Nakon povratka u Hrvatsku s diplomatske dužnosti i odlaska u mirovinu 1. listopada 2013. godine na mojem sam facebook zidu napisao slijedeće:
«U vrlo bliskoj budućnosti u Hrvatskoj će se dogoditi velike promjene. Nakon nešto više od mjesec dana od stalnog povratka u Hrvatsku iz diplomatske službe danas sam bio izložen posebno žalosnom iskustvu u zastrašujućem nazadovanju u upravljanju mladom hrvatskom državom od strane krajnje neodgovornih i gramzivih elita u velikoj većini političkih stranaka…»
Nažalost, kroz slijedećih godinu dana Hrvatska je upadala u sve veće gospodarsko nazadovanje i dublju društvenu krizu, koja je veliki broj Hrvatica i Hrvata bacala u očaj, a mnogi su pali i u depresiju, koja nije ni mene zaobišla. Približavali su se predsjednički izbori, a na vidiku nije bilo domoljubnog kandidata koji bi se mogao ozbiljno suprotstaviti ikoni ljevice, Ivi Josipoviću. Naime, pod dojmom lažnih javnih anketa, mnogi su me moji domoljubni prijatelji, u Hrvatskoj i u svijetu, uvjeravali da će Ivo Josipović sigurno dobiti drugi mandat, jer da domoljubna strana na hrvatskoj političkoj pozornici nema takvu osobu ili političara koji bi mogao pobijediti «boga laži i spletkarenja»1, ljubitelja zvijezde petokrake i lovca na «ustaške zmije».
I kad sam već i sam počeo sumnjati u mogućnost da će hrvatski narod uskoro iznjedriti novog domoljubnog vođu koji će vratiti nadu i optimizam ovom napaćenom narodu, veliki korak prema promjeni koju sam najavio 1. listopada 2013. godine dogodio se, u ovom trenutku može se reći Bogu hvala, izborom gospođe Kolinde Grabar-Kitarović za predsjednicu Republike Hrvatske.
Naravno, potrebno je istaknuti kako je ta pobjeda bila tijesna, ali potpuno legalna i legitimna. I danas još ne mogu doći k sebi da je preko milijun glasača u samostalnoj hrvatskoj državi u drugom krugu predsjedničkih izbora tj. nešto manje od 50% od onih koji su izašli na izbore, dalo svoj glas Ivi Josipoviću, deklariranom agnostiku, neokomunistu, neojugoslavenu i zagovaratelju da se Hrvatska što prije vrati u «region», s kojim bi ponovno trebala upravljati Srbija. Za one koji znaju politički razmišljati bio je to jako otriježnjavajući i najeklatantniji dokaz o dubokoj svjetonazorskoj i ideološkoj podijeli hrvatskog društva.
Zastrašujuće dobok svjetonazorski raskol u hrvatskom društvu
Koliko je zapravo zastrašujuće dubok svjetonazorski raskol u hrvatskom društvu najbolje se moglo vidjeti, uoči, tijekom i nakon inauguracije gospođe Kolinde Grabar-Kitarović za predsjednicu Republike Hrvatske. Jedna polovica uzvanika je ustajala, pjevala domoljubne pjesme i pljeskala novoizabranoj domoljubnoj Predsjednici, dok je druga polovica, ona koja je tamo došla jer je tako tražio protokol, pokazivala svoje nezadovoljstvo njezinim izborom za Predsjednicu i mržnju prema svemu što je hrvatskom narodu sveto. Nažalost, hrvatska ljevica, koja je pravi protivnik zajedništva i pomirenja među nama Hrvatima i u hrvatskom društvu, i nakon izbora pokušava na svakom koraku omalovažiti novu hrvatsku Predsjednicu.
Zahvaljujući dobrim ljudima, na inauguraciju sam bio pozvan kao gost, ali ne i VIP osoba. Bila mi je posebna čast i zadovoljstvo da sam kroz cijelo vrijeme inauguracije bio u društvu udovica branitelja domovinskog rata i mojeg nećaka Ivana, koji se, kako mi je rekao, u više navrata naježio slušajući govor i poruke predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović. Bio je to dobar znak da mladi reagiraju na domoljubne i razumne poruke hrvatske Predsjednice.
