Korisno je razmotriti neke od najčešćih stavova i vjerovanja o seksualnom zlostavljanju djeteta, od kojih su neka duboko ukorijenjene zablude ili mitovi. Da bismo činjenice razlučili od zabluda, potrebno je opovrgnuti pogrješna uvjerenja, razotkriti zablude i zamijeniti ih točnijim saznanjima. Mnoge su zablude potpuno suprotne istini pa u odraslih i djece stvaraju lažan osjećaj sigurnosti, zbog čega su djeca u još većoj opasnosti. U nastavku navodimo neke od najčešćih zabluda, opovrgavamo vjerovanja na kojima se temelje, te ih zamijeniti najnovijim činjenicama i podatcima, piše Udruga roditelja korak po korak.
ZABLUDA: Seksualno zlostavljanje djece nije toliko učestalo kao što se tvrdi.
ISTINA: Seksualno zlostavljanje djeteta nedvojbeno je mnogo raširenije no što pretpostavljamo. Iako se procjene razlikuju ovisno o vrsti istraživanja, smatra se da je seksualno zlostavljanje doživjela jedna od četiri djevojčice te jedan od šest dječaka. Mnogi istraživači vjeruju da te brojke predstavljaju samo vrh ledene sante jer je većina slučajeva seksualnog zlostavljanja nepoznata, budući da neka djeca nikada ne otkriju da su zlostavljana ili njihovi slučajevi nikada ne dospiju do socijalne službe, policije ili kazneno-pravosudnog sustava. Zbog vjerovanja da je seksualno zlostavljanje djeteta rijetka pojava, dječje se izjave o zlostavljanju često zanemaruju ili odbacuju kao izmišljotine. Osim toga, seksualno zlostavljanje najčešće nije usamljeni događaj, već je sustavno, a katkad može trajati i godinama.
ZABLUDA: Djevojčicama prijeti veća opasnost od seksualnog zlostavljanja nego dječacima.
ISTINA: Iako najnoviji podaci upućuju na zaključak da je opasnost od seksualnog zlostavljanja veća za djevojčice nego za dječake, i to može biti tek vrh ledene sante. Moguće je da te brojke, zbog razlika u sklonosti priznavanju, ne odražavaju stvarnost seksualnog zlostavljanja djece. Dječacima može biti teže priznati da su seksualno zlostavljani zbog izraženije stigmatizacije ili zbog toga što im je mnogo neugodnije otkriti istinu. Kulturalni stereotipi muškarca kao aktivnog inicijatora seksualnog odnosa dječacima otežavaju razgovor o tome što su doživjeli kao žrtve zlostavljanja. Osim toga, dječaci uslijed seksualnog zlostavljanja mogu biti potpuno zbunjeni po pitanju vlastite seksualnosti pa im je u homofobnoj kulturi još teže otkriti istinu. Kulture koje zagovaraju neovisnost i od muškaraca zahtijevaju stoicizam, dječacima mogu dodatno otežati otkrivanje seksualnog zlostavljanja u djetinjstvu. Smatra se da je opasnost od seksualnog zlostavljanja za djevojčice veća kod kuće, dok je za dječake ta opasnost veća u široj zajednici.
ZABLUDA: Seksualno zlostavljanje djeteta događa se samo u određenim zajednicama/kulturama/društvenim slojevima.
ISTINA: Seksualni zlostavljači djece pojavljuju se u svim kulturama, zajednicama i društvenim slojevima. Suprotno vjerovanje vrlo jeopasno jer naše poimanje zlostavljanja ograničava na određena okružja te tako zanemaruje stvarnost seksualnog zlostavljanja djece u našoj zajednici i susjedstvu. Zbog toga mnogi ne vjeruju da se seksualno zlostavljanje može dogoditi svakom djetetu i da su sva djeca u opasnosti. Seksualno se zlostavljanje ne događa nekom drugom djetetu, u drugim zajednicama ili kulturama; ono se može dogoditi svakom djetetu. To znači da su sva djeca u određenoj mjeri izložena opasnosti. Ako doista želimo zaštititi svoju djecu, moramo uvidjeti istinu o seksualnom zlostavljanju djece, čak i u vlastitoj zajednici. U suprotnom smo uljuljani u lažan osjećaj sigurnosti da našoj djeci ne prijeti opasnost.
ZABLUDA: Seksualno zlostavljanje djece događa se samo u disfunkcionalnim obiteljima.
