“Vladajući su se otuđili od Vukovara i branitelja, samo ih razjedinjuju. Često čujem da su mi na HRT-u zatvorena vrata. Nisu meni zatvorena nego su zatvorena vrata istini o ubijenim i nestalim djelatnicima bolnice koji su likvidirani na Ovčari, o poginuloj djeci u Domovinskome ratu, o braniteljima koji su završili u srpskim logorima i koji su možda najviše dali za Hrvatsku, o hrabrim pilotima poljoprivrednih zrakoplova i padobrancima aero kluba Osijek koji su dali svoje živote kako bi pomogli braniteljima slavonskoga bojišta.”, rekao je u razgovoru za Hrvatski tjednik vukovarski branitelj Stipe Majić Pipe.
Danas je producent, scenarist i redatelj niza filmova i serijala o Vukovaru, a jedan od njegovih zadnjih uradaka ‘Glavu dole, ruke na leđa’, u kojemu donosi priče o mučenju hrvatskih zarobljenika u srpskim logorima, i dalje oduševljava publiku. Pipe je skroman, ne voli pričati o sebi, na kapaljku dijeli ratne epizode s Trpinjske ceste, ali zato satima može pričati o svojim suborcima, redom, kako ih naziva, junacima s Trpinjske ceste o kojima želi snimiti filmove. Pun je anegdota s ratišta, tu i tamo tijekom razgovora ubaci koju pošalicu kako bi pokazao da je i tijekom tih strašnih ratnih godinama ipak bilo humora među braniteljima i kako su samo zahvaljujući odvažnosti i lavljem srcu uspjeli braniti Grad skoro 90 dana. U razgovoru za Hrvatski tjednik, Pipe govori o nedavnim izjavama srbijanskoga nogometaša i trenera Siniše Mihajlovića, rođenoga Vukovarca, koji ga je optužio da mu je roditelje otjerao iz Vukovara, zatim o bivšem SDP-ovu ministru i sugrađaninu Predragu Matiću, o svojim filmovima, scenarijima i pričama koje čekaju neka bolja vremena, odnosu HRT-a, Ministarstvu branitelja koje nije financiralo niti jedan njegov film, o tome kako se dragovoljno priključio i kao pripadnik Žutih mrava aktivno sudjelovao u zaustavljanju tenkovskih kolona na Trpinjskoj cesti i obrani grada pod zapovjedništvom pok. general-bojnika Blage Zadre te kako je u njegovu, danas legendarnome, kafiću Mustangu bilo zapovjedništvom 3. bojne 204. brigade.
Autor ste niza filmova o Domovinskome ratu, Bitka za Vukovar, Srce Vukovara, Ispod radara, Otkrhnuti… Posve je jasno da je tematika Domovinskoga rata, pogotovo događanja u Vukovaru ono što Vas zanima. Prošle godine diljem Hrvatske promovirali ste film Glavu dole, ruke na leđa. Što biste rekli o svojim filmovima?
Stipe Majić Pipe: Mogu Vam samo reći da su dvorane, gdje god sam bio sa svojim filmovima, bile pune, a reakcije publike odlične. Sjećam se premijere filma Glavu dole ruke na leđa u kinu Europa u Zagrebu. Boris T. Matić tražio je film da ga pogleda prije prikazivanja, film nije bio završen, samo grubi šnit, bez glazbe i kolor korekcije. Nakon nekoliko dana Boris je došao i rekao ‘Pipe, kako je ovo dobro’. Jedan od vodećih producenata u Hrvatskoj rekao mi je da je ‘njemu to doživjeti’, misleći na ovacije nakon filma koje su trajale kao vječnost. Odgovorio sam mu da krive teme obrađuje. U reemitiranje ovih dana na HRT-u prikazan je film ‘Srce Vukovara’, dok je Bujica već treći put prikazala ‘Glavu dole ruke na leđa“, a da me i ne pita. Čelni ljudi dokumentarnoga programa HRT-a obećali su uzeti ‘Glavu dole ruke na leđa’. Bruno Kovačević je na sastanku gledao u shemu i tražio slobodan datum prikazivanja. Što se kasnije dogodilo i zašto film nisu htjeli prikazati na Hrvatskoj televiziji, treba pitati Brunu Kovačevića. Da se mi razumijemo, nisam ja nikakav Spielberg, kako me znaju zafrkavati prijatelji. Imao sam sreću da sam obradio neke od najvrjednijih istina u Domovinskome ratu. Uz moje poznavanje tematike i arhive, uz stručnu pomoć koju su mi pružali suradnici, svi redom profesionalci, napravili smo nešto na što svi zajedno možemo biti ponosni. I oni isto misle i ovim im putem od svega srca zahvaljujem. Isto tako, zahvaljujem svim akterima svojih filmova na povjerenju koju su mi pružili.
