Udruga U ime obitelji prije nekoliko dana progovorila je o zloupotrebi 3,2 milijuna proračunskog novca koji je Savjet za nacionalne manjine za 2016. dodijelio Srpskom narodnom vijeću za tiskanje tjednika Novosti u sklopu ostvarivanja kulturne autonomije nacionalnih manjina, što uključuje promicanje jezika, običaja i kulture manjinskih naroda.
Nešto ranije udruga je predala prvi zahtjev za reviziju komunističke presude na smrt streljanjem poznatog hrvatskog intelektualca i najdugovječnijeg predsjednika Matice hrvatske, profesora Filipa Lukasa. Revizija je predana na Županijski sud u Zagrebu koji je nadležan za ovakve komunističke presude tada Okružnog narodnog suda u Zagrebu.
Ove teme, ali i financiranje civilnog društva, bile su tema razgovora predsjednice udruge U ime obitelji, Željke Markić, za Hrvatski tjednik.
U Hrvatskoj imamo velik broj nevladinih udruga. To bi podrazumijevalo da vlast ne sudjeluje ni na koji način u radu udruge ili na nju utječe. Ipak mnoge udruge financirane su iz državnog proračuna. Kako Vi vidite civilno društvo?
Kao prvo, civilno društvo kao oblik organiziranja nas građana je značajka demokratskog društva. Jedna od prvih stvari koju i lijevi i desni totalitarizmi rade kad dođu na vlast je da ukidaju, zabranjuju udruge, pokrete, strukovne, vjerske organizacije. Svako društvo se sastoji od 3 glavna dijela: od državnih institucija, ono što amerikanci nazivaju „administracija“, od poslovnog svijeta, biznisa, koji stvara ekonomsku vrijednost i profit te od civilnog društva. Tu treću komponentu, civilno društvo, čine nevladine udruge ( NGO-i… non governmental organisations), sindikalne organizacije, vjerske zajednice i dr. Nakon završetka 2. Svjetskog rata, komunisti su zabranili sve udruge i pokrete civilnog društva, ostali su samo oni koji su glumili civilno društvo i bili pod većom ili manjom kontrolom komunističke partije.
Tako da moja generacija, devedesetih godina, nakon pada komunizma, nije imala apsolutno nikakvo iskustvo civilnog društva te takvog organiziranja i djelovanja. Dapače, bilo kakav oblik samostalnog, od partije nekontroliranog organiziranja građana u komunizmu je bio kažnjavan. A onda je, krajem devedesetih, najveći dio civilne scene u Hrvatskoj formiran na umjetan način – velikim dijelom financiran od Georga Sorosa ili drugih lijevo-liberalnih organizacija,pa i vlada – kao poluga za jačanje lijevog političkog utjecaja, a ne kao doprinos izgradnji demokracije i samoorganiziranju hrvatskih građana. Kad se smanjilo financiranje njihovih aktivnosti iz inozemstva, veliki dio tih lijevih udruga – prebacio se na državni proračun. Prvo tijekom SDP-ove, Račanove vlade koja ih je financirala kako bi širili njezinu ideologju, a onda tijekom 8 godina HDZ-ove vlasti kako ih te iste udruge ne bi napadale. Nadam se da će se ta praksa promijeniti u mandatu ove Vlade – osobito nakon što svaki dan na površinu izlaze nove korupcijeske afere te se vidi da stotine milijuna kuna koje se treba uložiti u škole, bolnice, poticajne mjere za naše mlade obitelji – završavaju u džepovima onih koji se prave da nešto rade za sve nas, kroz civilno drušvo ili politiku.
Poznato je kako su tijekom povijesti male i dobro organizirane skupine uspjele nasilnim putem ili dobro osmišljenim manipulacijama zavladati većinom. Uz financijsku pomoć lako je ostvariti velik broj zamislivih ciljeva. Jesmo li iz komunističkog režima u politici, medijima, gospodarstvu i drugdje naslijedili skupine elita koje i danas imaju monopol nad društvenim životom?