ISTINA: Obitelji ne zlostavljaju djecu već to čine pojedinci. Seksualno zlostavljanje djeteta može se dogoditi u bilo kojoj obitelji. Istraživanja su dokazala da se seksualno zlostavljanje djece može dogoditi u svim tipovima obitelji, uključujući i one koje smatramo “funkcionalnim”. Jednako tako, seksualni zlostavljači djece izvan obitelji mogu pridobiti roditelje iz raznih tipova obitelji, a ne samo iz disfunkcionalnih. Zlostavljači su domišljati i vrlo lukavi u pokušaju da se sprijatelje s roditeljima i djecom pa su sposobni zavarati sve tipove obitelji.
Iako su osuđeni pedofili većinom muškarci i bijelci (NCIS* 2002) te djeluju sami (NCIS 2002), pojavljuju se u svim etničkim skupinama i katkad su članovi pedofilskog kluba ili kruga. Svima im je zajedničko to da djecu koriste kao seksualne objekte za vlastito seksualno zadovoljenje. Stoga je seksualno zlostavljanje djeteta nerazmrsivo povezano s iskorištavanjem, podređivanjem i ponižavanjem djeteta.
*Državna kriminalističko-obavještajna služba
ZABLUDA: Mojem djetetu ne prijeti opasnost od seksualnog zlostavljanja.
ISTINA: Svakom djetetu prijeti opasnost od seksualnog zlostavljanja. Seksualni zlostavljači djece ne biraju žrtve prema društvenom sloju, rasi, boji, dobi ili veličini. Nikada ne možete biti potpuno sigurni da vašem djetetu ne prijeti opasnost. Seksualni zlostavljač djeteta može prevariti i najosvještenije roditelje. Ako se doista okomio na vaše dijete, prevarit će vas. Međutim, roditelji mogu poduzeti određene korake kako bi podigli razinu sigurnosti djeteta i smanjili opasnost od seksualnog zlostavljanja.
ZABLUDA: Djecu seksualno zlostavljaju nepoznate osobe.
ISTINA: Ova zabluda proizlazi iz vjerovanja da opasnost prijeti od neznanaca. Najnovije istraživanje otkriva da dijete u 87 posto slučajeva poznaje zlostavljača i vjeruje mu. Svoju djecu od seksualnog zlostavljanja više ne možemo zaštititi tako što ćemo im reći da strance valja izbjegavati. Mnogo je veća vjerojatnost da će dijete seksualno zlostavljati poznata osoba iz susjedstva i zajednice nego neznanac. Zlostavljanje djece većinom se događa u privatnom okružju, iza zatvorenih vrata i daleko od očiju javnosti (MacVean, 2003).
ZABLUDA: Seksualni zlostavljači djece su čudovišta.
ISTINA: Istina je potpuno suprotna. “Djeci se ne približavaju čudovišta, već ljubazni ljudi…” (Ray Wyre, stručnjak za seksualne zločine). Većina seksualnih zlostavljača djece ostavlja dojam ljubaznih, obazrivih i brižnih ljudi. Bez maske ljubaznosti ne bi se uspjeli približiti žrtvama. Takvi ljudi nisu samo sposobni zavarati djecu, već i njihove roditelje. Mnogi seksualni zlostavljači djece stječu naklonost obitelji tako što najprije uspostavljaju prijateljski odnos s roditeljima. U početku ne pokazuju osobito zanimanje za djecu sve dok ne steknu povjerenje roditelja.
Tek se tada zbližavaju s djetetom tako što ih obasipaju pozornošću i postaju njihovi “osobiti” prijatelji. Ako im roditelji vjeruju, zlostavljači će mnogo lakše osvojiti dijete, koje će tada biti manje sklono otkriti seksualno zlostavljanje. Zlostavljači svojom ljubaznošću osvajaju naklonost odraslih i djece.
Budući da ostavljaju dojam ljubaznosti, djeca s njima često razvijaju tobožnji “osobit” odnos. To znači da mnoga ne mrze zlostavljača, već ga, štoviše, “vole” i žele ga zaštititi. Takav je odnos još češći u slučajevima kad je zlostavljač član obitelji. Mnoga djeca ne žele prekinuti taj odnos ili ne žele da zlostavljač bude kažnjen; oni samo žele da seksualno zlostavljanje prestane. Zlostavljači to znaju i koriste “igrajući na kartu” dječjega straha, ne bi li smanjili rizik razotkrivanja.
ZABLUDA: Seksualne zlostavljače djece nije teško prepoznati.
