Vukovar i cijela zemlja – prisjetili su se najtežeg dana u novijoj povijesti kada je ’91. godine, nakon 87 dana nadljudskog otpora slomljena obrana Grada Heroja koji su zatim okupirale JNA i srpske paravojne postrojbe te počinile brojne zločine.
Iskaz koji je dala Vukovarka, rođena 1949., domaćica A. H. iz prosječne radničke obitelji, donosi Hrvatski tjednik:
“Dva dana prije pada Vukovara 16. 11. 1991. godine, u 10:00 sati, sazvali su nas u zgradu TO u Vukovaru i rekli su mi da im pripremim nešto za hranu jer dečki idu na položaje. U međuvremenu vratio se jedan I. K. i rekao mi da od Vukovara nema ništa. Ako hoću s njima, mogu, ako ne, da se spašavam kako znam. Tako je to i bilo. Dečki su otišli u proboj. Ja nisam htjela ići s njima bez obitelji. Muž mi je bio ranjen, imala sam i ranjenoga zeta (zet mi i dan danas hoda po bolnicama u Zagrebu), kćerku i unuče. Tako da ja nisam htjela ići u proboj s njima. Rekli su mi (dali su mi zapovijed) što da napravim.
Trebalo je da odvedem žene i djecu, tko hoće, u bolnicu, a tko ne će, neka ide na drvenu pijacu ili kako hoće. Sedamnaestoga (17. 11. 1991.) ujutro u šest sati došla mi je kći s položaja i pitala me zašto nisam išla s njima jer bi ona već došla za nama. Ja nisam… rekla sam normalno da ne ću. I rekla mi je: ‘Mama, ako dođu četnici, skupit ćemo se, svi ćemo se dignuti u zrak.’ U međuvremenu nismo, već sam 18. ujutro u šest sati sazvala žene i djecu u skloništu i rekla tko hoće sa mnom neka ide, tko ne će, može ostati u skloništima…
> Dan sjećanja u Vukovaru: 150.000 ljudi u veličanstvenoj Koloni sjećanja
JNA i njihova desna ruka, odmetnuti Srbi, razne paravojne postrojbe i četnici, nisu
Dovela sam žene i djecu u bolnicu. Kad sam došla u bolnicu, nakon deset minuta, došla je doktorica Bosanac i rekla da se ne moramo bojati, da će doći prava vojska. Ona ide na pregovore u Negoslavce. Mi ćemo svi izaći. U međuvremenu, to nije bilo tako. Doktorica Bosanac dovedena je u vukovarsku bolnicu s pravim četnicima. Vojske nigdje nije bilo. Svi četnici. Ušla je s vojvodom Mirkom Novkovićem, zvanim Čapalo, s njim je ušla prva u vukovarsku bolnicu. Vojvoda je iz Vukovara – domaći.
Rekao je da će oni koji imaju okrvavljene ruke odgovarati. U međuvremenu, došla je vojska kamionima i odvezla nas u Velepromet. U Velepromet gdje je bio sabirni centar, počeli su nas odvajati domaći. Dovedena sam 18. studenoga u sedam sati, a u devet sam odvojena. Mene je odvojio Stevica Cigan. U sedam sati bilo je ondje otprilike pet ili šest tisuća ljudi (muškaraca, žena i djece). Oni su u međuvremenu odvajali ljude, preko puta Veleprometa u PIK-ovu (poljoprivredno dobro) dvorištu.
‘Narodni sud’
Kameni, kojega su zvali Kamenko, držao je ondje prodiku, naravno s automatom uperenim u njih, tko je okrvavio ruke, taj će biti izveden pred ‘Narodni sud’. ‘Narodni sud’ će mu suditi. Tko nije kriv, taj će ići normalno svojim putem. U međuvremenu, oni su ljude odmah nabijali u te ‘limenke’, nas žene i djecu držali su po tim prostorijama koje su imali, po skladištima, po stolarijama, po bivšim kancelarijama.
