Svake godine tijekom mjeseca srpnja započinje u Republici Hrvatskoj rasprava u svezi događaja u Srbu od 27. srpnja 1941. godine. Naime, činjenično dileme zapravo i ne bi trebalo biti, ali ipak u Hrvatskoj prevladavajuće predrasude i ideološki dogmatizam kod pojedinaca ne dopuštaju da se problematika postavi na svoje pravo mjesto i na taj način konačno arhivira.
Upravo iz tih razloga potpuno poznati i nedvojbeni slijed događaja uporno se pokušava prikazati u drugačijem svijetlu, prikrivajući činjenice i pritom projicirajući nametano dominantnu ideološku matricu, piše dr. sc Zlatko Begonja čiji povijesni pregled tih događaja donosimo u nekoliko nastavaka.
> Dr. Begonja: Dokad će Hrvatska trpjeti Pupovčeve, Mesićeve i Goldsteinove laži
Komunistički antifašizam
Nadalje, u nizu događaja, kao i u međuvremenu pokrenutoj komunističkoj oružanoj pobuni u Sisku od 22. lipnja 1941., nazvanoj antifašističkom, koja je isključivo uslijedila kao odmazda za istodobni njemački nacistički napad na dotadašnjeg bliskog saveznika komunistički Sovjetski Savez, nastupile su potpuno nove, kako globalne tako i lokalne vojno-političke okolnosti. Takve su između ostaloga svojim silnicama potencirano djelovale i na sve izražajnija negativna politička stajališta Srba u Hrvatskoj.
No prije negoli razmotrimo nastale reakcije srpskoga pučanstva u Hrvatskoj, ovdje ćemo se kratko osvrnuti na kontekst događaja u Sisku. U tom smislu, spomenutu pobunu (ustanak) nije primjereno promatrati jednostrano i takvu isključivo i samo tretirati antifašističkom. Naime, osnovna motivacija toga čina nalazila se zapravo u iznenadnoj pojavi pogodnog trenutka za početak provedbe komunističkoga revolucionarnog procesa na prostoru bivše Kraljevine Jugoslavije. A upravo takav, uslijedio je primarno kao rezultat jednostranog raskida do tada aktualnog komunističko-nacističkog prijateljstva. Pritom se stvorena prilika, u specifičnim okolnostima za javnost odmah vješto zaodjenula primamljivim pojmom antifašizma, koji je to s komunističkim predznakom kolateralno i postao, premda ne kao ishodišna nakana.
U novonastalim okolnostima nametnula se potreba aktiviranja borbe za oslobođenje jugoslavenskoga, pa time i dijela hrvatskog teritorija od stranih okupacijskih vojnih postrojba, što je u postojećim prilikama nedvojbeno pomagalo širem javnom prihvaćanju pojednostavljenog određenja pojma antifašizma.
Uostalom, vrijedi primijetiti: da nije bilo navedenoga slijeda događaja, onda bi poticaj za poduzimanje komunističkih aktivnosti protiv fašizma/nacizma zasigurno bio čin vojne agresije i nastala kapitulacija Kraljevine Jugoslavije, a nikako naknadno odabrani trenutak uvjetovan vremenskim trajanjem prijateljskog pakta Staljin-Hitler. S obzirom na to da je primarna inicijativa za pobunu nastala na principima ideološke solidarnosti u formi provedbe komunističke revolucije, onda bi se i takav kolateralni antifašizam primjereno trebao nazivati komunističkim antifašizmom.
Pored toga, ovdje je iz principijelnih razloga nužno naglasiti i to kako spomenuti komunistički antifašizam nije bio istoznačan sa stvarnim postojećim protufašističkim osjećajima koji su među domaćim hrvatskim stanovništvom, primjerice u Istri i Dalmaciji, prevladavali još od trenutka službenog dolaska fašizma na vlast u Italiji 1922. godine.
I upravo zbog toga što je takav (ovdje ga možemo nazvati izvorni oblik antifašizma), u ranijem razdoblju bio je čist od svih oblika ideoloških natruha te sasvim jasno proizlazi da njegova načela nisu mogla biti pokretačkom snagom događaja u Sisku. Njegovi izvorni osjećaji težili su konačnom ostvarenju slobodarskih principa, što je podrazumijevalo apsolutnu protivnost fašističkom i svakom drugom totalitarnom obliku vlasti, pa stoga i onom komunističkom.
Sastanak četnika i talijanskih fašista u Benkovcu
Uvažavajući prethodno spomenuti slijed događaja koji je u takvim okolnostima bio povezan s reakcijama srpskoga pučanstva u Hrvatskoj, ovdje ćemo se ipak usredotočiti na, za nas predmetno zanimljivu, četničko-komunističku oružanu pobunu od 27. srpnja 1941. godine.
Pobuna je izvedena na jednom dijelu državnog teritorija NDH, uz znakovitu potporu talijanskih fašističkih vojnih postrojba. Takvom odnosu prethodili su njihovi ranije uspostavljeni dobri kontakti i postignuti dogovori, i to napose oni između četnički orijentiranih Srba s promatranog područja i predstavnika talijanskih fašističkih vlasti.