ISTINA: Prošla su vremena kada se seksualni zlostavljač djeteta mogao opisati kao “prljavi starac u ofucanom ogrtaču, koji se zadržava pred školama i u parkovima”. Seksualni zlostavljači djeteta dolaze iz svih društvenih slojeva te etničkih i dobnih skupina. Doimaju se poput svih ostalih. Privid uobičajenosti potreban im je kako bi izbjegli razotkrivanje. Članovi su lokalnih zajednica, a nalazimo ih u svim profesionalnim krugovima, od sudaca, odvjetnika, liječnika, svećenika, policajaca, učitelja i poslovnih ljudi do vodoinstalatera, vozača kamiona i osoba koje rade s djecom. Često ih se smatra stupovima društva pa neotkriveni nastavljaju obavljati svoje svakodnevne dužnosti u zajednici. Seksualnog zlostavljača djece doslovce nije moguće prepoznati.
ZABLUDA: Seksualni zlostavljači djece su ludi, zli ili jadni.
ISTINA: Ova je zabluda opasna jer od zlostavljača čini demona i oslobađa ga odgovornosti za zlostavljanje. Seksualni zlostavljači djeteta većinom su posve normalni ljudi. Smatra se da samo mali postotak boluje od mentalne bolesti, ali ni takvi nisu ludi. Vrlo mali postotak zlostavljača doima se jadnim ili usamljenim zbog osjećaja manje vrijednosti ili nerazvijenih društvenih vještina. Većina seksualnih zlostavljača doima se posve normalno. “Zlima” ih se smatra u smislu njihova seksualnog ponašanja prema djeci, ali ipak ne ostavljaju dojam zlih ljudi. Štoviše, doživljava ih se kao “vrlo drage, dobre ljude” koji se sviđaju i odraslima i djeci.
ZABLUDA: Svi seksualni zlostavljači djece u djetinjstvu su bili seksualno zlostavljani.
ISTINA: Iako su neki pedofili u djetinjstvu doživjeli zlostavljanje, kod mnogih to nije slučaj. Najnovijim istraživanjem ustanovljeno je da 66 posto pedofila tvrdi kako su u djetinjstvu bili zlostavljani. Međutim, kada se razgovor odvijao uz primjenu detektora laži, ta se brojka smanjila na samo 30 posto. Osim toga, nedavno provedeno istraživanje otkriva da samo jedno od osmero seksualno zlostavljane djece u razdoblju adolescencije počinje seksualno zlostavljati drugu djecu (Skuse, 2003). Stoga je toj pretpostavci potrebno pristupiti oprezno. Odrasli pedofili mogu tvrditi da su bili zlostavljani kako bi time objasnili zašto zlostavljaju djecu, izazvali sažaljenje ili se opravdali.
Posljedica te zablude jest vjerovanje da su za zlostavljanje djece sposobni samo oni koji su u djetinjstvu i sami bili zlostavljani. Ta se zabluda koristi i kao potvrda teoriji ciklusa zlostavljanja, čime se umanjuje sposobnost čovjeka da se promijeni i zaliječi rane iz djetinjstva. Potrebno je imati na umu da se većina muških i ženskih žrtava seksualnog zlostavljanja u djetinjstvu kasnije ne upušta u seksualno zlostavljanje djece.
ZABLUDA: Žene se ne upuštaju u seksualno zlostavljanje djece.
ISTINA: Istraživanje navodi na zaključak da otprilike 20 do 25 posto seksualnog zlostavljanja djece počine žene. Kulturalna vjerovanja o ženama kao o skrbnicama i njegovateljicama otežavaju prihvaćanje činjenice da i žene mogu biti nasilne ili agresivne prema djeci. Djeca mlađa od pet godina izložena su najvećem riziku od ženskog seksualnog zlostavljanja, koje većinom počine djelatnice u vrtiću ili dadilje. Takvo zlostavljanje najčešće prolazi neopaženo zbog djetetove dobi i činjenice da se stanovite seksualne aktivnosti odvijaju uslijed uobičajenih higijenskih postupaka.
Dječacima u adolescentskim godinama također prijeti opasnost da će ih seksualno zlostavljati starija žena, iako se to najčešće ne shvaća kao zlostavljanje, već kao uvođenje u odraslu seksualnost. Osim toga, vjerovanja o ženskoj seksualnosti, uslijed koji se žena ne doživljava kao aktivni inicijator, već kao pasivni recipijent, otežavaju prihvaćanje činjenice da su žene sposobne seksualno zlostavljati djecu. No, istina je da žene doista zlorabe svoju moć nad djecom, pa to mogu učiniti i na seksualan način.
ZABLUDA: Seksualno zlostavljanje djeteta uvijek je nasilno.