Nabijali su nas po deset, petnaest žena u jednu sobicu – recimo tri s četiri. Oko devet sati rekli su da oni koji imaju malu djecu odu uzeti konzervu i kruha da imaju dok ne stignu, kamo hoće da idu. Ja sam pošla, a kći je ostala s malim unukom, tad je imao četiri i pol godine. Stala sam u red za hranu. Onda je naišao Stevica Cigan kraj mene. Prvo je A. M. odvojena. Odveo ju je i onda se vratio po mene. Rekao mi je da idem, da to ne će biti dugo, da će biti brzo – on i Drago Šušljik će me par riječi pitati i ja ću stići moje.
> Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje: Što nas očekuje tijekom vikenda?
Tada nisam znala ni da je dijete odvojeno, ni da je moja kći odvojena, jer su odveli jednu u jednu prostoriju, jednu u drugu. Čak su mi govorili da će me suočiti s mužem, da je on obukao njihovu uniformu. Da je on ostao s njima, da mogu i ja ostati uz njega. Kao sutradan će me odvesti; u međuvremenu nisu došli po mene jer nisu imali s kim me suočiti jer muža nije bilo. Ja nisam za muža znala uopće, vidjela sam kad su mu skinuli lančić, uzeli novčanik i skinuli jaknu. I od tada ga više nisam vidjela.
Pogubljenja su se vršila i po danu i po noći. Od stolarije do te rupe gdje su vršena pogubljenja bilo je pedesetak metara. Svi iz Veleprometa su to mogli vidjeti. Svi njihovi, čak i ovi koji su s nas skidali odjeću i jakne, jer nam to više ne treba. Mene je Petrinjac Predrag tukao za tisuću maraka i 40000 dinara koje sam imala. On nam je bio susjed. Još sam mu rekla: ‘Pa znaš da čika Jura radi na brodu, da je bio u Njemačkoj’. A on upita: ‘Gdje je taj ustaša?‘ On je rekao da sam ja nekog Srbina ubila za tisuću maraka. Sve su skidali s nas i zlato i novac i sve. Meni je skinuo naočale i zgnječio nogom.
Četnik Bulidža odsjekao glavu Goranu Kovačeviću
Odveli su me u Veleprometovu stolariju. Odvajanje su još vršili Inga Stanković i Zoran, sin i kći Mirka Stankovića. Inga je imala neki čin (ne znam kakav), svi su bili u zelenim uniformama (JNA). Ona je došla pred mene i rekla mi je: ‘Vidiš, ja sam Hrvatica pa nisam na pogrešnoj strani’. Odvedena sam u stolariju. Pet dana sam bila u stolariji. Na saslušanje sam išla svaki dan. Saslušavao me Nenad Žigić, bivši inspektor u vukovarskom SUP-u. Tukli su me. Žigić je isto bio u uniformi JNA. Žigića vrlo dobro znam, jer mu je nekoliko puta moj muž donosio neke stvarčice iz Beča i iz Njemačke. Bili smo dobri. On je bio glavni (za ispitivanja), kao Narodni sud, tako nekako su to oni tretirali. Tukli su me Simo Samardžija i Milan Samardžija, Drago Šušik, Aleksa Šušik i Stanko Šušik. To su sva tri brata.
Drago me tukao, majku mi je psovao i pitao me kome ću sad nositi kruh na barikade, jer sam ja u početku rekla da sam se priključila dečkima (u obrani) jer je trebalo… Nisam se bojala. U svom sam gradu. Faktički se ničega nisam bojala. Tu su me tukli i kad mi je udarila krv na nos i na usta, došao mi je doktor M. On mi je zaustavljao krv iz nosa. I njegova žena je bila ondje. Vidjela sam ih u uniformi. Nije me tukao ni maltretirao, samo mi je krv zaustavljao.
Dok smo bili u Veleprometu, mene su izvodili, pred kćerkom su me tukli, a ona se nije smjela pomaknuti. Nju su maltretirali i tukli preda mnom, a ja se nisam smjela pomaknuti. Govorili su: ‘Ajde, ustaškinjo, gledaj šta mi znamo.‘ Njoj su govorili kako je njezino dijete kod njih, da od njega nema ništa, da ne će biti s njom. Vodili su je na prugu da ju ubiju. Mene su stavljali pred zid, pa pucali iznad glave ili kraj mene. Ponižavali me, maltretirali i provocirali.