Dio ste tima koji radi na filmu o ubijenoj djeci u Domovinskome ratu?
Stipe Majić Pipe: Uključio sam se i podržao kolegicu Slavicu Šnur u proizvodnji istoga filma. Međutim, budući da su troškovi snimanja probili moje financijske mogućnosti, povukao sam se iz projekta. Moram napomenuti da smo mi imali ponude nekih političkih aktera da će nas financijski podržati ako im damo mogućnost da se referiraju na naš film u svrhu predizbornoga marketinga, što nikako nismo htjeli prihvatiti. Vidjeli smo to kao trgovanje ljudskom tragedijom. Slavica je nastavila sama, predala je zahtjev HAVC-u i sada čeka rezultate, dok ja pokušavam plasirati svoje projekte i tako zatvoriti financijske rupe nastale zbog moje velike želje da svojim filmovima spriječim zaborav ili izvrtanje povijesnih činjenica.
Više puta upozorili ste na očito propuste kad je riječ o filmovima i tematici o Domovinskome ratu. Gospodine Majiću, što je zapravo najveći problem i zašto se ne želi financirati filmove o Domovinskome ratu, odnosno kako se Vi financirate, imate li sponzore?
Stipe Majić Pipe: Na to pitanje i sam tražim odgovor već godinama. Jedno od objašnjenja je da nema dobroga scenarija, a znam da ima jer scenariji skupljaju prašinu u jednoj od ladica HRT-a. Oni su nastali na moju inicijativu, na njima su radili profesionalni scenaristi i dramaturzi. Scenarij o mojim prijateljima i suborcima s Trpinjske ceste dobio je poticaj i dobre recenzije na HAVC-u, ali HRT-u nije bio dobar. Isto tako scenarij o Blagi Zadri, gdje me je godinu dana istraživanja dovelo do nevjerojatnih podataka za koje javnost ne zna. Da ne govorim o scenariju za film o braniteljima koji su završili u srpskim koncentracijskim logorima, koji nije dobio od HAVC-a ni sredstva za razvoj. Zanimljivo je da ta Akademija dramskih umjetnosti nije iznjedrila niti jednoga umjetnika koji bi se htio pozabaviti ratnom tematikom. Jedini interes za ekranizaciju ratne teme bio je na razini ismijavanja. To se naravno financira – bez zadrške.
Sami ste rekli da imate jako mnogo priča iz Domovinskoga rata, ali da nema sluha i potpore za takve stvari. Zašto ni resornom Ministarstvu branitelja nije u interesu financirati filmove o Domovinskome ratu? Kakva su Vaša iskustva s njima?
Stipe Majić Pipe: Bilo bi dobro da i drugi mediji, a ne samo Hrvatski tjednik svakodnevno postave isto pitanje tom ministarstvu jer ja, koliko god sam ih molio za podršku, nisam ju dobio. Kao ni odgovor zbog čega tu temu ne žele podržati. Zvuči paradoksalno, ali doista – ni za jedan projekt nisam dobio, ne samo financijsku, nego ni moralnu podršku. Za film ‘Srce Vukovara’ aplicirao sam na natječaj koji je objavilo Ministarstvo branitelja krajem 2017. godine, u studenome je prikazan na HRT-u, a odbijenicu sam dobio sljedeće godine i u njoj je pisalo da nisam dovoljno obradio temu i da ne žele podržati film. Je li na snazi neka agenda za koju mi ne znamo ili su jednostavno svi srasli sa svojim foteljama i ne mogu se pomaknuti. Ove godine na obilježavanju godišnjice pogibije generala Blage Zadre, na groblju u Vukovaru branitelj je napao zamjenika ministra branitelja Stjepana Sučića koji je kočničar mnogih projekata u Ministarstvu branitelja, tako i Srce Vukovara. Žalosno je ne podržati doktore, djelatnike i ranjenike vukovarske ratne bolnice, a i sam je Vukovarac i branitelj. Umjesto da se bavi pronalaženjem nestalih na koje troši golemi novac, Sučić se žalio HRT-u kako je moj projekt prošao na javnome natječaju. Sučić se bavi nečim za što nema nikakve kompetencije. Liječi neke svoje frustracije. Moraju biti svjesni, i oni, i ja, i svi mi da ništa ne počinje i ne završava s nama. Znam da će iza mene nešto ostati, nešto čega se moji potomci ne će stidjeti. A što će ostati iza njih?! Novac će se od njihovih trenutačnih beneficija istopiti, dok će moji filmovi ostati zauvijek kao svjedočanstvo jednoga vremena – vremena kada smo bili ljudi koji su disali jednako i imali isti san – Hrvatsku!
