“Nakon što je turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan proglasio izvanredno stanje u Turskoj, ni na Balkanu niti u EU-u stanje ne može biti redovno. A i SAD je doveden u iznimno delikatan položaj”, piše Višnja Starešina u svojoj novoj kolumni za Slobodnu Dalmaciju.
Hrvatske se to tursko izvanredno stanje također osobito tiče, no kao i sve strateški značajne vijesti, i to će biti jamačno primijećeno za nekoliko godina. Izvanredno stanje u Turskoj nije niti približno istoznačno izvanrednom stanju u Francuskoj, na koje se Erdogan tako sarkastično poziva.
Francuska je nakon nekoliko izvedenih i mnogo više pokušanih napada od strane radikalnih islamista uvela, a ovih dana i opet produžila, izvanredno stanje kako bi pokušala sačuvati sigurnost i stabilnost države.
Francuska muka
Pritom se ta odluka u Francuskoj stalno javno propituje: ne uzima li država previše ovlasti nauštrb demokracije?
U svojoj na trenutke iritantnoj političkoj korektnosti, u francuskom se javnom govoru pazi da ne bi ishodište te opasnosti (prečesto i preotvoreno) nazvali pravim imenom – radikalnim islamskim projektima, uključujući danas najaktualniju Islamsku državu.
Dijelom se to čini zato što je to dio tradicije odvajanja religije od politike, koja vjeru ostavlja u privatnoj sferi. No, u toj tradiciji nema formule kako se ponijeti ako sigurnosna prijetnja dolazi iz spektra religije i ako religija pretendira preuzeti ulogu države.
Uz to, politička Francuska danas se više i ne usuđuje nazvati stvari pravim imenom, jer ju je vlastito političko naslijeđe dovelo do toga da njezini najveći gradovi leže na tempiranoj bombi radikaliziranih predgrađa (taj fenomen sjajno opisuje Andrew Hussey u knjizi “French Intifada”). Tako se i nakon napada izvedenog u ime Islamske države u Nici, na svečanoj proslavi obljetnice pada Bastille, koja je simbol europskog državnog sekularizma, u Francuskoj proizvode teorije o sve češćoj psihopatskoj pozadini napadača.
Kao da se vjerski fanatizam i psihopatska struktura osobnosti međusobno isključuju pa treba birati ili-ili, ili je islamist ili psihopat. A sve se to čini kako bi se francuski muslimani zaštitili od nametanja kolektivne krivnje i izljeva osvete, kako bi država zaštitila demokratski poredak i sebe samu poštedjela produbljivanja unutarnjih sukoba.
Svoje poimanje izvanrednog stanja i demokracije turski je predsjednik Erdogan najjasnije uobličio u ekskluzivnom intervjuu sa CNN-ovom Becky Anderson, nekoliko dana nakon pokušaja vojnog udara.
Na pitanje o najavljenoj namjeri ponovnog uvođenja smrtne kazne, u trenutku kada je pod istragu stavio i u zatvore već smjestio oko 6000 pripadnika turske vojne i pravosudne elite, Erdogan odgovara: “A što da činim s njima? Da ih držim u zatvoru godinama i još ih hranim?” Zapadne reakcije na tako brutalno izrugivanje temeljnim europskim, dakle zapadnim vrijednostima, bile su iznimno blage ili ih nije bilo.
U međuvremenu Erdogan provodi nesmiljeni progon cjelokupne turske elite, koju doživljava kao stvarnu ili moguću oporbu: nakon čistki u vojci i pravosuđu, koje se nastavljaju, smijenjeno je i dijelom pozatvarano oko 15.000 dekana i sveučilišnih profesora, užurbano čisti državnu administraciju, zasad je oko 60.000 ljudi pod istragom…
Po ovlastima koje mu je pod paravanom izvanrednog stanja dodijelio parlament, Erdogan se izjednačava sa svojim povijesnim uzorima, sultanima Mehmedom II. Osvajačem i Sulejmanom Veličanstvenim. Dodijeljene su mu ovlasti za uvođenje potpune kontrole nad okupljanjem ljudi, potpune kontrole medija i javnog iznošenja mišljenja, neograničena prava pretresa u predistražnim i istražnim postupcima…
Na tako brutalnu najavu progona i represije nad neistomišljenicima i političkim oponentima zapadni su mu saveznici poslali blage poruke da s izvanrednim stanjem ne bi trebalo pretjerivati, mole ga da ono traje što kraće… A on im cinično odgovara kako je i Francuska upravo produžila svoje izvanredno stanje.