> Višnja Kamenski Baćun: U Vukovaru se vodila bitka Doba i Zla biblijskih razmjera
Na strijeljanje su odvodili Bulidža, Simo Samadržija, Mile Samardžija, Drago Šušik, braća Šušici: Aleksa i Stanko, Zoran Stanković, Kamenko (zvali su ga ‘Kameni’). Svaki dan su me maltretirali, tukli, peti dan popodne su me izveli da vidim kako ‘Prijeki sud’ osuđuje na smrt. Toga su dana izveli Gorana Kovačevića, isto dečka iz Vukovara, bio je u uniformi, bio je u Hrvatskoj vojsci. Taj Bulidža, četnik, skočio mu je na leđa. Dečko je pao na trbuh i taj Bulidža odsjekao mu je glavu, držao ju i nabio na kolac. Sve to preda mnom. Poslije je izveo nekoga dečka iz Zagreba, ja tog dečka ne znam. Faktički oni nisu nama govorili imena, kako se tko zove, sve je to bilo po nadimcima. Njega su držali Zoran Stanković, Miki Ikač i Predrag Petrinjac, a Vojvoda Milan Novković ‘Čapalo’ je pustio pilu za sjeći drva – cirkular, tako da su dečka presjekli popola.
Onda su me odveli ponovo unutra. Sve se to događalo u radionici stolarije, tu je bio i taj cirkular na kojem su ga presjekli uzduž. Tako kako su ga vezali, tako su ga i sjekli. Gledala sam kad su ubili Zdravišu, prezime mu ne znam. Dečko je isto iz Vukovara, brat mu se nalazi u hotelu Dubrovnik. Izveli su vani M. Š. i njegova sina, mi smo ga zvali ‘Braco’, taj dečko je bio totalno lud. On nigdje nije ni bio i ništa nije radio. Njega su isto izveli i ubili. Čuli su se rafali. Zdravišu su isto tako mučili, nisu ga ubili (strijeljali), nego su ga jednostavno priklali. Nisu nam dali ni hrane ni vode. Svaki dan su nas maltretirali, provocirali, i ponižavali. Uz to su govorili da smo ustaše.
Ubojstva kod Veleprometa
Vidjela sam to mjesto gdje se nalaze leševi, mogu vam ga i nacrtati. Ondje je bilo tisuću leševa, ako nije bilo i više. I u samoj rupi i po pruzi, a kraj ceste koja vodi u druge rupe bila su napravljena i vješala. Bila su dva drveta na kojima je bilo nešto, ali ne znam što, jer se glava nije smjela dizati. Ruke na leđima, glava dolje. Kad sam vođena, kao da tražim muža, ali pritom nisam smjela nijedan leš preokrenuti, slučajno sam vidjela, koliko sam mogla glavu okrenuti, da je visio jedan čovjek, zatim još jedan, pa jedna žena (na tim vješalima na drvetu). To su bili civili.
Muški su imali hlače, a žena je bila u suknji, koliko sam ja vidjela. Na pruzi i na ovim rupama bilo je tisuće leševa – sve jedan preko drugoga. Oni su me vodili da tražim svoga mrtvog muža, vjerojatno su htjeli da me psihički ubiju. Bila je žica, ograda, oko dva metra visoka, koja je ograđivala Velepromet od pruge. Na toj žici bila su njih osmorica naslagana, stajali su s rukama na žici i licima okrenutima pruzi. Osmorica su bila naslagana na toj žici, a koji su ne znam. To sam vidjela dok su me vodili. Poslije se čuo rafal, normalno, poubijani su. Čim je rafal opaljen, to znači da su svi poubijani. Ti dečki su vođeni iz limenki.
U stolariji je bansek tj. testera, to je cijeli dio te stolarije. Unutra su dvije sobe. Iz te jedne sobe su izvodili non-stop, to je bila soba određenih za strijeljanje, a u drugoj je bilo maltretiranje i ponižavanje, psihičko ubijanje. Tu je bio Žigić, to je bila njegova kancelarija. U sobici je bio pisaći stol i tri stolca za stolom za njih trojicu, a ti moraš sjesti i govoriti. Onda ti pusti glavu, a taj se zaleti, pa te šamarčinom ili pendrekom ili te pesnicom nabije. Tamo u Veleprometu nije bilo nikoga od Međunarodnog crvenog križa, niti od promatrača Europske zajednice…
> Zadarski učenici ‘premjestili’ Vukovar u svoj grad; izradili vjernu repliku vodotornja
Peti ili šesti dan ujutro došao je po mene Predrag Petrinjac da idem na saslušanje. Saslušavao me Nenad Žigić, neki kapetan Dragan i neki Milan Torbica. Poslije sam vidjela na televiziji da su isti haračili po Bosni. Oni su me saslušavali. Pred mene su donosili tepsiju. Pečeno je bilo nešto unutra, ali trup ima, glavu ima, ali noge i ruke nema. Navodno da su to našli na toj Olajnici, gdje sam ja bila zadužena za skloništa.