Ima li onda danas dobrih filmova o Domovinskome ratu?
Stipe Majić Pipe: Možda ima, ali ja ih nisam vidio (smijeh). Zamislite da su Amerikanci vodili i dobili takav rat kakav smo mi vodili. Do sada bi bilo snimljeno barem nekoliko stotina filmova. Ili recimo Srbi. Već sam rekao, imamo filmove koji tematiziraju rat, ali samo u svrhu njegova ismijavanja i minoriziranja.
Više puta ste istaknuli kako imate materijala za nekoliko filmova, pogotovo o događajima u Vukovaru, logorašima, ubijenima…. Možete li za čitatelje HT-a izdvojiti neke od priča koje su na Vas ostavile silan dojam, a još uvijek nisu dovoljno poznate javnosti?
Stipe Majić Pipe: Priča o Siniši Glavaševiću, o njoj ne moram previše govoriti. Ili priča o Tomislavu Baumgertneru Bati, dječaku koji je istrgnut iz majčinoga zagrljaja u bolnici, odveden na Ovčaru i likvidiran, samo zato što je njegova majka Vesna bila nukleus stvaranja ratnoga saniteta u Vukovaru, a otac aktivni branitelj koji je izašao iz Vukovara u proboju. Vesna je izvršila samoubojstvo nekoliko godina kasnije.
Ili o Josipu Boldišu, branitelju s Mitnice koji je ubijen dan nakon što je saznao da mu se rodilo dijete. Imao je govornu manu i nije mogao odgovarati na lažne optužbe u logoru. Čuvari su ga pretukli na smrt pred ostalim logorašima.
O medicinskoj sestri Bjanki Štefanjuk koja je završila kao roblje, nakon okupacije Vukovara, odvedena iz bolnice silovana i ubijena. Toliko je bila izmasakrirana da je rođena majka nije mogla prepoznati. A samo je pitala za svoga muža koji je također ubijen.
Ili o gipseru Marku Mandiću, djelatniku ratne bolnice Vukovar kojemu se gubi svaki trag nakon što ga je odveo portir bolnice Bogdan Kuzmić, koji danas sretno živi u BiH. O Mati Vlahi koji je došao u svečanom odijelu na predaju. Na pitanje zašto se tako dotjerao, rekao im je: „Zato što mi je danas mi zadnji dan.’ Odveo ga je bolnički tehničar Željko Arsenić nakon što se preobukao u odoru JNA. Ili o Milanu Turkalju, koji se pobunio i potukao s čuvarima života i smrti u logoru Stajićevo, kojega su rafalom izrešetali. Njegova susjeda u novosadskoj bolnici prilikom operacije presjekla mu je žilu na ruci i rekla: ‘Ne ćeš više ubijati, ustašo!’ Profesorica likovnoga crtala je Milana njegovu ocu da bi ga uvjerila da je Milan živ. O ubijenoj trudnoj supruzi na Ovčari nedavno preminuloga Davora Markobašića, kojoj su izvadili dijete iz trbuha i bacili u drugu jamu. Volio bih ekranizirati biografski igrani film o životu i herojstvu našega zapovjednika generala Blage Zadre, čiji scenarij isto čeka neka bolja vremena.
Sudionik ste Domovinskoga rata, dragovoljno ste se priključili i kao pripadnik Žutih mrava aktivno sudjelovali u zaustavljanju tenkovskih kolona na Trpinjskoj cesti i obrani grada pod zapovjedništvom pok. general-bojnika Blage Zadre. Što nosite sa sobom iz toga vremena? Čega se sjetite kad danas o tome razmišljate?