Da, jesmo. I te komunističke elite su uvijek povezane s korupcijom. Jer profesori na fakultetima koji su svoje doktorate stekli radovima na temu radničkih prava u samoupravnom socijalizmu, urednici koji su blatili političke protivnike režima na telefonski poziv iz Centralnog komiteta na Prisavlju, državni tužitelji koji su podizali lažne, političke optužnice protiv nevinih ljudi ili suci koji su ih onda osuđivali ili direktori iz komunizma koji je partija stavljala na „ekonomske“ pozicije u Jugoslaviji, državi bez tržišnog gospodarstva, a koji su se onda, uz neke druge, obogatili u privatizaciji devedesetih… svi su oni kompromitirani i ucjenjivi na svojim današnjim pozicijama. Tako imate današnjeg državnog odvjetnika Cvitana i bivšeg ministra pravosuđa Miljenića, sadašnjeg zastupnika SDP-a u Saboru – koji nisu proveli njemački uhidbeni nalog za Mustača i Perkovića – naručitelje političkog ubojstva g. Đurekovića – te su sa Lex Perković pokušali spriječiti njihovo izručenje Njemačkoj. Da, te kaste i dalje pokušavaju za sebe zadržati poziciju nedodirljivosti kakvu su imali i u komunizmu. I svatko tko se stvarno želi obračunati s korupcijom, ne može ih zaobići.
Koliko smo u Hrvatskoj izloženi mitovima i dezinformacijama? Možete li nabrojati neke?
Dezinformiranje – plasiranje lažih ili polu-lažnih informacija o neistomišljenicima i/ili političkim protivnicima je dio specijalnog rata. Takva djelovanja imaju za cilj oblatiti i oslabiti neistomišljenika ili protivnika i spriječiti ga u djelovanju i postizanju njegovih ciljeva. Tako veliki dio glavnih medija ne vrši svoju funkciju – da objektivno informiraju ljude kako bi oni onda, na temelju točnih informacija mogli oblikovati svoje sudove i donositi slobodne odluke. Evo, neki dan su gotovo svi mediji plasirali optužbe lobističke LGBT organizacije da je neki mrzitelj homoseksualaca bacio suzavac na njihovoj zabavi. Ako nije pronađena ili privedena osoba koja je bacila taj suzavac – ako ne znamo je li suzavac bacio netko unutar LGBT društva, iz bilo kojeg sumanutog razloga ili netko „izvana“ – kako se može prenostiti i stvarati atmosfera kojom se cijelo društvo ili narod optužuje da nekoga mrzi? A ako se i pokaže da je neki divljak bacio suzavac na LGBT zabavu koja uopće nije bila prijavljena kao takva, u klubu koji uopće nema dozvolu za rad – zato što ima nešto protiv ljudi koji žive homoseksualnim životnim stilom – on treba biti kažnjen i to je na njegovu sramotu – ali to neće biti nikakav dokaz da smo mi homofobno društvo. Hrvatska to nije, ni po kojem objektivnom kriteriju i nije pošteno tako nas predstavljati – osobito ne ako se čini da su ovi napadi LGBT i prijateljskim im udruga motivirani činjenicom da neće, nakon 15 godina financiranja dobiti proračunski novac za financiranje svoje povorke. To se zove manipulacija i dezinformacija. Ili, tijekom referenduma o braku su mediji stalno pisali o tome kako brak kao zajednicu žene i muškarca zagovaraju neobrazovani, ruralni tipovi ljudi. A onda na referendumu dvije trećine glasača glasa za ustavnu zaštitu braka kao zajednice žene i muškarca – a od 128 hrvatskih gradova, samo njih, mislim, 8 većinski glasuje protiv. I grad Zagreb, metropola, glasovao je većinski za ustavnu zašittu braka.
Prije nekoliko tjedana udruga „U ime obitelji“ predala je zahtjev za reviziju komunističke presude na smrt hrvatskom intelektualcu i predsjedniku Matice hrvatske Filipu Lukasu. Mogli bismo reći da je to blagi zaokret udruge u šire djelovanje. Kako se udruga odlučila uključiti u to i je li bila potaknuta nedavnom odlukom Županijskog suda o poništenju presude Alojziju Stepincu?