Erdoganovi ciljevi
Izvanredno stanje u Turskoj, kao sinonim za najbrutalniji progon neistomišljenika i političkih protivnika, uvod je u novu fazu Erdoganove unutarnje i vanjske politike. Ciljevi su: državnom represijom na unutarnjem planu nastaviti islamizaciju Turske prema državi uređenoj šerijatom, a na vanjskom planu otupiti kritike SAD-a i EU-a i ostvariti maksimalan utjecaj na zapadnim rubovima nekadašnjeg Osmanskog Carstva, dakle na Balkanu.
Toj novoj fazi prethodila su sklapanja taktičkih primirja s drugim političkim protivnicima i suparnicima: nedavno s Putinom, s kojim je Erdogan suradnik u slabljenju europskog poretka na Balkanu, no isto tako prilično je neprimijećeno prošlo zatopljavanje prekinutih Erdoganovih odnosa s Izraelom.
Novi sultan s Bospora u sljedećoj fazi kreće u ofenzivu prema Zapadu: ucjenjuje ih na Bliskom istoku, da bi ostvario presudni turski utjecaj u BiH, Kosovu, Albaniji i Makedoniji. I da bi što ranjivijim učinio EU, koji je nakon Brexita u fazi unutarnjeg preslagivanja.
SAD-u je Erdogan bacio opaku rukavicu u lice zahtjevom za izručenjem imama Fethullaha Gulana, duhovnog vođe pokreta hizmet, koji promovira modernizaciju islama i njegovu kompatibilnost sa zapadnim društvima. Gulana i pokret hizmet Erdogan je označio kao inspiratore i organizatore neuspjelog (ili simuliranog?) puča, dakle kao krivce.
I traži od SAD-a da mu, na temelju sporazuma o izručenju terorista, izruče imama koji uživa njihovu zaštitu. SAD-u nije tako jednostavno reći odlučno “ne” zbog vojne suradnje s Turskom, presudne za američku bliskoistočnu vojnu prisutnost. Na prvom je mjestu turska zračna baza Incirlik, koju američka vojska koristi (i) za zračne napade na Islamsku državu, u kojoj je smješteno i nuklearno oružje i još štošta… Ali SAD ne smije, dakako, niti izručiti imama Gulana Erdoganu, jer bi time pogazio svoje temeljne vrijednosti i priznao poraz.
Problem Mostara
Najranjivija točka EU-a su migranti i izbjeglice, čiji put u Europu kontrolira Erdogan. On odlučuje koliko će ih poslati, kada će proizvesti val, a kada zatišje. I trguje s time. Zato je EU tako suzdržano kritičan prema represiji koju Erdogan provodi u Turskoj i tako benevolentno prihvaća usporedbe izvanrednog stanja u Turskoj s izvanrednim stanjem u Francuskoj.
Erdoganova taktika političkog ucjenjivanja SAD-a i EU-a osobito ranjivim čini Balkan, posebno BiH, taj javni predmet želja novog sultana s Bospora. Vrlo je izgledno da će, pritisnuti političkim ucjenama, SAD i EU biti skloni popuštati Erdoganu na BiH, u učvršćivanju dominacije bošnjačke politike u Federaciji BiH, i ovladavanju Mostarom kao posljednjom točkom hrvatskog otpora u toj Federaciji i posljednjom preprekom za uspostavu bošnjačko-muslimanske okomice na prostoru Sava – Jadran, dolinama rijeka Neretve i Bosne.
Ostatak kolumne pročitajte u Slobodnoj Dalmaciji.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
