U subotu 1. ožujka predstavljena je u Zagrebu moja knjiga “Hrvatska tužba za genocid protiv Jugoslavije” (Srbije i Crne Gore) u prepunoj velikoj dvorani Državnog arhiva Hrvatske, dva dana prije početka javne rasprave pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu. To je iznimno važan događaj za Hrvatsku. Prošlo je 15 godina od vremena kada sam kao ministar pravosuđa Republike Hrvatske podnio tu tužbu, koja je u međuvremenu prošla kroz različite faze osporavanja ne samo od protivne strane, što se moglo očekivati, već i od vodećih struktura Hrvatske što je skandalozno, nerazumno i krajnje štetno za nacionalne interese zemlje.
Račanova vlada je mijenjala tužbu tako da je izostavila odgovornost srpske strane za organizirano i prisilno iseljavanje hrvatskih državljana srpske nacionalnost iz Knina i tzv. Krajine za vrijeme akcije “Oluja” i ispuštena je iz tužbe Crna Gora. Osim toga u tužbi su navedene samo tri činidbe koje se nameću Srbiji – da kazni krivce, da otkrije sudbinu nestalih i da vrati ukradena umjetnička djela. Genocid je mnogo više od toga. Ipak ostaje optužba za izvršeni zločin genocida.
Dva su događaja bila posebno istaknuta. Presuda istoga suda na tužbu BiH protiv Jugoslavije po nekima je umanjila šanse za uspjeh naše tužbe jer da Srbija nije osuđena, što je pogrešno. Za Srebrenicu je optužena Republika Srpska, ali i Srbija što nije spriječila genocid u BiH. Srbi su računali da će se sud proglasiti nenadležnim u tom postupku, međutim, sud je presudio 2009. godine da je nadležan za suđenje za genocid.
Za povlačenje tužbe protiv Srbije očitovali su se Stipe Mesić (Crna Gora nikada nije ratovala s Hrvatskom) Ivan Šimonović (ciljeve se može postići drugim sredstvima), Ivo Josipović (probleme se može bolje riješiti izvansudskom nagodbom), Zoran Milanović, a najrevnija se u tome pokazala ministrica Vesna Pusić. To je kulminiralo nedavnim njezinim posjetom Beogradu kad je ne samo požalila što se nije uspjelo u povlačenju tužbe i protutužbe (!) već je u intervjuu lokalnoj televiziji izjavila da vlasti koje danas vode Srbiju i Hrvatsku nisu odgovorne za ratne zločine, a da su za događaje iz rata odgovorna tadašnja vodstva Srbije i Hrvatske! U tim je izjavama sve pogrešno i štetno za nacionalne interese. Ona izjednačuje zločinca i žrtvu, proglašava jednako krivim Miloševića i Tuđmana. Govori o ratnim zločinima, a ne o agresiji i srpskom genocidu. Ona olako oslobađa svake odgovornosti sadašnje srpsko vodstvo, premda je dobro poznato da je premijer Dačić bio u najužem krugu suradnika Miloševića, potpredsjednik Vučić, bio je za vrijeme rata u Kninu i zagovarao je veliku Srbiju, a predsjednik Srbije Tomislav Nikolić zvani Grobar, izabrani četnički vojvoda, sudjelovao je sa svojim dragovoljcima u ratu u Slavoniji i prema izjavama Jovice Stanišića: “Tomo Nikolić je lično ubio 10 do 15 baba u hrvatskom selu Antin”, o čemu je svojedobno Nikolić izjavio da “postoji mogućnost da sam nekog ubio”.
Vesna Pusić ovim je izjavama pokazala totalnu neodgovornost i dodvoravanje srpskoj strani. Stoga ne čudi da ovih dana na internetu možemo naći izjave srpskog povjesničara dr. Nikole Žutića, savjetnika Instituta za savremenu istoriju u Beogradu i parlamentarnog kandidata Šešeljeve stranke, da je Hrvatska genocidna tvorevina, da su Hrvati izmišljeni narod, da su Dubrovnik i Vukovar srpski gradovi. Na službenom blogu Srpske radikalne stranke središnji motiv na izbornom plakatu je slika Velike Srbije sa Srbijom, Makedonijom, Crnom Gorom, BiH i hrvatski krajevi južno od poteza Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica.
Ipak hrvatska je tužba u Haagu preživjela. Nadamo se da ćemo u tom sudskom postupku i uspjeti dokazati da je u Hrvatskoj od strane Srbije izvršen genocid. Ako izgubimo bit će to zato što su vladajuće strukture, otuđene hrvatske vlasti, sabotirale hrvatsku tužbu.
Na kraju predstavljanja knjige “Hrvatska tužba” predložio sam da se utemelji narodni etički sud po uzoru na sud Russell-Sartre i Mandeline komisije istine u svrhu moralnog suđenja za veleizdaju.
Piše: professor emeritus Zvonimir Šeparović
Tekst se nastavlja ispod oglasa
