Zastupnica Domovinskog pokreta Ružica Vukovac komentirala je konačni prijedlog Zakona o osnivanju sveučilišta obrane i sigurnosti i osvrnula se na izraze koje smatra spornima, a vezanih uz rodnu ravnopravnost i predložila da se rod, zamijeni sa zamjenicom spol:
“Pojam rod mora se odvojiti od sintagme rodni identitet čijim se uvođenjem bez iznimke provodi ideološki zahvat u pravni poredak. Rodna ideologija mimo Ustava postoji u pravnom poretku Republike Hrvatske, a predstavlja negiranje bioloških odrednica kao jedinog temelja određivanja spolnog identiteta ljudskih bića. Ljudska bića identitetski se određuju prema spolu, a rod je društvena dimenzija spola koja je s njim neodvojivo povezana. Stoga, ako je namjera zakonodavca da zapriječi primjenu rodne ideologije, što proizlazi iz interpretativne izjave Vlade RH, onda je potrebno uskladiti vlastito zakonodavstvo s izrijekom navedenim shvaćanjem kako Republika Hrvatska smatra da Istanbulska konvencija ne nameće primjenu rodne ideologije u hrvatski pravni i obrazovni sustav. To predstavlja obvezu izmjene svih zakonskih i podzakonskih odredaba u nacionalnom zakonodavstvu koje nisu antidiskriminacijske, a koje sadrže sintagmu rodni identitet, a osobito onih zakonskih odredaba koje priznaju pravo na život u drugom rodnom identitetu i time relativiziraju spolni identitet svih građana.”
> Turska se povukla iz kontroverzne Istanbulske konvencije
> Od 14 zastupnika HDZ-a koji su glasovali protiv Istanbulske konvencije, 11 više nije u Saboru
Upozorila je na članak 2., 6., 12. i 18., a govor saborske zastupnice Vukovac donosimo u cijelosti:
“Članak 2.
Izrazi u ovom Zakonu koji imaju rodno značenje odnose se jednako na muški i ženski rod.
Izdvajanje značenja pojma rod u svrhu ostvarivanja rodne ravnopravnosti i određivanja granica njegova tumačenja u zakonodavstvu mora biti rabljena bez ideoloških zahvata u antropološke temelje ljudskog identiteta. Pojam rod mora se odvojiti od sintagme rodni identitet čijim se uvođenjem bez iznimke provodi ideološki zahvat u pravni poredak.
Osnovne značajke pravnih normi jesu univerzalnost, apstraktnost i obveznost. Za razliku od ostalih normi, pravne norme zbog obvezujućeg karaktera svojih konstitutivnih elemenata imaju i univerzalnu učinkovitost te stoga mogu odrediti okvire unutar kojih se razvija određeno društvo. Kulturni obrasci teško dosežu šire razine univerzalnosti i uniformiranosti dok se pravnom normom, u pravilu, zahvaća sva društvena složenost zahvaljujući njezinom obvezujućem apstraktnom i univerzalnom karakteru. Pravna norma može zahvatiti sve društvene odnose, ali ne ostvariti svrhu svoga postojanja, a to je prvenstveno pravna sigurnost u osobnim statusima i suživotu svih državljana vodeći računa o ontološkim temeljima sustava vrijednosti kojima je prožeta ili bi trebala biti prožeta. Jedan od razloga narušavanja tog sklada, i onda kada pravna norma naoko udovoljava svim formalnim i materijalnim uvjetima valjanosti, jest apstraktnost određenih pojmova koji su dijelom njezina sadržaja.
Spol je biološka kategorija, univerzalni pojam koji se temelji na biološkim i fiziološkim odrednicama na koje ne možemo utjecati, koje primamo u trenutku začeća i koje se ne mogu promijeniti.
