Gradonačelnik Svete Nedelje Dario Zurovec na svom Facebook profilu iznio je niz činjenica o dvorcu Kerestinec koji ljevica, pogotovo ona neokomunistička, opisuje kao strašan logor smrti. Zurovec tvrdi kako je riječ o “crvenoj tvornici laži i mitu o krvavom ustaškom dvorcu“. To je ujedno i njegov prvi dio veće objave o dvorcu u Kerestincu, kako je naznačio na početku.
> Zurovec usporedio ‘pedagoške’ metode Možemo s onima Edvarda Kardelja
“Unazad nekoliko godina, redovito imamo prilike čitati, uglavnom klonirane tekstove o ‘krvavom dvorcu u Kerestincu‘. U srpnju, kada se obilježava godišnjica proboja zatvorenika iz tadašnjeg logora, dvorac Kerestinec uobičajeno postaje i tema medija vezanih uz Srpsko narodno vijeće (Novosti, Vida TV…). Pa tako imamo prilike čuti teze o ‘mjestu na koje se zločin ponovo vraća’, ‘mjestu zatvaranja i mučenja u Drugom svjetskom ratu’, ‘mjestu stratišta još iz Drugog svjetskog rata’ te saznati da je ‘najstrašniji dio njegove povijesti ispisan je za vrijeme Drugog svjetskog rata'”, ustvrdio je Zurovec.
Dodaje kako ispada da je povijest dvorca u Kerestincu, po sudu SNV-a i Pupovčevih medija, počinje i završava u 1941. godini.
Eventualno, nastavlja Zurovec, spomenu se crtice vezane uz Seljačku bunu iz 1573. i Kerestinečku bunu iz 1936., opet, kao dokaz da je Kerestinec mračno i krvavo mjesto. “No, je li to baš bilo tako?“, pita se svetonedeljski gradonačelnik koji je već ranije prokazao Pupovca i SNV.
> Zurovec uzvratio Ivančiću: Ne gradi ništa i štiti one koji ne grade ništa, o trošku građana
Zurovec: ‘I tako je, ‘ubijen ili strijeljan’, Zvonimir Komarica napisao nekoliko knjiga’
Na početku, Zurovec piše kako nitko uopće ne spori da je u Kerestincu bio logor za vrijeme NDH. Nitko ne dovodi niti u pitanje da su tamo bili zatočeni ljudi koji su tadašnjem ustaškom režimu bili nepoćudni što zbog političke, vjerske ili nacionalne pripadnosti i zato što nisu bili „na liniji“ režima.
Zurovec naglašava da namjera njegove objave nije nikakav povijesni revizionizam niti prekrajanje povijesti.
Međutim, piše dalje, “govoriti o Kerestincu kao ‘mjestu stratišta’ i ‘mjestu mučenja’ u Drugom svjetskom ratu, protivi se povijesnim izvorima, prije svega svjedočanstvu jednog od preživjelih iz tog tragičnog proboja zatvorenika, Zvonimira Komarice. Svoje svjedočanstvo o svom boravku u Kerestincu, Zvonimir Komarica donio nam je u dvije knjige – „Grobovi bez sjena“ izdane 1962. i „Kerestinečka kronika“, izdane 1989. godine”, kazao je Zurovec.
Zatim piše kako ovdje prije svega treba dodati i zanimljivost vezanu za Zvonimira Komaricu: njegovo ime nalazi se danas na popisu imena upisanih na spomeniku koji je postavljen ispred dvorca u Kerestincu u sjećanje na žrtve proboja 1941. godine, ispod teksta koji kaže da se radi o popisu imena onih koji su „ubijeni ili kasnije zarobljeni i streljani“.
“I tako je, ‘ubijen ili strijeljan‘, Zvonimir Komarica napisao nekoliko knjiga, među ostalim, posvećenih i kerestinečkom logoru”, naglašava Zurovec.
> Zurovec: Možemo indoktrinira djecu, a pravobraniteljica šuti
Zurovec: Je li sam taj sam spomenik na kraju rezultat revizionizma?
Također, nastavlja svetonedeljski gradonačelnik, na tom istom spomeniku upisana su imena još nekoliko zatvorenika koji nisu niti ubijeni niti zarobljeni niti strijeljani. Nekolicina ih je potom poginula tijekom Drugog svjetskog rata (poput Lovre Horvata, Josipa Turkovića, Blaža Valjina …), ali dio je i preživio rat te su ostali živi svjedoci događaja u Kerestincu (Vinko Milinković, Ivan Kazić, Dragutin Dakić…).
