Već se danima mučim napisati novu kolumnu, ali misli su mi toliko nefokusirane da je to jednostavno nemoguća misija. Od kada je počela korizma, u mom životu vlada pustinja kroz koju je jako teško prolaziti. Malo-malo naiđem na veliku pješčanu oluju koju treba preživjeti. Treba se ustati svaki put s vjerom i krenuti dalje. I srce je nekako prazno, i riječi su otupjele zbog silnih borbi, a nisam još ni na pola puta. Pod takvim okolnostima vrlo je teško zapisati išta suvislo. No, bez obzira na sve, iako momentalno sjedim u bolnici, osjećam veliki mir u srcu i u duši.
S prvim korizmenim tjednom imali smo požar. Moram priznati da nije lijepo iskustvo. Vatrogasci govore da izneseš van iz kuće vrijedne stvari, a ti zapravo ne znaš što odnijeti jer djeca su već vani. Znam da sam bila stajala tamo, u dimu neko vrijeme i razmišljala što da iznesem. Tada mi više ništa nije bio važno, ali baš ništa od tih stvari. Na kraju sam ipak uzela laptope i fotiće da imamo s čime raditi ili ih prodati ako bude potrebno. Bogu hvala, kuća je ostala čitava i svi redom su bili u čudu – kako? U dimnjaku je bilo preko 1100 stupnjeva, plamen je bio 3 metra, a ništa se nije zapalilo, osim dimnjaka. Ništa nije uništeno, osim što se dim uvukao u svaku poru stana. Svi su bili u čudu jer: moglo je biti noću – svi bi umrli, moglo je biti dok nas nije bilo doma – sve bi izgorilo, moglo je, moglo je, moglo… Često ljudi govore: “Ma nemoj se pitati kako je moglo biti i što se sve moglo dogoditi!” Duboko u sebi osjećam da nas je od tog svakog “moglo je” čuvao dragi Bog, a bilo je tu jako mnogo “moglo je” i na kraju se dogodilo najmanje od onog što je moglo biti. Evo, kako je predivna molitva i vjera, jer molilo se puno.
S prvim korizmenim tjednom došle su i bolesti, one obične dječje, ali naporne kada je puno djece – jer dok se odvrti crijevna viroza na svima nama, krene prehlada, gripa u drugoj rundi – noći su bile besane, prožete zvukom usisavača za čišćenje nosa, toplomjera, čepićima… Ono životno iskustvo kada shvatiš da nemaš više čiste posteljine, ni ručnika ni odjeće jer je sve zaprljano. Mašina i sušilica ne mogu toliko, umiru i one, i ja skupa s njima.
Ne znam kada sam u životu bila toliko umorna kao taj tjedan. A opet, uspjela sam naći i onaj zadnji atom snage u sebi da se ustanem jer nemam izbora, a najradije bih legla u krevet negdje daleko od svih i svega, pokrila se po glavi i odlutala daleko, daleko. Najgore je što sam i sama bila bolesna pa je sve bilo još gore, a još k tome posao koji je mogao čekati, ali tu ti je iznad glave i lagano te bocka i bocka da ga odradiš.
Bio je petak, sjedim u banci i čekam svoj red. Tipkam po mobitelu, odgovaram na mailove, čitam si neke tekstove i odjednom mi se zavrti i zacrni i – pljas. Nakon rušenja, panika! Panika cijeli dan jer ne znaš što ti se uopće dogodilo. Vjerojatno sam samo premorena, neispavana, iscprljena. Kada odmorim biti će bolje, no nije bilo. Otišla sam do liječnika i izvaditi krv čisto da potvrdim da je sve ok i da samo trebam sna. No nije bilo ok, ni prvi dan, ni drugi dan, a ni danas. Evo zato i sjedim u bolnici i laganini piskaram s pitanjem u glavi što se događa i zašto se događa. Do druge kolumne ću, nadam se znati malo više.
Ono što sam htjela reći da nam se život može promijeniti u samo jednoj sekundi i kako kaže Bog, ne znaš ni dana ni časa, prema tome, svatko od nas bi se trebao potruditi biti bolji čovjek, prijatelj, majka, supruga, sestra, kćer, kolega… Jer ne znaš koliko ti je ostalo. Jedan divan i sunčan dan ti se pretvori u požar. Jedna iscrpljenost i umor se pretvori u bolest – hodaš kroz pustinju, padaš… Toliko je bitno imati prijatelje uz sebe koji će te podići i stresti taj pijesak sa tebe da ti ne bude teret, da možeš hodati dalje, uspravnog tijela i uzdignute glave i da na kraju možeš reći Bogu da prihvaćaš sve što je dopustio da se dogodi jer ima neki razlog za to. Često ne dobijemo odmah odgovore no oni dođu, s vremenom. Uvijek dođu. Meni je cijeli prošli tjedan bio kaotičan i vrlo stresan, nisam se mogla prestati osjećati loše, briga je bila prevelika, a misli crne, pogotovo kad bih ostala sama sa sobom. Nisam mogla ni zamislit što me danas očekuje u bolnici – samo sam se htjela sakriti negdje da me više nitko ne nađe. Molitva divnih ljudi oko mene unijela je mir u moju dušu i srce i hvala im na tome. S njima je ovo korizmeno vrijeme puno lakše hodati i živjeti.
Prijatelj ljubi u svako vrijeme, a u nevolji i bratom postaje. (Izreke 17,17)