Imajući u vidu stanje u kojem se Hrvatska nalazi i još uvijek nepremostivu podijeljenost hrvatskog društva, bio je to i govor koji je u svima nama domoljubima izazivao duboke osjećaje sreće, optimizma i nade u dolazeće bolje dane u našoj domovini Hrvatskoj. Međutim, kao sudionik svih najvažnijih proslava u Hrvatskoj, od pobjede HDZ-a na prvim parlamentarnim izborima, prihvaćanju Ustava RH u Hrvatskom saboru, 1990. Godine, proslavi međunarodnog priznanja 1992. godine i proslavi primanja Hrvatske u članstvo UN-a te, na kraju daleko najemotivnije, proslave nakon Oluje tj. oslobađaja okupiranih teritorija naše domovine 1995. godine, moram reći da tijekom inauguracije prvog istinskog hrvatskog domoljubnog predsjednika od 2000. godine nije bilo onog neponovljivog emotivnog i domoljubnog naboja kakav se manifestirao tijekom navedenih povijesnih proslava.
Nije ga ni moglo biti. Početkom devedesetih godina živjeli smo u dubokom zanosu i uvjerenju da će Hrvatska, zbog potencija koji ima, za ne više od deset godina doseći gospodarsku razinu i uređenost jedne Austrije, ako ne i Švicarske. Dok sam živio u Australiji do 1990. godine bio sam uvjeren kako je cijeli hrvatski narod zarobljen u Titovoj Jugoslaviji i komunizmu, kako su Hrvati u Domovini antikomunisti, a još više antijugoslaveni, te da je samo potrebno riješiti se ta dva zla i da će Hrvatska postati zemlja u kojoj bi svatko poželio živjeti.
Nažalost, tada nismo mogli ni sanjati kako ćemo se svi skupa, mi u Hrvatskoj i oni izvan Domovine, brzo razočarati i kako će se službena Hrvatska u manje od deset godina, nakon izbora 2000. godine, vratiti natrag agresivnoj antihrvatskoj politici i starom komunističkom svjetonazoru. Naravno, prije toga smo bili izloženi vojnoj agresiji jedne od, u to vrijeme, najveće vojske u Europi, koja je bila u funkciji služenja velikosrpskih ciljeva i interesa u bivšoj Jugoslaviji. Zatim je došla pretvorba u kojoj su nas do gola opljačkali i svukli naši komunistički tehnomenadžeri, ali i neki «veliki hrvatski domoljubi», od političara do generala. Dogodilo nam se sve ono najgore što nam se moglo dogoditi. Najveći udarac moralu hrvatskih doboljuba zadala je spoznaja koliko su veliku ulogu imali, i još uvijek imaju, bivši članovi svih mogućih jugoslavenskih tajnih službi u upravljanju hrvatskom državom za koju su svoje živote u Domovinskom ratu dale tisuće hrvatskih branitelja i domoljuba.
Hrvatska je doživjela strašnu unutarnju agresiju
U zadnjih petnaest godina Hrvatska je doživila naročito strašnu i razarajući unutarnju agresiju i pravo je čudo što se ne nalazimo u još težoj situaciji od one koja nas svakodnevno muči. Najprije smo imali koaliciju Račana, Budiše i Tomčića koja je pokrenula tzv. detuđmanizaciju Hrvatske. Osim što je osigurao dolazak na vlast komunistima, predsjednika HSS-a Zlatko Tomčić iznevjerio je nauk hrvatskog vođe i učitelja Stjepana Radića i uništio je povijesno najveću hrvatsku demokratsku stranku – Hrvatsku seljačku stranku. Da danas imamo moderniziranu, jaku i domoljubnu Hrvatsku seljačku stranku, koja je, na primjer, na izborima 1938. godine dobila 96% glasova u Hrvatskoj, nikada se ne bi trebali bojati da će se hrvatski komunisti vratiti na vlast. HSS je mogla biti pravi domoljubni partner ali i korektiv HDZ-u. Danas se njezine vođe, bez ikakve moći i stvarnog utjecaja na hrvatskoj političkoj pozornici, bore samo za mrvicu kruha koju će joj dodijeliti HDZ. Apsolutno podržavam tu koaliciju u ovom važnom trenutku hrvatske povijesti. No, kad sam 1995. godine, predviđajući kasniji razvoj događaja, od svih najglasnije javno zagovarao koaliciju HSS-a i HDZ-a bio sam od strane vodstva HSS-a prozivan krticom HDZ-a.
Nema nikakve dvojbe, najveću izdaju u novijoj povijesti hrvatskog naroda napravio je Ivo Sanader, čovjek koji je 2003. godine od strane domoljubnog dijela Hrvata dočekan kao novi veliki vođa hrvatskog naroda. Sanaderov udarc domoljubnoj Hrvatskoj bio je toliko snažan da je zamalo doveo i do nestanka samostalne hrvatske države. Nije za to odgovorno samo Sanaderovo neizmjerljivo samoljublje i neograničena gramzivljost. I hrvatski narod je tu, po tko zna koji puta u svojoj povijesti, pao na ispitu vlastite, pojedinačne i skupne, odgovornosti. Umjesto dosadašnjim tuđinskim vladarima, postali smo sluge hrvatskom predsjedniku Vlade, koji je u demokraciji zaveo strahovladu. Vidjeli smo što se događa, ali iz vlastitog oportunizma nismo htjeli ili nismo imali hrabrosti, a to se posebno odnosi na one koji su Sanaderu bili najbliži, reći: «E, moj Ivo, sada je dosta. Hrvatska je važnija od tebe». Iskreno se nadam da smo iz tog slučaja izvukli veliku pouku i da kao narod nećemo nikada više dozvoliti da nam se tako nešto ponovno dogodi.