Rekli su da sam ja to radila i pekla srpsku djecu. I da sam poklala pedeset srpske djece i da smo se hranili tim mesom. Na Olajnici sam imala svega dvoje srpske djece i muža i ženu. Muž je bio ranjen 2. 10. 1991. na Sajmištu. Bio je u Hrvatskoj vojsci, a ona je bila sa mnom u skloništu, tako da je muž isto došao kao ranjenik u to sklonište. Jedino to dvoje srpske djece sam imala u skloništu, sva ostala djeca su bila hrvatske nacionalnosti. Ja sam se branila da nisam tu djecu poklala. Nikakva djeca uopće i nisu bila poklana. Onda je Žigić rekao tom Draganu i Milanu Torbici da izađu van, da ćemo ja i on razgovarati kao stari, dobri prijatelji.
Kad su oni izašli, rekao mi je: „Pa dobro, baba, zašto ste to radili? Zašto si klala srpsku djecu.“ Rekoh: „Znaš šta, Nenade? Nitko ništa nije poklao. Nitko ništa nije napravio. Ako sam kriva… Ja znam šta sam radila, hranila sam žene i djecu i pomagala ljudima. Ako sam zato kriva, ja sam tu da odgovaram. Ja vidim šta vi radite.“ A on kaže: „Šta mi to radimo? Vi ste svi ustaše.“ Rekoh: „Na našim dečkima ja nikad nisam vidjela „U“, a na vašim sam vidjela „bijele orlove“. Onda je naredio da me vode natrag. Odveli su me natrag i onda je po mene došao Drago Šušik i rekao da idem tražiti mužev grob.
Traženje muževljeva izmasakriranog tijela
Odveli su me na prugu. Od pruge, nema dva metra, rupa je od vukovarske ciglane. Ondje je bilo leševa, ne zna im se ni broja. Bilo je i djece i žena i ljudi i svega. Rekao mi je da pogledam, uostalom, za deset godina ne ćeš naći ni kosti. Kad sam se vraćala prošao je pored mene veliki pas lutalica koji je nosio u ustima dječju ruku. Iz te ruke se cijedila krv. Ja ništa nisam htjela reći. Odvedena sam natrag u tu prostoriju (za ispitivanje).
Nisam, normalno, dobila ništa jesti. Nisam, faktički, ni bila gladna. Provociranje je trajalo do noći. Provocirao bi nas svako tko bi prolazio. Nisu nas toliko provocirali strani, oni koji su došli sa strane, koji nas nisu poznavali, nego su nas provocirali domaći. Tu su se non-stop kretali: jedan Pero „Pufna“, prezime mu isto ne znam, kod nas je bio u Hrvatskoj vojsci do pada Vukovara i kad je Vukovar pao, on se priključio njima. Bio je u zelenoj uniformi. Dolazio je i Drago Šušik. Sedmi ili osmi dan Drago mi je rekao da sam sretna što mu je majka umrla u Bačkoj, pa mora ići majci na sprovod, inače bih „proklela i mamino mleko što sam sisala“.
Kasnije me (on je otišao i više nije dolazio) maltretirao neki Topolak (ne znam tog čovjeka, rekli su ljudi da je Vukovarac) i Mile Samardžija i svi oni koje sam već rekla i Bulidža. Deveti ili deseti dan sam prebačena u sobu za strijeljanje. Bila sam kod Žigića osuđena na smrt strijeljanjem. Tako je on rekao. Nekakva trojica su stajala u toj prostoriji. To je bila mala sobica dva sa dva otprilike. Ta trojica su stajala sa strane i taj Žigić. Tu su bili Mile Torbica i kapetan Dragan. Dragan mi je izrekao smrtnu kaznu za ‘pedesetero ubijene srpske djece’. Kazna će se izvršiti tad i tad… U međuvremenu, jednu noć su došli neki ljudi u tim istim uniformama, imali su navučene maske na licu.
