u Zrmanja Vrelu

šulentić
Foto: V. Š., snimka zaslona, fotomontaža: Narod.hr; Na slici: skupina partizana i Juko Šulentić, pogubljen nevin po završetku rata

Nedaleko Srba nalazi se mjesto Zrmanja Vrelo, koje je nekada bilo općinski centar iz kojega rodom potječe Vladimir Šulentić, dugogodišnji zaposlenik Instituta Ruđer Bošković. Gospodin Šulentić javio se Narod.hr-u u želji da objelodani svoju obiteljsku priču koja nije samo osobna povijest jedne obitelji, nego odraz slike povijesti hrvatskoga naroda i, stoga, važno identitetsko pitanje.

Povodom obljetnice kojom se 27. srpnja svake godine obilježava tzv. ‘ustanak naroda Hrvatske’ u Srbu, donosimo ispovijest žrtava strahovitih zločina počinjenih u sklopu toga događaja. Iskaze svjedoka prenio nam je Vladimir Šulentić, potomak žrtava koje su na tom području pogubljene u danima tzv. ‘ustanka’ kao nevini civili – muškarci, žene i djeca. “Skupljajući godinama građu, naišao sam na podatke o kojima se nikada nije pričalo u kući, vjerojatno se nisu znali ili su prešućeni. Vremenom sam popunio praznine, polako se gradila nova priča koja se bitno razlikuje od napisanih ozbiljnih optužbi prema nekim članovima moje šire obitelji iz Vrela”, kazuje g. Šulentić. U sastavljanju svojeg iskaza služio se sjećanjima svoje pratetke Vere te iskazima svjedoka zapisanima, među ostalim, u knjizi Ivana Košutića “Hrvatsko domobranstvo u Drugom svjetskom ratu”.

> Dr. Begonja: U Srbu su 1941. četnici, komunisti i talijanski fašisti počinili genocid nad Hrvatima

> Dr. Begonja: Dokad će Hrvatska trpjeti Pupovčeve, Mesićeve i Goldsteinove laži

> Dr. Begonja: Kako je moguće da talijanski fašisti sudjeluju u antifašističkome ustanku?

Sofija Šulentić – rođakinja Nikole Tesle, ‘pravoslavna Hrvatica koja je djeci usađivala ljubav prema domovini’

Obitelj Šuletnić, objašnjava g. Vladimir, došla je u Vrelo 1854. godine, preselivši se iz Svetog Roka da bi u Vrelu Zrmanja radili kao ugovorni poštari. Njihov sin Pavao (Pajica) preuzeo je posao i oženio se Sofijom, kćerkom pravoslavnog svećenika Gavrana Vojvodića iz Srba i rođakinjom Nikole Tesle. Svoja tri sina odgojili su kao katolike, a kćer kao pravoslavku (po majci). Najveća tragedija tijekom pokolja u Srbu i okolici 1941. snašla je njihovog sina Juku i cijelu njegovu obitelj, o čemu nam pripovijeda njegov pranećak Vladimir Šulentić.

Zanimljivo je istaknuti novinarski osvrt napisan povodom smrti Sofije Šulentić, rođ. Vojvodić. Naime, novinski članak, hvaleći pokojnicu zbog njezinog obiteljskog i mjesnog značaja, govori o Sofiji – rođakinji Nikole Tesle – kao Hrvatici pravoslavki koja se brinula za domoljubni osjećaj vlastite djece. “Izgubiše vrijednu ženu, uzornu majku, a sav narod lički desnicu pomoćnicu ruku. Kao pravoslavna Hrvatica znala je svojoj djeci, koja su katolici, usaditi ljubavi prema rodnoj grudi, hrvatskoj majki“, stoji u novinskoj osmrtnici iz 1893.

Juko se kasnije oženio imenjakinjom svoje majke, Sofijom i u njihovom se braku rodilo četvero djece, među kojima je i Vera – koja je svjedočila g. Vladimiru o pokolju u svojoj obitelji. Jukin sin Milan kasnije se oženio Ivkom, također poštaricom, a vjenčani kum mu je bio Milojko Ćuk, pravoslavac i kasniji sudionik ‘NOB’-a. “Po izboru kuma imam osjećaj da nije imao problema u glavi s nacionalizmom, šovinizmom i sl. prema svojoj okolini u kojoj je odrastao”, kaže Vladimir Šulentić.