Državnički i svjetski govor Predsjednice Republike Hrvatske
Izbor gospođe Kolinde Grabar-Kitarović dao nam je novu, možda i zadnju, priliku da ponovno iz pepela izgradimo nove, čvršće, demokratskije i domoljubnije temelje ne samo hrvatske države nego i zadovoljnog i sretnog cijelog hrvatskog društva. Za inauguracijski govor predsjednice Grabar-Kitarović rekao sam, a na jednom mjestu i napisao «da je taj govor rezultat razuma, velikog iskustva i znanja, ali i da je on došao iz njezinog srca i duše». Bio je to uistinu svjetski i državnički govor koji će ući u povijest, i to ne samo hrvatskog naroda.
Dugo sam razmišljao hoću li jedan aspekt govora Predsjednice Republike javno i na ovom mjestu na podvrći analizi ili ne. Da bi ostao dosljedan sebi, na kraju sam ipak odlučio da moram. Tko zna hoću li ponovno imati takvu priliku. Radi se o više nego razumnom pozivu na zajedništvo hrvatskog društva i zaborav na podijele iz prošlosti. Uopće nemam dvojbe da je taj poziv Predsjednica trebala i morala izreći i uputiti u njezinom inauguracijskom govoru. Ona je duboko svjesna stanja gotovo nepomirljive podijeljenosti hrvatskog društva. Ne hrvatskog naroda, nego hrvatskog društva. Za tu podijeljenost danas su ipak, to je potrebno istaknuti, najodgovornije ljevičarske i projugoslavenske hrvatske elite u politici, medijima, gospodarstvu i visokom školstvu, ali i neke manjine, kao što je to srpska manjina, koja nikako ne može prihvatiti da više ne živi u velikosrpskoj Jugoslaviji nego u samostalnoj hrvatskoj državi koju trebaju, ako ne voljeti (nisam ni ja u početku volio Australiju) ali onda barem poštivati i braniti njezine vitalne državne i nacionalne interese, a ne velikosrpske interese i zagovaranje velike Srbije na račun hrvatskih teritorija.
Moramo se kao narod suočiti s istinom da smo bili prevareni
U zaključku sam dužan posebno istaknuti, da usprkos želji i dobroj volji nas domoljuba, koju smo jasno i nedvojbeno pokazali početkom devedesetih godina, u Hrvatskoj neće biti zajedništva, društvenog mira i gospodarskog napretka sve dok se ne riješi najveća nepravda i ne ukloni najodgovorniji razlog za današnju podijelu hrvatskog društva.
U Hrvatskoj više nema niti jednog vodećeg političara, niti jedne ozbiljne političke stranke koja bi zagovarala povratak NDH ili javno hvalila njezinog poglavara dr. Antu Pavelića kao uspješnog i velikog hrvatskog i svjetskog političara. Nažalost, usprkos javnoj osudi komunizma i svih njegovih strahovitih zločina diljem svijeta, koji su za nekoliko puta veći od svih strašnih zločina koje su počinili fašizam i nacizam, u Hrvatskoj se i dalje slavi i otvoreno veličaju, Tito, komunizam i partizani, koji su počinili genocid nad hrvatskim narodom nakon Drugog svjetskog rata. Ta općinjenost Titom, komunizmom i partizanima u Hrvatskoj se i dalje nastavlja, gotovo četvrt stoljeća nakon hrvatske pobjede nad velikosrpskom Jugoslavijom početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Mnogi su se u Hrvatskoj već bezbroj puta pozvali na Rezoluciju vijeća Europe od 1996. godine u kojoj su jednako osuđeni svi totalitarni režimi u Europi, uključujući i komunizam. No, to je, nažalost, kod hrvatskim neokomunista i neojugoslavena palo na gluhe uši.