ISTINA: Seksualno zlostavljanje djeteta može biti nasilno, ali način njegova izvršavanja uopće ne mora obuhvaćati fizičko nasilje. Većina slučajeva podrazumijeva obmanjivanje, manipuliranje i suptilno “ispiranje mozga” djeteta. Mnogi pedofili dijete u početku obasipaju osobitom pozornošću, nježnostima i “ljubavlju”, a potom ga podmićuju kako bi ga privoljeli na seksualni odnos i osigurali šutnju. To postižu uskraćivanjem ljubavi i pozornosti, ili nagrađivanjem djeteta poslasticama i darovima. Neki pedofili šutnju osiguravaju prijetnjama djetetu, njihovim roditeljima, braći i sestrama ili kućnim ljubimcima.
ZABLUDA: Ako je dijete svojevoljno pristalo na seksualni odnos, takav se čin ne smatra zlostavljanjem.
ISTINA: Osoba koja svojevoljno pristaje na seksualni odnos, zna što čini, shvaća posljedice toga čina te nije pod utjecajem manipulacije ili prisile.
Dijete nije sposobno znati u što se upušta, nije svjesno posljedica takvoga ponašanja te stoga nije sposobno svojevoljno pristati. Dijete nije potpuno svjesno vlastite seksualnosti ili složenosti seksa. Ono seksualno nije potpuno razvijeno. Seksualnost se godinama polako razvija, pa je svako dijete seksualno neupućeno i nesposobno donijeti razboritu odluku. Dijete često nema drugog izbora doli se pokoriti seksualnom zlostavljanju. To nije pristanak, već pokoravanje.
ZABLUDA: Djeci predškolske dobi ne prijeti opasnost od seksualnog zlostavljanja.
ISTINA: Mnogo je dokaza da odrasle osobe seksualno zlostavljaju čak i vrlo malu djecu. Dokazi većinom potječu iz zaplijenjenih pornografskih slika vrlo male djece koju seksualno zlostavljaju odrasle osobe. Procjenjuje se da je otprilike 33 posto žrtava mlađe od šest godina, 33 posto je u dobi od šest do dvanaest godina, a preostalih 33 posto u dobi između dvanaest i osamnaest godina. Ostali dokazi proizlaze iz medicinski zabilježenih slučajeva vrlo male djece zaražene spolno prenosivim bolestima. Istina je da neki pedofili za seksualno zlostavljanje namjerno odabiru djecu koja još ne govore jer takve žrtve ne mogu otkriti zlostavljanje. Nadalje, dijete koje je seksualno zlostavljano od vrlo rane dobi, vjerovat će da je seksualna aktivnost između odraslih i djece normalna pa možda i neće zaključiti da je zlostavljano. Dijete čak može shvatiti seksualno zlostavljanje kao prirodno jer ga smatra odrazom “osobitosti” odnosa.
ZABLUDA: Djeca imaju bujnu maštu pa maštaju o mnogočemu, uključujući i seksualno zlostavljanje.
ISTINA: Djeca doista imaju bujnu maštu i sposobna su maštati o mnogočemu, no to ne znači i da maštaju o tome kako ih netko seksualno zlostavlja. Većina djece ne posjeduje dovoljno seksualnog znanja ili svijesti da bi se upustila u ono što je, u osnovi, seksualno maštanje odraslih.
Zbog te se zablude djeci često ne vjeruje pa se tako zanemaruje njihovo seksualno zlostavljanje. Takva vjerovanja služe i da bi se odgovornost za seksualno zlostavljanje prebacila sa zlostavljača na dijete.
ZABLUDA: Djeca lažu o seksualnom zlostavljanju.
ISTINA: Djeca ne raspolažu dovoljno razvijenom sviješću ili znanjem o seksu da bi lagala o seksualnom zlostavljanju. Osim toga, nije jasno zašto bi mala djeca lagala o seksualnom zlostavljanju. S ovom se zabludom povezuje i vjerovanje da djeca izmišljaju priče o seksualnom zlostavljanju zbog toga što su bila izložena pornografskim sadržajima. To je malo vjerojatno. Promatrajući seksualne aktivnosti odraslih osoba, djeca mogu steći znanje o seksualnom činu, ali okus, teksturu i miris muškoga sjemena ne mogu poznavati ako nisu bila u izravnom dodiru s njim. Ova zabluda dovodi do toga da se djetetu ne vjeruje i ne obraća se pozornost na njegovo otkrivanje seksualnog zlostavljanja.
ZABLUDA: Seksualno zlostavljana djeca znaju da je takav čin pogrešan i otkrivaju ga.