U ime obitelji šire djeluje od samog početka svog djelovanja, od prije 3 godine. Mi smo, paralelno sa prikupljanjem potpisa, a onda i zagovaranjem raspisivanja referenduma unutar 6 mjeseci od kad smo predali više od 800 000 potpisa, unatoč snažnom protivljenju tadašnjeg premijera, predsjednika Josipovića i udruga povezanih sa SDP-om – otvarali teme financiranja tzv.neprofitnih medija od strane HNS-ove ministrice Zlatar, razotkrivajući pristranost i neprofesionalnost najvećeg dijela medija u Hrvatskoj.Samo par dana nakon referenduma zaustavili smo uz pomoć naših podupiratelja, brojnih intelektualaca i članova HDSSB-a, osobito ću tu spomenuti doktora Đurovića, već dogovorenu potporu HDSSB-a ustavnim promjenama kojima je g. Josipović želio napraviti novi „Božićni ustav“ koji je trebao Perkovića i Mustača zaštititi od izručenja Njemačkoj te onemogućiti svaki budući referendum. Prikupili smo dovoljno potpisa za referendum o promjeni izbornog sustava, zalažemo se za neradnu ili odlično plaćenu nedjelju za naše trgovkinje i trgovce, tako da je ovaj zahtjev za reviziju nepravedne presude na smrt – još jedan naš korak ka proširenju prostora slobode i demokracije u Hrvatskoj.
Zašto ste tražili reviziju presude upravo za Filipa Lukasa? Hoćete li nastaviti raditi u tom području i za druge osobe koje je komunistička vlast nepravedno osudila?
Mi držimo da se premalo zna o našoj hrvatskoj intelektualnoj eliti iz nedavne povijesti, a želja U ime obitelji je bila osvježiti lik i djelo najdugovječnijeg predsjednika Matice hrvatske Hrvatske koji nije nikad bio član ustaškog pokreta. Lukas je bio intelektualac i Hrvat – što je, u to vrijeme komunističkim vlastima bilo dovoljno da nekoga ubiju ili osude na smrt. Željeli smo barem koliko-toliko, ispraviti nanesenu mu nepravdu. Isto tako, kako su naglasili odvjetnici Grebenar i Planinić koji su pro bono pripremili ovaj zahtjev za reviziju – cilj je i prokazati način funkcioniranja komunističkog totalitarnog sustava u kojem su stradali mnogobrojni Hrvati i njihove obitelji, na ovaj ili onaj način. Bez te istine i osiguravanja pravde za brojne žrtve i njihove obitelji, bez suočavanja sa činjenicama iz komunističke prošlosti Hrvatske i Jugoslavije – teško ćemo dalje graditi i ispravno se postavljati u budućnosti prema stvarima bitnim za našu zemlju. Sveti Ivan Pavao II je mnogo puta ponovio kako je temelj trajnog mira pravednost. Brojni događaji u Hrvatskoj i svijetu to potvrđuju.
Referendum o ustavnoj definiciji braka, održan 2013., voljom naroda unio je u Ustav odredbu da je brak zajednica muškarca i žene. Ipak Hrvatski sabor usvojio je nakon toga, 2014. Zakon o životnom partnerstvu kojim se istospolnim parovima omogućuju sva prava koja uživaju bračni drugovi osim prava na posvajanje djece. Nije pretjerano reći da je tim zakonom narušena volja građana izražena referendumom i njegov učinak je uvelike umanjen. Je li se štogod propustilo učiniti i koji koje probleme Zakon o životnom partnerstvu donosi?
Da, naravno, umjesto da premijer Milanović i predsjednik Josipović, poput svog talijanskog kolege – Renzija – daju ostavke nakon što su izgubili referendum unatoč brojnim zloupotrebama političke moći – oni su, baš u totalitarnoj maniri, odlučili nama, građanima pokazati kako oni mogu raditi što žele. Odvjetnik Planinić je odmah nakon što su izglasali Zakon o životnom partnerstvu zatražio od Ustavnog suda ocjenu njegove usklađenosti sa Ustavom RH, ali do sada Sud nije donio odluku. Taj je zakon još jedan u nizu pokušaja nametanja ideologije i nasilnog, „odozgo“ nametnutog redefiniranja i relativiziranja braka i obitelji – temeljnih zajednica društva koje se tiču baš svakog od nas.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