Rod kao gramatička kategorija koristi se u gramatici hrvatskog jezika za podjelu riječi na muški, ženski i srednji rod. Ovo značenje potrebno je strogo odijeliti od shvaćanja i tumačenja pojma rod kao pojmovne kategorije. Rod kao pojmovna kategorija nema univerzalno značenje jer se de facto koristi različito u različitim društvima i može imati dva pojmovno različita značenja. Prvo je ono koje mu se pridaje na temelju objektivnih kriterija temeljem kojih govorimo o rodu kao društvenoj kategoriji, odnosno društvenom konstruktu. Rod, u tom smislu, čini vanjska, društvena, javna percepcija koju drugi imaju o osobi određenog spola, o njegovim/njezinim ulogama u društvu. Pojmom rod, kao društvenoj kategoriji, označavaju se sva ona vanjska obilježja koja karakteriziraju čovjeka kao muškarca ili kao ženu. Riječ je o obilježjima koja obuhvaćaju sve ono što čovjek postaje (kulturno-sociološki elementi), a na što imaju utjecaj i o čemu stvaraju percepciju odgoj, društvo, kultura.
Pojam rod javlja se u 70-im godinama prošloga stoljeća u SAD-u a cilj mu je bio dokinuti razotkriti patrijarhalni ili bolje rečeno maskilistički i za žene isključujući sadržaj niza pravnih normi i kulturnih obrazaca koji su pružali, odnosno pružaju legitimnost neravnopravnom društvenom položaju žena u odnosu na muškarce.
Ustav RH koristi pojam spol kada se referira na određivanje ljudskog identiteta, a izrijekom ne spominje pojam rod. Prema tome, Ustav RH poznaje spolni, a ne rodni identitet jer izrijekom navodi ravnopravnost spolova kao temelj za tumačenje Ustava u članku 3. Ustav RH kada se referira na ljudski identitet isti utvrđuje na temelju spolnog identiteta.
Rodna ideologija mimo Ustava postoji u pravnom poretku Republike Hrvatske, a predstavlja negiranje bioloških odrednica kao jedinog temelja određivanja spolnog identiteta ljudskih bića. Ljudska bića identitetski se određuju prema spolu, a rod je društvena dimenzija spola koja je s njim neodvojivo povezana. Stoga, ako je namjera zakonodavca da zapriječi primjenu rodne ideologije, što proizlazi iz interpretativne izjave Vlade RH, onda je potrebno uskladiti vlastito zakonodavstvo s izrijekom navedenim shvaćanjem kako Republika Hrvatska smatra da Istanbulska konvencija ne nameće primjenu rodne ideologije u hrvatski pravni i obrazovni sustav. To predstavlja obvezu izmjene svih zakonskih i podzakonskih odredaba u nacionalnom zakonodavstvu koje nisu antidiskriminacijske, a koje sadrže sintagmu rodni identitet, a osobito onih zakonskih odredaba koje priznaju pravo na život u drugom rodnom identitetu i time relativiziraju spolni identitet svih građana.
Slijedom iznijetoga članak 2. treba glasiti:
Članak 2.
Izrazi u ovom Zakonu koji imaju jednako značenje neovisno odnosili li se oni na osobe muškog ili ženskog spola.
Naziv “rodna ravnopravnost” treba se brisati.
Članak 6. stavak (4)
Odluke o statusnoj promjeni sastavnica u okviru Sveučilišta ili izlasku pojedinih sastavnica iz Sveučilišta donosi Senat dvotrećinskom većinom svih članova uz prethodno mišljenje Sveučilišnog savjeta.