Stipe Majić Pipe: Jesam i na taj sam dio svoje biografije najponosniji. Ne volim govoriti o sebi, to vidite i iz mojih filmova. Obrađivao sam teme u kojima me nema. Na žalost, u mojemu ratnom stažu skupilo se priča, bojim se da Hrvatski tjednik nema dovoljno stranica za sva ta svjedočanstva. Sjetim se uvijek tih malih običnih ljudi koji su bili toliko hrabri da je to nevjerojatno. Sjetim se toga zajedništva koje nas je krasilo u tim teškim vremenima. Sjetim se kukavičluka četnika i JNA koji su imali sva oružja svijeta, ali nisu imali srce kao sva ta mladost iz cijele Hrvatske.
Sjećate li se Predraga Matića iz obrane grada Vukovara, je li on bio heroj kakvim se predstavljao? Što kažete na njegov put od ministra do EU parlamentarca?
Stipe Majić Pipe: Takvim kakvi se predstavlja sigurno nije – Dock Holliday s Trpinjske ceste. Sjećam se da je na položaj došao 5. listopada 1991. godine, kad se intenzitet napada znatno smanjio jer su Žuti Mravi već napravili groblje tenkova na Trpinjskoj cesti. S jednoga krova kuće na Trpinjskoj cesti javljao sam motorolom kada dolaze tenkovi jer ih Fred iz podruma nije mogao vidjeti, a nije imao hrabrosti prići bliže. Tako smo ih uništili osam. Na žalost, on je u svojoj knjizi ‘Ništa lažno’ opisao da ih je uništio manirom revolveraša kako navodi Dok Holliday – oči u oči sa željeznom nemani od 25 tona’. Zapravo je bio 150 m od tenka i tek kad mu javim da je ‘Kornjača’ blizu križanju ulica, on i Lordan izlaze iz podruma, ulaze u rov i ispaljuju raketu bez ikakve opasnosti po život. Dok sam ja letio u zrak od granata koje su udarale u kuću s koje sam kontrolirao Trpinjsku cestu. (U privitku je fotografija kuće koja je bila čitava kad smo zauzeli položaj na Trpinjskoj cesti, a pogledajte kako je izgledala nakon što smo ju napustili 12. studenoga.) Fred je imao sreću jer za njega nije bilo mjesta u HDZ-u pa kad je prešao u SDP, brzo je napredovao.
Tko su onda za Vas istinski vukovarski heroji? Znamo li mi dovoljno o njima, čuvamo li uspomenu na njih?
Stipe Majić Pipe: General Blago Zadro zajedno sa svojim starijim poginulim sinom Robertom , ali i mlađim sinom Tomom. Uz Marka Babića koji je bio zapovjednik poslije pogibije Blage Zadre, istaknuo bih Vinka Budimira, Marića, Bošnjaka, Leutara, Leku, Luketića, Ticu, Bušića, Mudrovčića, Sablića, Vukušića, Mrđena, Oreškovića, Nikšića, Brekala, dragovoljce iz Zagreba, pripadnike Tigrova, Grubera, Bosanca, Gabrijela, Krsnika, Stipanovića, Zagija, dečke iz Turbo voda, Mlinarića, Varaždince Špaca, Laljeka. Neka mi oproste oni koje nisam naveo, ali svi ti momci s Trpinjske na neki su način heroji. To ne znači da nije bilo hrabrih i odličnih momaka i na drugim dijelovima grada, samo nisam bio s njima i ne mogu o njima. Cijeli Vukovar bio je jedno veliko ratište s mnoštvom dobrih i hrabrih ljudi, običnih ljudi. Da postoje filmovi ili knjige, znalo bi se. A ovako?
Jesu li Vas iznenadili napadi koje je prije nekoliko dana srbijanski nogometaš i trener Siniša Mihajlović usmjerio na Vas i prozvao Vas da ste pucali po njegovoj kući, da su njegovi roditelje otišli zbog toga. Jeste li se Vi njemu ispričavali, kako on tvrdi?
Stipe Majić Pipe: Nisam, nemam se ja njemu što ispričavati, pogotovo ne za nešto što nisam napravio. Iznenadio sam se, pogotovo zbog ovih novih insinuacija da sam mu protjerao roditelje iz Vukovara i da sam mu rekao da kao Srbin ne može dobiti piće u mom lokalu. Naime, Mihajlović me je već prije nekoliko godina optužio, odnosno pokušao okaljati s tom gnjusnom izmišljotinom, što sam i demantirao u srpskim medijima. Meni se nije dalo ulaziti u polemiku s njim i pustio sam to tada. Međutim, sad vidim da on ne odustaje. Ne znam zašto je sad upetljao svoju majku Viktoriju. Zar misli da će žena lagati? Nisam ih ja istjerao iz Vukovara, nego on sam. To može posvjedočiti njegov rođak Tapir jer su se Mihajlovićevi roditelji nalazili u kući kod njega kad je Miha (Mihajlović) nazvao oca Bogdana i izderao mu se u telefonsku slušalicu i rekao: ‘Slušaj me dobro šta ti govorim, bre. Odmah se spremite i napustite Vukovar. Naređujem ti.’ To je bilo početkom srpnja. Nema mi druge nego to riješiti sudskim putem. Zapravo, to sam mu prvi puta pustio u ime nekoga prijateljstva i druženja u mladosti. Mislio sam, možda momčiću to treba, da pokaže svoj muškost ili srpstvo jer je dijete iz miješanoga braka. Ali nakon što sam nedavno vidio njegovu fotografiju gdje stoji zagrljen s ratnim zločincem Arkanom i izjavljuje da mu je taj ratni zločinac idol, okrenuo sam ploču. Ne volim rat, miroljubiv sam, ali sve ima svoju mjeru. Zamislite u kojim uvjetima smo se mi borili i kako smo bili krvnički napadani i ubijani u tom Vukovaru. Ali ni u komu od nas nije bilo toga zvjerstva i tih životinjskih nagona, da bismo, ne daj Bože, silovali ili ubijali nedužne i nevine ljude. Zamislite da je, ne daj Bože, neki hrvatski vojnik izvršio taj gnjusan čin na samo jednoj osobi? Probajte zamisliti koliko bi se to razvlačilo po mainstream medijima. Uostalom, kao i smrt Aleksandre Zec, što jest za svaku osudu, ali osim toga, nije li znakovita šutnja o ubojstvima i stradavanju druge djece, kao i šutnja o silovanim ženama u Vukovaru. Nema nevladinih udruga, baba, ženskih prava, feministica i ostalih sisavaca državnoga proračuna. Doduše, o maloj Aleksandri napravljena je predstava, koja je poslije i ekranizirana, što je po meni u redu, ali ove druge žrtve ne smiju se previše ni spominjati, nigdje! Je li to Vama normalno?
Nije, naravno. No, vratimo se Mihajloviću kojega poznajete iz djetinjstva. Čega se sjećate iz toga vremena o njemu i njegovima? Jeste li se družili?
Stipe Majić Pipe: Mama Viktorija je Hrvatica, otac Bogdan Srbin, radili su u tvornici obuće Borovo. Sinišu znam od malih nogu, igrali smo nogomet u istome klubu, samo ja za starije uzraste. Družili smo se, pogotovo uoči rata, zajedno išli na more, bili kućni prijatelji, sve do pogibije policajaca u Borovu Selu. Od tada više nije dolazio u Borovo.
Kako objašnjavate njegovu fascinaciju Arkanom i što biste mu rekli da ga sretnete?
Stipe Majić Pipe: Ne bih mu ništa rekao jer s njim ne dijelim iste vrijednosti. Meni nikada uzori nisu bili negativci iz filmova, a kamoli dokazani zločinci iz stvarnoga života.
Prije nekoliko godina Vaš suborac Fred Matić srdačno ga je kao trenera Srbije dočekao u Hrvatskoj. Što mislite o toj vezi njega i Matića?
Stipe Majić Pipe: Vezale su nas uspomene iz toga perioda života. Svi smo mi bili dobri prijatelji, igrali nogomet, izlazili na ista mjesta. Fred je inicirao taj doček vjerojatno na nagovor medija pod parolom ‘Ko nas bre zavadi’.
Kako biste opisali današnji odnos vladajućih prema Vukovaru, braniteljima i stradalima?
Stipe Majić Pipe: Vladajući su se otuđili od Vukovara i branitelja, samo ih razjedinjuju. Često čujem da su mi na HRT-u zatvorena vrata. Nisu meni zatvorena nego su zatvorena vrata istini o ubijenim i nestalim djelatnicima bolnice koji su likvidirani na Ovčari, o poginuloj djeci u Domovinskome ratu, o braniteljima koji su završili u srpskim logorima i koji su možda najviše dali za Hrvatsku, o hrabrim pilotima poljoprivrednih zrakoplova i padobrancima aero kluba Osijek koji su dali svoje živote kako bi pomogli braniteljima slavonskoga bojišta.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