Tzv. ‘narodni ustanak’ započeo je pokoljem Hrvata – žena i djece

Početkom rata, u travnju 1941. Milan, zajedno sa svojim sumještanima, kao mobilizirani vojnik ratuje s Talijanima u šibenskoj okolici, da bi ga hrvatska vlast nedugo zatim postavila za načelnika općine Zrmanja. Valja istaknuti da su uz Milana odgovorna mjesta u općini zauzimali još jedan Hrvat i desetorica Srba.

Dana 27. srpnja 1941. Milan povodom vojnih akcija u Srbu dobiva poziv da dođe u Gračac gdje se treba sastati s načelnicima ostalih općina u tom dijelu Like i treba sagledati novonastalu situaciju i dogovoriti što poduzeti. U međuvremenu od 100 do 150 pobunjenika ušlo je u Zrmanju noseći crvenu zastavu i opljačkali su Milanovu kuću i trgovinu. Na kuću su potom objesili crvenu zastavu, ali ona je odmah idući dan uklonjena od strane samih pobunjenika koji – očito – nisu bili antifašisti.

> 27. srpnja 1941. ustanak u Srbu – koja je ‘ustaška krivnja’ Marije od 8 godina, Marka od 5 godina i Jure od samo 3 godine?

> Srb i antifašizam – partizani tvrdili da je ustanak u Srbu pročetnički i osudili komunista Đoku Jovanića na smrt 

Niže donosimo kronološki pregled događaja u Zrmanji kojima su svjedočili slučajni sudionici, dvojica inženjera koji su se u to vrijeme zatekli u selu, Vladimir Perger i Josip Grčić. Ovo su dvojica svjedoka koji su se na mjestu zločina zatekli posve slučajno, radi službenog puta i bili su neutralni promatrači zbivanja, a službena je izjava dana vjerojatno policiji odmah nakon što su se vratili u Zagreb.

28. srpnja 1941., prilikom dolaska u Zrmanju, pobunjenici su ubili, odnosno mučili i dotukli zamjenika općinskog blagajnika, Hrvata iz Splita (kojemu su iskopali mu oči i oko njega plesali kolo) nepoznata nam imena, koji je trebao preuzeti dužnost blagajnika od bivšeg blagajnika Srbina. Pošto su pobunjenici organizirali vlast u Zrmanji i predali je mjesnim Srbima, koji su im se odmah pridružili i dobili oružje, krenulo ih je nekoliko desetaka u razne krajeve da bi proširili ustanak.

3. kolovoza 1941. grupa koja je pošla kao pojačanje onima u Gračac zahtijevala je da svi Hrvati koje su zarobili pođu s njima za Gračac. Pri tom su vikali: “Da vidimo kako će se Hrvati sada boriti!”. Međutim, njihov vođa koji je ostao održati red u Zrmanji, spriječio je tu njihovu namjeru time što je nagovorio ljude da pođu bez zarobljenih Hrvata, a da će on s njima postupati kako odrede oni iz Gračaca.

Četvrt sata nakon toga proglasio je njihov vođa, koji je ostao u Zrmanji, opsadno stanje i odmah nakon toga zarobili su Hrvata Paju Šulentića, poštara iz Zrmanje, kojeg su internirali u njegovoj kući. Malo potom vezali su ga i odveli na preslušavanje, a onda su ga odveli na obližnje brdo na strijeljanje.

Noću između 3. i 4. kolovozu došlo je iz pravca Drvar-Grahovo nekoliko naoružanih bosanskih četnika (pobunjenika) koji su zahtijevali da im se izruče zarobljeni Hrvati, a napose žena i djeca ustaše Milana Šulentića”, kazuju svjedoci. Supruga Milana Šulentića poštara, trgovca i posjednika iz Vrela, Ivka Šulentić rođ. Viani, također poštarica, odvedena je u nepoznati skupa sa svoje tri male kćeri Ivankom (4), Đurđicom (1,5) i novorođenom Mirom (1941.). Zajedno s njima četnici su odveli i pogubili i dadilju, 36-godišnju Luciju Anu Kraljević iz Vodica.

Dana 4. kolovoza 1941. poslije podne opet je došla jedna grupa Bosanaca koji su također tržili da im se izruče zarobljeni Hrvati. Saznavši za tu vijest, uspjelo je Paji Šulentiću i njegovom šogoru Vjekoslavu Krizmanu iz Fužina pobjeći iz Zrmanje u nepoznatom pravcu. Kada su četnici ovo saznali odmah su uputili svoje ljude u potragu za bjeguncima.” Tada su smrtno stradali Pajo Šulentić i njegov šogor Vjekoslav Krizman i do danas im se ne zna mjesto ukopa.