Shodno tome, na sastanku u Benkovcu koji se održao 23. srpnja 1941., našli su se s fašističkim pouzdanikom talijanskog prefekta u Zadru, srpski predstavnici: Momčilo Đujić, Stevo Rađenović, Pajica Omčikus, Vlado Novaković i Ilija Zečević. O zaključcima sa sastanka izvijestio je 2. kolovoza 1941. svoje nadređene, odnosno prefekta u Zadru poručnik talijanske vojske Emilio Creoli. U njegovu izvješću zabilježeno je kako je sastanak održan s „uglednim ličnostima srpskih emigranata, ranije zapaženih političkih figura“.
Naime, ovdje za bolje razumijevanje vrijedi naglasiti kako se to odnosilo na srpske političare koji su pripadali idejama srpske Radikalne stranke, odnosno iz nje proizišlim ograncima Jugoslavenske nacionalne stranke i Jugoslavenske radikalne stranke. Također, neophodno je napomenuti kako su važniji srpski predstavnici takve političke orijentacije u Hrvatskoj, konkretnije u sjevernoj Dalmaciji, bili Boško Desnica, Vaso Miljuš, Petar Knežević, Todo Novaković, Ilija Zečević, Vladan Desnica, Sergije Urukalo, Uroš Desnica, Petar Stojsavljević, Stevo Rađenović i Niko Novaković-Longo. U nastavku izvješća stajalo je kako je sastanak održan u „duhu prijateljstva prema kraljevskoj oružanoj sili i talijanskoj zastavi“.
Pritom je naznačeno prihvaćanje talijanske sugestije da se Srbi vrate u svoje krajeve, gdje će nastaviti raditi na tome kako bi se kninski i gračački kotar sjedinili pod kraljevinom Italijom. Zapisano je i to da su Srbi istaknuli kako je njihova i talijanska politika zajednička, odnosno da im u tom pogledu prijeti jednaka opasnost od komunističkih bandi. I na koncu, u izvješću je konstatirano da je fašistička Italija spremna u tom pogledu, a prema srpskome traženju, pružiti svu financijsku i materijalnu pomoć.
Glede spomenutog sastanka i postignutih dogovora, svakako treba svratiti pozornost na zabilježenu konstataciju o opasnosti koja je četnicima i talijanskim fašistima prijetila od komunista. Takva je u zadanom trenutku doista i postojala, ali se poglavito odnosila na jednu od navedenih strana u pregovorima.
Naime, počevši od 22. lipnja 1941., u logičkom smislu nikako prije toga nadnevka, komunisti su po naravi stekli status neprijatelja talijanskom fašizmu. I četnicima su komunisti bili potencijalnim protivnicima, ali su ih iz oportunih razloga tada još uvijek držali takvima samo na verbalnoj razini. Uzroci tadašnjega, a i kasnijeg specifičnog četničko-komunističkog odnosa bio je u činjenici što su oboje trajno, za razliku od talijanskih fašista, imali identičan cilj zasnovan na onemogućavanju bilo kakva opstanka, ne samo režima NDH. Također, i jedni i drugi, što je posebice važno, težili su opstanku jugoslavenske zajednice iako s naglašeno različitih političkih polazišta i konačnih određenja.
Međutim, kod pojašnjenja prilika vezanih uz razloge i tijek zbivanja promatranog događaja oružane pobune neophodno je navesti i tada ključno političko stajalište Srba u Hrvatskoj.
Ono se između ostaloga bitno zasnivalo i na događajima iz 1939., konkretno iz razdoblja koji je svoje ishodište imao u postignutom sporazumu Cvetković-Maček, i na taj način uspostavljene Banovine Hrvatske. Od toga trenutka Srbi u Hrvatskoj započeli su s otvorenim i agresivnim izražavanjem svoje protivnosti prema novonastaloj administrativno-političkoj realnosti. Takva reakcija bitno se temeljila na njihovim promidžbenim aktivnostima koje su potencirale percepciju o navodnoj egzistencijalnoj ugroženosti Srba u Hrvatskoj.
Golemu pomoć i potporu u pogledu širenja takvih „osjećaja“ pružale su im i razne četničke udruge, pa su shodno tome prikupljani potpisi Srba koji su potom u obliku peticija dostavljani Beogradu sa zahtjevima o potrebi neodgodivog izdvajanja „srpskih srezova“ iz Banovine Hrvatske.
Predvodnik takvih aktivnosti, a koji je pored toga bio na čelu uspostavljenog pokreta pod nazivom ‘Srbi na okup’, bio je dr. Niko Novaković–Longo, svojedobno ministar u Stojadinovićevoj vladi Kraljevine Jugoslavije.
(nastavlja se)
* Piše: dr. sc. Zlatko Begonja, zaposlenik je Odjela za povijest Sveučilišta u Zadru i zaposlenik je Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru od rujna 2004., te se od 2009. nalazi na mjestu upravitelja. Član je uredništva i tehnički urednik znanstvenog časopisa Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru.
* Izvor teksta: Hrvatski tjednik