“Stoga, kad se govori o revizionizmu ili se snimaju ciljani prilozi s isključivim ciljevima, može se postaviti pitanje je li sam taj sam spomenik na kraju rezultat revizionizma?”, pita se.
Tome doda je da apsolutno svakoj nedužnoj žrtvi treba odati dužan pijetet i nitko to ne spori, ali, nastavlja, “proglašavati žive ljude mrtvima, uistinu je posebna perverzija. Vratimo se na logor Kerestinec”, piše Zurovec.
> Davor Marijan: ‘Revizionizam’ je bio u sferi marksizma, a vratio ga je Slavko Goldstein
Dvorac Kerestinec nije isto što i logor Kerestinec
Osim svjedočanstva Zvonimira Komarice, o logoru i tragediji koja se dogodila u srpnju 1941. godine, pisali su i Zdravko Dizdar (članak „Logor Kerestinec“ iz 1988.) te Ivan Jelić („Tragedija u Kerestincu“ iz 1986.). Dakle, naglašava Zurovec, redom svjedoci vremena, konkretnih događaja, koji su svoje teze iznijeli prije 90-ih godina, dakle u Jugoslaviji, u “onom sistemu“, bez ikakvih pritisaka nekog novog revizionizma.
“Prvo, treba razjasniti da dvorac Kerestinec nije isto što i logor Kerestinec. Dvorac je, naime, bio samo jedan (manji) dio logora, u kojem su većinom bili smješteni komunistički zatvorenici”, objasnio je Zurovec.
Zato smatra da je svako izjednačavanje dvorca i logora te svođenje svih negativnih konotacija na sam dvorac pogrešno i neopravdano.
“Drugo, tvrdnja da je Kerestinečki dvorac i prije Drugog svjetskog rata bio zatvor za političke zatvorenike (i da ga je uspostavila još Banovina Hrvatska), nije točna. Dizdar jasno iznosi, temeljem službenih dokumenata, da je kerestinečki logor osnovan 19. travnja 1941., nakon čega su krajem travnja stigli prvi zatvorenici, uglavnom u dio logora izvan dvorca. U dvorcu će, tek od sredine svibnja – točnije od 13. svibnja, biti smješteni komunisti (dio kojih je prethodno u Zagrebu zatvoren po nalogu Vlade Banovine Hrvatske).
Dakle, zaključuje ovdje Zurovec, dvorac je bio u funkciji logora kroz razdoblje od 2 i pol mjeseca, od svibnja do sredine srpnja.
> Documenta i Pupovčeve ‘Novosti’ s ‘antifašistima’ u borbi protiv ‘zatucanog’ revizionizma
Zurovec: Logor Kerestinec bio je blaži od zagrebačkih zatvora
Što se tiče karaktera samog logora, Komarica piše, a Zurovec prenosi: „Postepeno smo shvaćali da je Kerestinec improvizirani, mali prihvatni logor. Kerestinec nije stigao postati jedna od tvornica smrti u Drugom svjetskom ratu.“
Iz toga Zurovec izvlači zaključak kako Zdravko Dizdar smatra da se logor u Kerestincu nije mogao smatrati niti zatvorom, niti sabirnim logorom, ni radnim logorom (eventualno je imao sam pojedine elemente). Konačno, nastavlja, Dizdar navodi da naziv „koncentracioni logor“ nije adekvatan za logor Kerestinec, uspoređujući ga s pravim koncentracijskim logorima, poput Jasenovca.
Napomenimo da ovdje Zurovec iznosi pogrešnu ocjenu Jasenovca, s obzirom na recentna istraživanja Igora Vukića, Blanke Matković i ostalih iz Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, koji je zapravo bio radni logor za internaciju neprijatelja režima, a ne “logor smrti”.