6. kolovoza 1941. četnici su se vratili u Zrmanju te potpuno opljačkali stan i trgovinu Paje Šulentića, a iz pošte iznijeli poglavnikove slike nazivajući ga krvavim bezglavnikom i izjavljujući da bi trebalo sve Hrvate bez razlike pobiti”, stoji u iskazu svjedoka. Pajičina supruga Danica, pojašnjava Vladimir Šulentić, spasila je vlastiti život kao talijanska zarobljenica, a nedugo zatim preminula je u Zagrebu. Iza pogibije Paje i Danice Šulentić ostao je njihov sin Jurica.

Milan Šulentić je u Gračacu dočekao vijest o pogibiji čitave svoje obitelji: svoje žene, djece i svoga brata. Nakon toga kao dobrovoljac priključuje se Ustaškoj vojnici. Stradao je u četničkoj zasjedi 4. rujna 1943. godine u blizini Han pijeska kao bojnik i zapovjednik I. stajaćeg zdruga, a na dužnost je imenovan samo tjedan dana prije pogibije.

Zvjerska ubojstva nastavila su se i nakon rata

Obiteljska tragedija Šulentićevih nažalost nije završila kada i rat. Naime, u poratnom je razdoblju pogubljen i naknadno obespravljen Milanov otac Juko koji je uslijed strahota u Zrmanji – ubojstva njegovog sina, snahe i unučadi – teško obolio. “Ustanici su ocijenili da mu se bliži kraj te mu dozvolili da ode u Zagreb kćeri Veri, koja je u to vrijeme bila poštarica u glavnoj pošti u Jurišićevoj”, pojašnjava g. Vladimir.

“Stric se oporavio i doživio kraj rata. Oslobodioci ulaskom u Zagreb odmah dolaze po njega i vode ga u Gospić po izlikom na suđenje kao narodnom neprijatelju. Između željezničke stanice i grada u Gospiću zatuku ga i bace u jarak, gdje ga pokupi neki mještanin te tačkama odveze u gospićku bolnicu gdje od posljedica premlaćivanja ubrzo umire. Za grob se ne zna, a vjerojatno je bačen s vanjske strane groblja na tzv. talijanskom groblju, gdje je tada partizanska vlast bacala sve nepoćudne ubijene po kratkom postupku”, objašnjava g. Šulentić, Jukin pranećak.

Komunistička vlast po završetku rata sudila je pogubljenom Juki Šulentiću, što dokazuje izvadak iz zapisnika kojega iznosi njegov pranećak: ”Krivični upisnik „K” – god. 1945. Šulentić Juko; Zrmanja, upisan pod r. br. 133, prijava zaprimljena 14. rujna 1945., optužen za vršenje ustaške propagande. Podnositelj prijave K 206/45. Osuđen 14. rujna 1945. na gubitak nacionalne časti od jedne godine, te konfiskaciju imovine”.

Krivci nikada nisu kažnjeni, a ‘ustanak’ je bio – četnički

Vladimir Šulentić konstatirao je da nitko nije odgovarao “za zločin koji se dogodio u Vrelu Zrmanja, u danima kada je isključivo jedna nacionalna manjina digla “ustanak” protiv svojih susjeda – neke jednostavno likvidirala i pobacila po obližnjim jamama, a neke potakla da odu u zbjeg preko Une u Bosnu, a zatim dio preko Save u Slavoniju gdje su većinom i danas. Prema nekim procjenama radi se o 8000 ljudi koji su u to vrijeme izbjegli iz Like preko Une pa Save, ako nisu zaglavili u Bosni. Iako je među ustanicima bilo i komunističkih elemenata te budućih partizana, “ustanak” je u tom trenutku bio velikosrpski, četnički“, kazuje nam g. Šulentić.

Vladimir Šulentić je istaknuo kako je tzv. ‘ustanak’ u Srbu bio posve istovjetan ‘balvan revoluciji’ iz 1991. i početku Domovinskog rata. I tada su, naime, pobunjeni Srbi rovarili protiv hrvatske samostalnosti. Šulentić je ponovio kako je među četnike u Srbu i okolici možda zalutao koji komunist, ali je posve bjelodano da se tad radilo o četničkom ustanku. Dokaz je tomu, ponavlja, i crvena zastava (koju su pobunjenici načinili iskasapivši hrvatsku trobojnicu) obješena na kuću Šulentića, da bi dan nakon toga bila skinuta od strane samih pobunjenika.

* Nastavlja se…
** Osobe s informacijama koje bi pridonijele daljnjem razjašnjenju događaja u Zrmanja Vrelu, mogu se javiti g. Šulentiću na adresu elektronske pošte vlado.sulentic@gmail.com

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr