Zna li možda Milorad Pupovac gdje počiva hrvatski mučenik dr. Ivan Šreter?

Kolovoz je svake godine vrijeme kada već dvadeset i šestu godinu pokušavamo shvatiti zašto je otet i mučen, pokušavamo saznati kada je i gdje ubijen, pokušavamo doznati gdje je pokopan dr. Ivan Šreter. Pokušavamo shvatiti i doznati kome je i danas, nakon dvadeset i šest godina, dr. Ivan Šreter tolika opasnost i prijetnja da nema niti malo dostojanstva pokazati gdje zemlja pokriva čovječanstvo.

Čovjekoljub, bogoljub i domoljub

Boraveći na Pakračkom području u jesen 1991. godine, gdje god bih se zatekao, s kime bih god pričao, uvijek se nekako u razgovoru postavljalo pitanje gdje je i kakva je sudbina dr. Šretera. Jedni su mislili kako je zajedno s kolegom Solarom i veterinarom Božićem na Bučju, drugi su bili sigurni kako je odmah po otmici i ubijen te zakopan negdje u Kukunjevcu, a neki su vjerovali kako je živ i kako će kad-tad biti razmijenjen. Svi su bili složni u jednom: povučen, miran i tih, liječnik, čovjekoljub, bogoljub i domoljub, nikada nikome nije učinio ništa nažao. Priče o dr. Šreteru postupno postaju legende, legende o čovjeku koji je postao opasan u svojoj dobroti, živ ili mrtav.

Dr. Ivan Šreter rođen je 22. prosinca 1951. godine, premda je službeno upisan u knjigu rođenih 2. siječnja 1952. godine, što za ono vrijeme nije ništa neobično. Na njegovu ljubav prema ljudima i Domovini sigurno su utjecali majka i otac, pogotovo kada se zna kako je otac prošao Križni put bez ikada dokazane krivnje. Vjerojatno ga je upravo ta ljubav za čovjeka usmjerila u liječničku struku. Nakon završenog Medicinskog fakulteta u Zagrebu specijalizirao je fizijatriju te se prvo zaposlio u bolnici u Pakracu, a poslije u lječilištu u Lipiku gdje je jedno vrijeme bio i ravnatelj. Iz tog vremena mnogi ga se sjećaju kao osobe i kao liječnika koji je uvijek bio spreman pomoći i raditi. Pomogao je, kažu ljudi, mnogima, bez obzira na narodnost ili bilo koju drugu raznolikost.

Agitatori zla

Prvi je puta javno bio obilježen još tamo 1984. godine, kada je osuđen zbog jezičnog izričaja, gdje je umjesto ”penzionirani oficir” pacijentu u karton napisao ”umirovljeni časnik”. To korištenje vlastitog jezika donijelo mu je 10 dana zatvora (isto tako ništa neobično za totalitarni komunistički režim), ali i živu prijetnju i govor mržnje partijskog komesara za književnost, Gorana Babića, koji je svojim esejom ”Jezik i smrt” indirektno tražio ono što su Babićevi istomišljenici sedam godina kasnije i proveli. ”… Ludilom, bjesnilom obuzetu, beštiju valja liječiti, kako stari spisi kažu, otrovom, vatrom i željezom. Ako ni to ne pomogne, zna se i što preostaje. Zemljica čarna, trava zelena.” Svi koji danas zazivaju to prošlo vrijeme neka se uz pjesme i kola i zvijezdu petokraku, sjete i dr. Šretera. Došla je tako i devedeseta, godina kada je narodu, naučenom na strpljivost i patnju, postalo dosta komunističkog totalitarizma. Održani su prvi višestranački izbori na kojima su komunisti izgubili vlast. Odbacivanje komunističkog jarma dalo je nadu slobode. Na području Pakraca, na izborima je pobijedila Srpska demokratska stranka na čelu s Veljkom Đakulom i odmah započela svoju separatističku politiku. Želeći svojim sugrađanima i susjedima mir i dobro, dr. Ivan Šreter započinje s osnivanjem lokalnih ogranaka HDZ-a, prvo u Badljevini, a potom i u Pakracu te postaje predsjednik HDZ-a pakračkog područja. Vjerujući u pravdu i ljude, obilazio je sela i zaseoke pakračkog područja bez obzira o kojoj se nacionalnoj manjini radilo, Talijanima, Česima, Mađarima ili Srbima.

