Kada je prije nekoliko godina tada Ivana Simić Bodrožić, izjavila; „Ne idem u Vukovar zbog estradizacije Kolone sjećanja.“, te dodala, „’Nemam potrebu hodati u koloni i biti dio takvog mimohoda. Nemam se potrebu poklanjati žrtvi svoje obitelji i svojoj vlastitoj. Estradizacija tog događaja dovodi do površnog shvaćanja rata, a daje jako velik prostor ljudima koji će na tome skupiti političke bodove’, pomislio sam kako se radi o potiskivanju ratnih trauma, spomenute spisateljice.
Romanom „Rupa“, Ivana Bodrožić, upravo je posegnula za svime onim što je u svojoj izjavi osuđivala, osobito „površnom shvaćanju rata“, uz to i tendenciozno iskrivljenom, iskarikiranom, karakterizacijom likova, koji ako nisu simpatični autorici, nemaju niti jednu pozitivnu ljudsku osobinu. Nešto poput Radmanove serije „Crno-bijeli svijet.“
Ako itko prikuplja „političke bodove“, svojim romanom, to upravo čini, Ivana Bodrožić.
Poznata je matrica koja je poželjna u međunarodnim kulturnim krugovima, kako bi se primjerice romanom, postigao uspijeh. To je osuđivanje, „hrvatskog nacionalizma“, čega u „Rupi“ ima više nego u arhivima nekdašnje zagrebačke SDS-i, regionalni pristup, recimo praktično, patetična uporaba beogradske rock skupine EKV, korištenje naslova njihovih pjesama za imenovanje poglavlja, ili intimna veza Srbina, Marka, tjelohranitelja Vojislava Stanimirovića, za „Rupu“ preimenovanog u Stanka Velimirovića, i Hrvatice, novinarke Nore Kirin, koja je naravno sama spisateljica Ivana Bodrožić, a to su jedina dva pozitivna lika u cijelome romanu.
Ovakvom pristupu moglo je pogodovati i dosadašnje djelovanje Hrvatskog audiovizualnog centra, koji je poticao i financirao ogromne količine regionalnih koprodukcija, pa se na taj način moglo računati i na eventualno snimanje filma. Tako je još 2010. HAVC izdvojio 35 000 kuna za scenariji filma “Hotel Zagorje” u režiji Jasmile Žbanić po scenariju, tada Ivane Simić Bodrožić.
HAVC je inače s tri milijuna i sto tisuća kuna financirao film “Otok ljubavi“ Jasmile Žbanić, snimljen u hrvatskoj koprodukciji, a koji je inače Žiri Fondacije za kinematografiju BiH odbio financirati optuživši Žbanić za “promoviranje pedofilije“, a ja bih dodao i homoseksualizma.
Nekoliko mjeseci ranije prigodom nereda u Mostaru, dobitnica Nagrade za mir i Nagrade ekumenskog žirija na Berlinskom filmskom festivalu Jasmila Žbanić poručila je u ne baš ekumenskome stilu: “Milanoviću, marš kući. Kad god je Hrvatska u Bosni smirivala situaciju, a za svoje saveznike imala nacionaliste i mafiju, građani su patili, a zemlja bila rasturena.”
Razlika između Ivane Simić Bodrožić i Ivane Bodrožić
Prije dvije godine Ivana Simić Bodrožić izjavila je; „Ne shvaćam nekrofilske postupke, primjerice Večernjeg lista koji objavljuje sve fotografije nestalih ljudi, donosi priču o ženi koja još uvijek čeka svog sina… to su stvari koje samo tjeraju na otvaranje rana, na nekakvo huškanje.“
U intervjuima koje je davala u svezi romana „Rupa“ Ivana Bodrožić tvrdi kako to može biti bilo koji pogranični slavonski grad. No vrlo je jasno da se radi o Vukovaru. Novinarku Kirin zanima, afera između gradonačelnika i vijećnice Brigite Arsovski. Nema dvojbe da je Brigita Ravnateljica škole koja je odbila pokušaj mita tadašnjeg gradonačelnika, Željka Sabe i poslala ga u zatvor. U romanu je prikazana kao negdašnja prostitutka, i radnica u salonu za masažu, ali to na žalost nije sve.
Kako je u romanu „Rupa“, mnoštvo doslovno prepisanih novinskih članaka, prilično je neobičajeno i ispod svake razine Brigitu Arsovski od rane mladosti opisivati kao lopova, a kasnije narkomanku, prostitutku, te dodati i sodomiju. Taj opis općenja s psom je trenutak u kome spisateljica dotiče moralno dno spram osobe koja ima dvoje maloljetne djece, ali i pokazuje kako joj nanošenje rana drugima, nije problematično niti u ljudskom, niti u profesionalnom smislu, iako se formalno radi o fikciji.
Poduzetnik, koji je Ivanu Bodrožić stipendirao dok je išla u školu, u romanu je prikazan kao kriminalac i ubojica. Napisala je u kojem je selu rođen, opisala ga do detalja i onda tom liku Josipu Ilinčiću pripisala političke spletke i ubojstva. Dakle, valjda se tako „zahvaljuje“, osobi koja vam omogući školovanje.
Autorica se, periodično u romanu, služi posve nečitljivim rečenicama na tragu feminističke i rodne ideologije; „Taj najgori dio muškog principa neposredno je budio najgore u ženskom, akcija i reakcija dovodila je do neiscrpne potrebe za samožrtvovanjem i opsluživanjem destruktivnog patrijarhalnog sustava.“ Ovo svakako ne spada u standardni jezik proze, ali pokazuje potrebu autorice da pokaže intelektualnu superiornost.
Iako u romanu izrazito moralizira, nije joj jasna moralna pozicija agresora i branitelja. Zbog toga u fabuli i postoji ubojica Norina (Bodrožićinog) oca koji je stradao prije dvadesetak godina uoči početka rata pokušavajući posredovati u pregovorima između zaraćenih strana i upozoravajući na namjerna izazivanja sukoba. Aluzija na Josipa Rajhla Kira kojega poistovjećuje sa svojim ocem je očigledna. Kao što je očita i potreba moralne optužbe za one koji su ga ubili, Hrvate.
„Rupa“ je diletantska i iskrivljena preslika hrvatske stvarnosti, loš roman na čitanje kojega ne vrijedi potrošiti, niti minute slobodnog vremena.