ISTINA: Djeca ne moraju znati da je seksualna aktivnost između djeteta i odrasle osobe pogrešna. To osobito vrijedi za vrlo malu djecu. Djeca koja još nisu progovorila, nisu sposobna otkriti svoja iskustva. Osim toga, mala djeca prihvaćaju smjernice odraslih osoba. Ako im se kaže da je seksualna aktivnost s odraslim osobama prihvatljiva, ona će u to povjerovati. Mnoga vjeruju da je to vrlo “osobit” odnos u kojemu su voljeni i zbrinuti pa ne shvaćaju da su žrtve zlostavljanja.
Seksualno zlostavljanje djece malokad započinje činom silovanja. Mnogi se pedofili zbližavaju s djetetom i neko vrijeme razvijaju prijateljski odnos s njim, što se naziva “obrađivanje”, prije no što započinju sa seksualnim aktivnostima. Kad se dogodi seksualno zlostavljanje, dijete se plaši da će izgubiti to “osobito” prijateljstvo i ne želi pedofila dovesti u nevolju pa zbog toga prešućuje. Osim toga, zlostavljač iskrivljuje djetetovo poimanje stvarnosti uvjeravajući ga da i samo želi seksualnu aktivnost i uživa u njoj, te ga uvjerava da mu, ako je razotkrije, nitko neće vjerovati ili će ga osuditi. Drugi pedofili prijete djeci da će ubiti njih ili njihove roditelje. To su itekako djelotvorne metode sprječavanja djeteta da otkrije istinu o seksualnom zlostavljanju.
ZABLUDA: Djeci ne bismo trebali govoriti o seksualnom zlostavljanju kako ih ne bismo uplašili.
ISTINA: Ako dijete ne upoznamo s opasnostima od seksualnog zlostavljanja, ono ostaje nezaštićeno. I što je još važnije, izbjegavajući razgovor o seksualnosti i zlostavljanju, dopuštamo drugim odraslim osobama da oblikuju djetetovo poimanje, a time se povećava rizik seksualnog zlostavljanja djeteta. Dijete možemo upozoriti na stanovite opasnosti, a da ga pritom ne uplašimo. Jednako kao što djecu poučavaju sigurnosti u prometu i poštovanju “pravila zelenog svjetla”, roditelji i druge odrasle osobe mogu ih upoznati i s ostalim opasnostima koje prijete u zajednici, a da im pritom ne usade strah. Roditelji mogu, na način primjeren djetetovoj dobi, poučiti dijete kako se valja ponašati među ljudima i čega se valja čuvati.
Ako su roditelji inhibirani i plaše se da bi njihovo dijete moglo biti žrtvom seksualnog zlostavljanja, svoj će strah neverbalno prenijeti djetetu. Njihov će strah uplašiti dijete.
Jednako je neprimjereno ne dopuštati djetetu da izađe iz kuće. Ako dijete držimo zaključano u kući, ono neće upoznati svoju zajednicu i opasnosti koje se u njoj kriju. Djeca moraju naučiti živjeti među ljudima. Paradoksalno je da su seksualnom zlostavljanju podložnija djeca koja se plaše izaći iz kuće i koja ne znaju živjeti među ljudima. Pedofili za sobom imaju višegodišnje iskustvo prepoznavanja podložne djece te lako uoče plaho dijete kojemu nedostaje samopouzdanja. Zbog toga bi roditelji trebali naučiti razgovarati sa svojom djecom o opasnostima od seksualnog zlostavljanja kako bi ih zaštitili u široj zajednici.
ZABLUDA: Mediji i modna industrija djecu pretvaraju u seksualne objekte, što ih čini podložnijima seksualnom zlostavljanju.
ISTINA: Većina pedofila sklona je naivnoj djeci koja odaju dojam ranjivosti i odgovaraju njihovoj predodžbi djetinjstva. Takvo dijete najčešće nije izazovno odjeveno i našminkano. Pedofile više privlače djeca stereotipno “dječjeg” izgleda i odijevanja. Privlači ih djetetova nevinost i ranjivost. Dječja pornografija otkriva da pedofili privlačnom smatraju sve mlađu djecu. To možda proizlazi iz činjenice da se mnoge djevojčice u sedmoj ili osmoj godini počinju izazovno odijevati i šminkati. Zbog toga se pedofili okreću mlađoj djeci odjevenoj u stereotipno dječju odjeću.
Cijeli tekst možete pročitati ovdje.
Tekst preuzet iz knjige Zavođenje djeteta (Sanderson,C. (2005). Zavođenje djeteta. Zagreb: VBZ)
Tekst se nastavlja ispod oglasa