> Hrvatski navijači pjevali u čast Vukovara: Razvili i transparent s emotivnom porukom
Ne znam tko su bili ti ljudi. Pitali su ih što rade žene i djeca ovdje u toj sobi i rekli im da nas moraju izvesti. Izveli su nas u tu drugu prostoriju gdje sam prije bila zatočena. Gdje sam bila pet, šest dana. U međuvremenu je došla vojna policija. Redovna, vojna policija preuzela nas je. Smatrali su nas ratnim zločincima. Nas je bilo trinaestero i muških i žena i starih i djece. U drugim prostorijama je bilo još ljudi, samo s njima nismo imali kontakta. Bilo je ljudi po halama, po podrumima, svugdje, najmanje dvije tisuće naših ljudi.
S vremena na vrijeme oni su pravili čistac između njih – koga su mislili ubiti, vodili su ga na prugu i ubijali, a koga nisu tog su slali dalje. Dvanaestu noć navečer, kad nas je preuzela vojna policija, jedan nam je rekao da se nemamo čega bojati, da nas više ne će dolaziti maltretirati i provocirati. Tako je i bilo.
Nisu provocirali, nego su ponižavali
Trinaestu noć dolazila je Snežana Korda, imala je šesnaest, sedamnaest godina. Ona je meni nabila čizmu u kičmu, tako da sam izgubila dah i rekla je da sam ja njezinu baku zapalila na Olajnici, a njezinu baku sam hranila juhom. Nikom nisam mogla kuhati, a njenoj baki sam kuhala juhe i išla tražiti po ruševinama juhe da bih mogla babi skuhati, jer baba je bila gluha i nepomična i nije mogla ništa jesti.
Te trinaeste noći ona me je provocirala i tukla i negdje poslije pola noći došli su četnici iz Negoslavaca. Tad su došli Smiljka Popović, Gojko Popović, Biljana Popović i Gojko (ne znam mu prezime) koji je živio s tom Smiljkom Popović. Oni su došli jer smo kao mi ustaše ubili njihovu kćer.
Nisu provocirali, nego su ponižavali. Onda su ih ti vojni policajci istjerali van. Trinaestu noć navečer, negdje poslije dvanaest sati četnici su izveli jednoga Zagrepčana, odmah su ga utamanili, zaklali, nije bilo rafala, nije bilo pucnjave. Izveli su ga iz te prostorije gdje sam ja prije bila. Vidjela sam gdje ga vuku za noge, mrtvoga. Vratili su se ponovo da još jednog izvedu, ali se umiješala vojna policija, valjda nije više dala.
Za dvanaest dana su se valjda dosta naubijali. Otišli su. Nakon sat, dva vremena (ili se to nama činilo tako dugo) vratio se taj vojni policajac i rekao nam da moramo što tiše izaći van, ući u autobus i zaleći u autobusu kako ulazimo. Mi smo polijegali, mrak, uopće ne znaš kuda ideš.
Autobusima u nepoznato
Mi smo mislili da idemo za Negoslavce na strijeljanje. U međuvremenu došli smo u vojarnu. Na redovnu vojsku ne mogu se potužiti. Dali su nam i hrane i cigareta, tko je pušio. Dolazili su s vremena na vrijeme ovi iz Veleprometa. Dolazio je Miki Ikač, Predrag Petrinjac zvani „Peđa“, Snežana Korda, Inga Stanković, Zoran Stanković, Aleksa Šušljik, Mirko Vojnović. Dolazili su i provocirali nas, ponižavali: „Čuvajte ustaše, to su koljači, to su ubice.
Otišli su, a nije izvršena kazna. Moraju se vratiti.“ Nabrojao je mene, moju kći, A. M., Lj. i V., da se moramo vratiti natrag u Velepromet, da nije završeno ispitivanje, da to tako ne može biti, da smo mi ubojice. Svakakve riječi. Vojska nije dala da nas odvedu.