Ako želi uči u povijest hrvatskog naroda kao veliki i uspješni vođa, a za to ima sve uvjete, i neupitnu potporu većeg dijela hrvatskog naroda, nova predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović, i uskoro novi premijer Vlade Republike Hrvatske Tomislav Karamarko, ne smiju trpati pod tepih taj milijunima tona težak problem na duši i umu hrvatskog čovjeka. Ja sam prvi koji podržava tezu da se prošlost treba ostaviti povijesničarima i da nam je kao društvo nužno potrebno zajedništvo. No, u Hrvatskoj će to biti moguće samo u tom slučaju kad se hrvatsko društvo u jednakoj mjeri distancira i osudi sve totaliratne sustave u našoj bližoj povijesti i sve strašne podijele do koje su doveli i gnjusne zločine koje su u Hrvatskoj počinili, a zbog čega se Hrvatska, ni danas sedamdeset godina kasnije, ne može razvijati u modernu, sređenu i prosperitetnu državu. Jedanput smo bili prevareni početkom devedesetih godina. Novu prevaru od strane hrvatskih udbaša, neojugoslavena i neokomunista ne bi mogli preživjeti. Samostalna hrvatska država bi u tom slučaju nestala.
Tito je ukrao identitet Hrvata Josipa Broza
Kao prvi, a možda i najvažniji, korak u istinskom pomirenju u hrvatskom društvu treba biti u Hrvatskoj javno otkrivanje i publiciranje da Tito nije bio Josip Broz, nego strani agent i kradljivac identiteta Hrvata Josipa Broza. Lažni Josip Broz imao je, valjda je to danas svima kristalno jasno, zadaću ujediniti «jugoslavenske narode». Najprije za interese sovjetskog komunizma, a kasnije za geopolitičke interese u Drugom svjetskom ratu pobjedničkih zapadnih zemalja.
Američka obaviještajna agencija CIA to je već učinila i svijetu preko svoje internetske stranice objelodanila da je jugoslavenski komunistički dikator nije bio Hrvat. CIA ne radi ništa slučajno. Doduše, u deklasificiranom dokumentu, CIA piše «kako taj podatak više nema stvarnu važnost». Slažemo se da više nema stvarnu važnost za današnju svjetsku političku situaciju.
Tito je odigrao važnu ulogu za svoje poslodavce u Drugom svjetskom ratu, i nakon njega, i njegovi su ga mentori cijelo vrijeme hvalili, podržavali i čuvali, a on je u toj ulozi više nego uživao. Hrvatski narod mu je naivno vjerovao.
Bilo je to najveće javno pranje mozgova u hrvatskoj povijesti, a možda i u svijetu. Stručnjaci bi se trebali ozbiljno pozabaviti tim fenomenom zaluđivanjem ne samo tzv. «jugoslavenskih naroda», nego i cijelog svijeta. Sve što se u Jugoslaviji govorilo o prošlosti Tita bila je golema laž, na kojoj, nažalost, u najvećem dijelu počiva i današnje hrvatsko društvo. To je kao kad se djevojka uda za mladića koji joj prije vjenčanja nije otkrio svoj pravi identitet i na kraju doživi šok kad dozna da se radi o serijskoj ubojici ili nešto tako slično. Stoga, sve dok se ta laž u potpunosti ne razotkrije i ne osudi, nećemo se kao narod i društvo moći pomiriti i krenuti naprijed u mirniju i bolju budućnost.
Hrvat Josip Broz ubijen je u Građanskom ratu u Španjolskoj
Za početak je potrebno što prije diljem Hrvatske ukloniti sve natpise na javnim mjestima koja nose ime «Josipa Broza Tita», a koji je taj identitet ukrao od stvarnog Josipa Broza. Stvarni Josip Broz ubijen je Španjolskom građanskom ratu, u kojem je pod imenom «Šapajev» sudjelovao kao zapovijednik bataljona «Dimitrov». O sudjelovanu Hrvata i pravog Josipa Broza u Španjolskom ratu već je 1948. godine posvjedočio, u knjizi «Reason in Revolt», Englez Fred Copeman, koji je bio zapovjednik bataljona engleskih dragovoljaca. Knjiga je u deset tisuća primjeraka tiskana u Londonu 1948. godine, a poslije su, zbog straha da se ne otkrije pravo podrijetlo «jugoslavenskim narodima» podmetnutog čovjeka, a koji je ukrao identitet pravog Josipa Broza, spaljeni svi primjerci. U toj je knjizi objavljena i slika stvarnog Josipa Broza na kojoj se vidi da mu na lijevoj ruci nedostaje nekoliko prstiju. Sliku iz te knjige prenio je i autor nove knjige o Titu, Ante Kunek. Knjiga je objavljena u Koprivnici u prosincu 2014., a nakladnik je Mladen Pavković.
*Antun Babić – bio je urednik novina «Hrvatska sloboda» u Australiji, savjetnik predsjednika Franje Tuđmana i generalni konzul Republike Hrvatske u Melbourneu.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