Govoreći o logoru Kerestinec kao zatvoru, Dizdar navodi da logor Kerestinec „ni po svojoj strukturi života i rada nije imao ona karakteristična obilježja kao tadašnji zagrebački zatvori, kao što što su između ostalih istrage, mučenja, okrutna šikaniranja, svakovrsna maltretiranja i pojedinačna ubojstva zatvorenika.“
> Prof. Marušić: Sloboda istraživanja Jasenovca zajamčena je trima dokumentima
Komunisti strijeljani u Maksimiru kao odmazda za ubijenog ustaškog službenika
Potom, piše Zurovec, “Dizdar utvrđuje da su u dijelovima logora izvan dvorca bili lošiji i teži uvjeti, ali i da su preživjeli logoraši iskazivali da su postupci stražara prema njima bili korektni, kao i da iz tog dijela do raspuštanja logora sredinom srpnja nitko nije odveden na likvidaciju”.
Zatim nastavlja: “Točno je da su početkom srpnja desetorica zatočenih komunista odvedena iz dvorca te u konačnici strijeljani 9. srpnja, kao odmazda za ubijenog ustaškog službenika. Ono što se međutim prešućuje, jest činjenica da su navedena desetorica iz Kerestinca odvedeni 5. srpnja ni manje ni više nego u Gospić. Tek će potom biti vraćeni u zatvor u Zagrebu u Petrinjskoj, da bi potom 9. srpnja bili strijeljani u Maksimiru“, naglašava Zurovec.
> Rotim o prvoj zagrebačkoj žrtvi partizanskih okupatora: Otac je sina izvukao s gomile leševa
Proboj zatočenika
I konačno, s 13. na 14. srpnja 1941. godine dogodio se tragičan proboj komunističkih zatvorenika iz logora, odnosno iz dvorca. Sam proboj je bio uspješan, međutim, zbog loše organizacije izvana, bjegunci nisu dočekani i zbrinuti. Uslijedili su okršaji u Obreškom Lugu i Kraljevečkoj šumi, u kojem je dio bjegunaca izgubio svoj život, a većina je zarobljena i odvedena u zatvor u Petrinjskoj. Otud su odvedeni u Zagreb na Dotršćinu i strijeljani.
“Dakle, koliko god epilog za pojedine zatvorenike bio tragičan, niti u jednom slučaju nije se odvio u Kerestincu, a još manje u kerestinečkom dvorcu. Niti je kerestinečki dvorac i u jednom od ovih slučajeva bio mjesto mučenja, a još manje stratišta”, ustvrdio je Zurovec.
Odgovornost Partije u tragediji
Na kraju, Zurovec postavlja pitanje zbog čega je onda kerestinečki dvorac toliko stigmatiziran od kraja Drugog svjetskog rata?
Ovako na to odgovara: “Razlog tomu ne leži u samoj prirodi dvorca kao mjesta utamničenja nepoćudnih osoba niti događajima koji su se od travnja do srpnja odvijali u samom dvorcu. Razlog je prije svega zataškavanje loma između pojedinih komunističkih frakcija u proljeće 1941. godine koji je i rezultirao tragičnom pogibijom bjegunaca iz logora“.
Naglašavanjem tragedije i stigmatizacijom kulturnog spomenika i naselja u kojem se nalazi, prikrivala se sva nesposobnost partijskih struktura i njihov udio u ovoj tragediji, napominje Zurovec.
Stoga, pita se i gradonačelnik Svete Nedelje, je li povijest kerestinečkog dvorca krvava?
“Da, kao i povijest svakog dvorca koji je služio svrsi zbog koje je izvorno i sagrađen, a to je ratovanje. Kao i povijest svakog dvorca koji su feudalni gospodari koristili kao mjesto i sredstvo za iskazivanje svoje moći”.
Što se tiča razdoblja Drugog svjetskog rata, Zurovec iznosi i sljedeći zaključak: “Da, kerestinečki dvorac je bio zatvor za nepoćudne osobe za vrijeme NDH. Je li u njemu tijekom tog razdoblja prolivena krv nedužnih osoba samo zbog njihove političke, nacionalne ili vjerske pripadnosti? Prema službenim ispravama i svjedočenjima preživjelih nije. Poslije 1945., razdoblje je o kojem bi se dalo napisati još teksta”, dodao je.
I stoga donosi zaključak kako je “krajnji čas da se prestane sa stigmatizacijom, laganjem i blaćenjem jednog spomenika slavne hrvatske prošlosti koji je konačno dočekao punu pravu obnovu nakon više desetljeća”.
> 28. lipnja 1941. – na području NDH u kotaru Gacko počinjen jezovit pokolj civila
Tekst se nastavlja ispod oglasa Tekst se nastavlja ispod oglasaIzvor: narod.hr
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.