Iz vojarne sam vidjela, nisam bila daleko, Bušmanovu ženu. On je poginuo na njihovoj strani. Ona nas je dolazila provocirati u vojarnu. Goran Lukić i njegova mama Ljubica Lukić također su dolazili provocirati u vojarnu. Meni je Goran govorio: „Eto, teta, da nije čika J. otišao na pogrešnu stranu, ja bih te mogao spasiti.“ Gojko (Smiljkin nevjenčani muž) također je dolazio i govorio: „Šta sam ti ja govorio… kad ja čizme obujem, šta će biti“.
Provokacije
U vojarnu su nas dolazili gledati, kao velike ubojice, Đoko Krstić, Mićo Škorić, Mile Škorić, Pero… Dolazili su i provocirali. Govorili su da nas treba objesiti za primjer, da nas Srbi gledaju kakvi smo koljači bili.
Iz vojarne sam odvezena za Srijemsku Mitrovicu 2. 1. 1992. ujutro. U Sremskoj Mitrovici zatekla sam dosta Vukovarčanki, dosta žena, djece i ljudi. Tada nas je došlo trinaestero i jedno dijete. Sa mnom su dovezene V. Z., A. M., D. M. star dvanaest godina, M. G., P. Ž., jedna Slovenka, jedan Srbin, ali njega nisam vidjela da je ušao u taj KP dom (zatvor) u Mitrovici, neki Ž., neki policajac, koji je radio u Hrvatskoj vojsci, njega su tukli zato što je bio s ustašama, a Srbin je. On je sada u Zagrebu, izašao je 14. kolovoza.
To je sve što se mogu sjetiti. U Srijemskoj Mitrovici našla sam doktoricu Vesnu Bosanac, u sobi broj 14. Prvo smo odvezeni u paviljon 1. Kada smo voženi na kupanje, više nas nisu mogli skriti pa nas je Međunarodni crveni križ iz Ženeve popisao. Onda su nas morali smjestiti u sobu broj 14.
> Vukovar: U Koloni se zaorila pjesma Penavi, a spominje se i Plenković
Dok sam bila u Mitrovici, također su me saslušavali, neki majori, pukovnici, ali njima imena ne znam. Nisu nas maltretirali, nego smo morali pričati pred kamerama: ustaše ovo, ustaše ono… Tekst je bio napisan. Čim dođeš, sjedneš u fotelju ili na stolac, daju ti tekst pred tebe i moraš čitati, a oni snimaju i prikazuju na televiziji. Moraš reći: „Ja ta i ta. Ubila sam toliko i toliko. Kajem se. Voljna sam za to odgovarati. Nemam sna radi te djece. Ta me djeca progone u snu, itd.“
U Mitrovici sam išla na slikanje (snimanje), davali su mi da čitam Bibliju na srpskom, da čitam ćirilicu. Normalno, ne znam čitati ćirilicu. To su stražari (žene) tražili od mene. Bile su neka Zdenka i Gordana. Poslije sam čula da su te dvije sestre iz Gorice. To mi je rekla jedna Snežana čiji je brat bio kod nas na ratištu u Vukovaru. On je nestao iz vukovarske bolnice kao ranjenik. Slučajno smo se upoznale. Pokazala mi je bratovu sliku. Ona je pitala tko poznaje tu ženu jer je čula u Gorici u Ministarstvu da se njih dvije nalaze u Mitrovici. Tako sam saznala da su iz Gorice.
U četvrtak 26. 3. 1992. popisani smo. Izašli smo. U petak, 27. 3. 1992. ujutro dolazi gospodin Goran Hadžić (predsjednik tzv. Krajine) da traži mene i moju kćer u Sremskoj Mitrovici u sobi broj 14. Ove žene, koje su ostale, skupile su hrabrost i rekle da smo mi otišle na razmjenu.
(Iskaz je dan u prognaničkom centru Kosnica u Zagrebu, 22. travnja, 1993.)
Napomena: U petak 27. 3. 1992. obavljena je razmjena ‘Svi za sve’ u Nemetinu, u kojoj je razmijenjeno 381 hrvatskoga civila iz zatvora u Srijemskoj Mitrovici za 40 pripadnika okupatorskih snaga.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