Pričaju kako su njegovi nastupi uvijek bili odmjereni, mirni, uvijek pozivajući na mir, slogu i zajednički život. Upravo zato imenovan je i predsjednikom regionalnog Kriznog štaba za zapadnu Slavoniju. Nisu ga uplašili niti pucnjevi za vrijeme osnivanja stranke. Uplašilo je to očigledno agitatore zla, one kojima bi mir zajamčen osobom dr. Ivana Šretera pobrkao ratnohuškačke planove. Prema nepotvrđenoj priči u Zagrebu je zbog sve otvorenijeg zazivanja pobune i netrpeljivosti 18. kolovoza 1991. održan sastanak državnog vrha, a navodno su na tom sastanku bili i predsjednik SDS-a Veljko Džakula sa suradnicima (neki spominju i Gorana Hadžića i Nikicu Šašića) te dr. Ivan Šreter. U povratku iz Zagreba, u selu Kukunjevcu postavljena je na raskrižju barikada, na kojoj su bili ljudi obučeni u uniforme rezervista JNA. Oni su propustili cijelu kolonu, zaustavili dr. Šretera, izvukli ga iz auta i odveli. Drugo jutro, navode ljudi, i kako je barikada nestala te je još neko vrijeme, kao svjedok, ostao auto, koji je potom uklonjen, nestao. Koliko tu ima istine, teško je saznati, ali je sigurno kako je dr. Ivan Šreter tada otet, vjerojatno kao znak početka otvorenog sukoba i pokušaja oružanog odcjepljenja zapadne Slavonije.

Drugi dan, 19. kolovoza 1991., započeo je otvoreni rat za Pakrac. Ujutro su u bolnicu u Pakrac ušli vojnici JNA ili su se tako predstavljali te je uhićen i dr. Vladimir Solar. Vojnike su poslije isti dan zamijenili četnici i paravojska, a koji su dolaskom specijalnih jedinica policije kasno navečer napustili bolnicu i Pakrac. Odveli su sa sobom više ljudi i formirali koncentracijski logor na Bučju. O samom logoru može se puno reći, jer su tamo zvjerski mučili i ubijali civile samo zato što su željeli svoju državu, samo zato što se nisu slagali s okupacijom. Tek razmjenom dr. Solara saznalo se kako je dr. Šreter zvjerski mučen u selu Branešci, u kući na broju 110, gdje je zadnji puta viđen izmrcvaren, ali živ. Osim mučitelja i ubojica, vjerojatno je dr. Vladimir Solar posljednji koji je dr. Šretera vidio živa. Teško zato padaju riječi koje je dr. Šreter uputio kolegi Solaru, riječi koje zvuče kao posljednja želja: ”Čuj, ako se što desi, Vlado, nek’ me nađu i nek’ me stave u obiteljsku grobnicu na pakračkom groblju, uz mog oca.”

Vrijeme sjećanja i vrijeme pitanja

Kolovoz svake godine je vrijeme ponosa i slave, i vrijeme sjećanja, i vrijeme pitanja. Pitamo se kada će doći i vrijeme istine. Pitamo se i tko je spreman radi vlastitog mira konačno reći, pokazati, uputiti gdje počiva hrvatski mučenik dr. Ivan Šreter. Zna li to Veljko Džakula, koji je kao predsjednik SDS-a Pakraca bio ili bar slovio kao alfa i omega pobunjenika pakračkoga kraja? Zna li možda Milorad Pupovac koji je, prema knjizi Slavka Degoricije, dogovorio razmjenu dr. Šretera za dr. Spiru Kostića i dr. Branka Krivokuću, a koji dvojac su uhitile Hrvatske oružane snage te koji su prema dogovorenoj razmjeni i pušteni, a dr. Šreter nije? Hoće li si možda netko od mučitelja konačno olakšati dušu, skinuti teret i u ime dobrote, ljudskosti i humanosti koji su krasili dr. Ivana Šretera, ispuniti njegovu posljednju želju? Mogu li ti ljudi ponovno naći svoju dušu pokraj tijela dr. Šretera?

Sve dok se to ne ispuni, u svakom dašku jesenjeg vjetra s Omanovca, u svakoj zraci nove zore, svakoj kapi kiše, čut će se riječi: ”Prijatelji, braćo i sestre sugrađani, danas dokazujemo da je to naša Pakračka općina u granicama Hrvatske… mi, Hrvati, Česi, Talijani, Mađari i braća Srbi i svi ljudi dobre volje koji žele mir, ravnopravnost i sreću u Pakračkoj općini…” Opasan u svojoj dobroti, prijetnja u svojoj smrti, dr. Ivan Šreter. Neka mu je laka hrvatska gruda.

Izvor: narod.hr/Liječničke novine