Autonomija sveučilišta bila je predmet rasprava pred Ustavnim sudom, primjerice u predmetu broj: U-I-4146/2017; U-I-4684/2017 – rješenje od 4. veljače 2020. Ovdje je Ustavni sud rekao
“II. Temeljna načela iz međunarodnih dokumenata iz kojih proizlazi kako autonomija ne može djelovati bez ograničenja, potvrdio je i Ustavni sud Republike Hrvatske u Odluci i Rješenju od 26. siječnja 2000. godine, broj: U-I-902/1999 (NN, broj 14/00). Ustavni sud Republike Hrvatske zauzeo je stajalište da autonomija sveučilišta zajamčena člankom 68. Ustava (koji je u vrijeme donošenja Odluke i Rješenja bio članak 67. Ustava), uključuje autonomiju sveučilišta prema izvansveučilišnim institucijama i drugim tijelima koja uređuju ustrojstvo i djelovanje sveučilišta ili mogu utjecati na njihovo uređenje (primjerice prema tijelima državne vlasti ili drugim javnopravnim, i rjeđe privatnopravnim osobama, koje se mogu pojaviti kao osnivatelji sveučilišta ili pak oni koji ga podupiru). Sud je zauzeo i stajalište da postoje ograničenja autonomije sveučilišta, koja proizlaze iz činjenice da je autonomija sveučilišta u suvremenim državama u znatnoj mjeri ograničena ovlastima onih o kojima sveučilište ovisi, to jest o njegovim osnivateljima, podupirateljima i tijelima koja provode stručni nadzor nad njegovim radom. Njihov utjecaj najčešće se izražava u pravilima koja svaki od njih nameće sveučilištu, bilo tako što su mu zakonom nadređena, bilo tako što uvjetuju potporu ili pozitivna izvješća o radu sveučilišta prihvaćanjem ili provedbom njihovih pravila. Stoga je autonomija sveučilišta u stvarnosti neizbježno ograničena pravima i stvarnom moći osnivatelja, ali i onih koji podupiru sveučilište ili pak nad njegovim radom provode stručni nadzor.(…)
Iz svega navedenog proizlazi da ograničenje autonomije sveučilišta nije dopušteno ni na koji način u dijelu koji se odnosi na temeljni sadržaj iste, ali je ograničenje dopušteno i sadržano u ovlastima osnivatelja, odnosno onih koji, između ostaloga, imaju nadzorne ovlasti nad radom visokih učilišta te je ograničenje dopušteno da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje.
Propisivanje većine koja je zapravo statutarna građa, čini se da nije u skladu sa načelom autonomije sveučilišta.
Članak 12. (1) Rektor ne može bez suglasnosti Senata sklapati poslove o stjecanju, opterećenju i otuđenju nekretnina. (2) Sveučilište ne može bez suglasnosti osnivača steći, opteretiti ili otuđiti nekretnine i drugu imovinu, ni ugovoriti drugi pravni posao ako vrijednost pojedinačnog ugovora iznosi više od 1.000.000,00 kuna.
Iznos iz stavka 2. jest previsoko određen. Jedna nula manje bila bi primjerenija.
Članak 18.
(1) Zaposlenici Sveučilišta su službenici i namještenici.
(2) Radna mjesta i uvjeti radnih mjesta za zaposlenike iz stavka 1. ovoga članka utvrđuju se u skladu sa zakonom kojim se uređuje znanstvena djelatnost i visoko obrazovanje, propisima koji se primjenjuju na službenike i namještenike u javnim službama i Statutom Sveučilišta.
Službenik je osoba koja kao redovito zanimanje obavlja poslove iz djelokruga državnih, lokalnih ili javnih tijela. Radni odnos državnog i lokalnoga službenika posebne je vrste i na njega se primjenjuje posebno radno zakonodavstvo, a podredno opće radno zakonodavstvo, kolektivni ugovori te drugi izvori radnoga prava.
U našem pravnom sustavu već dugo vlada totalni košmar u nazivlju kod radnih odnosa osoba koje plaće primaju iz državnog proračuna. Zaposlenici sveučilišta nisu službenici i namještenici. S takvom bi se praksom trebalo konačno prekinuti.
Stoga bi se u članku 18. stavak 1. trebao brisati dok bi stavak 2. glasio:
“Radna mjesta i uvjeti radnih mjesta za zaposlenike Sveučilišta utvrđuju se u skladu sa zakonom kojim se uređuje znanstvena djelatnost i visoko obrazovanje, propisima koji se primjenjuju na službenike i namještenike u javnim službama i Statutom Sveučilišta.”
Tekst se nastavlja ispod oglasa
