Opera i mediji – visoka kultura i dnevna politika: ima li većeg kontrasta, pita se Boris Beck u svojoj današnjoj kolumni.
Opera, to je razmatranje najvećih problema čovječanstva – pjevajući. Ta mi je rečenica Zvonimira Drvara, nažalost zaboravljenog humorista, došla dok sam u HNK očekivao da započne La Boheme. Volim operu, a Puccinija posebno, jer nitko ne zna lijepo i potresno poput njega u note složiti gubitak ljubavi.
Pozornica medija
A ljepote sam se zaželio jer sam u zadnje vrijeme zgađen i politikom i medijima. Ali, vraga, sledio sam se čim je počelo: glavni junak Rodolfo je morao baš biti siromašni pisac i novinar, koji traži nadahnuće za članak u zadnji čas, dok njegovo boemsko društvo odlazi na pijanku u kavanu. Odmah sam vidio sebe na pozornici i pitao se o čemu bih pisao: o tome kako slavonski ministar i njegova odvjetnica preko medija optužuju mrtvog vozača da je on zapravo skrivio nesreću, pa će ga valjda i iskopati da ga mogu osuditi? O saborskom zastupniku koji prijeti mecima i kolcima, i svim onim samodopadnim produciranjima u parlamentu? O portalima prepunima najbjednijih pamfleta?
Odmahnuo sam glavom i pokušao shvatiti radnju. Riječ je o dva nesretna ljubavna para -Rodolfo je zaljubljen u Mimi, koja je smrtno bolesna od tuberkuloze, no tjera je od sebe, iako je voli; njegov gladni prijatelj Marcello, slikar, zaljubljen je u Musettu, koja pak bježi od njegova siromaštva u naručje bogatog Alcindora, a ni časnici joj nisu mrski, no ipak se vraća boemima. Kvragu, rekao sam sebi, i tu vidim našu politiku!
Rodolfo je zapravo Milanović, a Mimi SDP, smrtno bolesna stranka koja ga privlači i odbija, dok Marcello nije nitko drugi nego Plenković, pri čemu je Musetta Domovinski pokret. Kao što Musetta traži bogatog sponzora, ili barem nekoga u uniformi, tako je i DP u vezi s krupnim kapitalom i braniteljskom populacijom, ali ipak se vraća u zagrljaj Marcella, to jest HDZ-a. I kao što je Rodolfo začaran pojavom Mimi, no tjera je od sebe, tako i Milanović retorikom gazi socijaldemokratske ideje, da bi ipak pred izbore prigrlio SDP – ali samo da mu njegova prva ljubav umre u zagrljaju.
Sirotinjska opera
Takvo me tumačenje prekrasne Puccinijeve opere totalno ozlovoljilo. Ne samo da nisam više mogao uživati u besmrtnoj glazbi, nego mi se i hrvatska politika ukazala besperspektivnom poput života tih nesretnih boema. Velike opere završavaju loše, to svi znamo, ali možda to nije zbog zakona žanra, nego zapravo odražavaju neku duboku tragičnost svijeta. Pa kad već nisam mogao ne vidjeti političare među kulisama HNK, pokušao sam barem zamisliti boeme u politici.
Kako bi to izgledalo da izgladnjeli Rodolfo i Marcello, s jednako bijednim filozofom Collineom i glazbenikom Shaunardom siđu s pozornice i, onako blesavi, obijesni i pijani, pođu u Sabor ispuniti imovinsku karticu? Umjesto bankovnih pologa, Rodolfo bi mogao prijaviti spaljeni rukopis drame, umjesto limuzine Shaunard bi naveo krila mašte, umjesto dionica Colline bi pokazao svoje dobro srce, a Marcello bi umjesto nekretnina mogao upisati kule u zraku! To bi bilo baš zabavno, smijuckao sam se za sebe dok sam izlazio iz HNK, a na nebuje kroz oblake virkala skorosavršeno okrugla Luna. Pomislio sam na zapjenjene političare i novinare koji im služe, i bilo mi ih je žao: da im barem mogu pokloniti ovaj lijepi Mjesec!
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
