15. prosinca – Tko su bile Drinske mučenice, redovnice koje su četnici mučili i ubili na današnji dan?

Foto: zg-nadbiskupija.hr

Časne sestre su četnici ubili u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj iz mržnje prema katoličkoj vjeri između 15. i 23. prosinca 1941. u Goraždu. Dio je to zvjerskog četničkog pokolja gdje su ovi zločinci bez premca u Europi ubili tisuće ljudi iz čiste mržnje na nacionalnoj i vjerskoj osnovi, te ih mrtve bacali u Drinu koja je bila crvena od krvi nevinih ljudi. 

Život i mučeništvo

Na poziv prvog sarajevskog nadbiskupa Josipa Stadlera, Majka Franziska Lechner, utemeljiteljica Družbe Kćeri Božje ljubavi, osnovane s prvotnom zadaćom da promiče odgoj i obrazovanje djece i mladeži, napose ženske, dovela je 1882. u Sarajevo svoje sestre. Već u jesen iste godine u Sarajevu je započela radom škola Zavoda svetog Josipa. Prisutnost i djelovanje Družbe u kratkom su se vremenu vrlo razgranali te su sestre o odgoju i školovanju brojne djece, bez obzira na njihovu vjeru i nacionalnost, osim u Sarajevu, skrbile i u Tuzli i u Breškama (kod Tuzle), piše bitno.net

Godine 1911. sestre su kupile kuću i okolnu crnogoričnu šumu na Palama, nedaleko od Sarajeva, s namjerom da ondje urede lječilište za bolesne sestre. Kuću su nazvale Marijin dom te uz njega sagradile kapelicu Majke Divne. Već 1912. i ondje su otvorile školu koju su, uz katoličku djecu, pohađala i pravoslavna i muslimanska djeca. Škola je djelovala do školske godine 1918./19. Nakon što je škola odlukom državnih vlasti ukinuta, sestre su nastavile s brigom oko bolesnih sestara, a u Srpskoj narodnoj školi na Palama preuzele vjeronauk za katoličku djecu. Bile su otvorene i za brojne potrebnike svih životnih dobi iz okolnih sela te za izletnike. Uzdržavale su se radom svojih ruku.

Početkom Drugog svjetskog rata u ovom dijelu Europe, godine 1941., u to burno ratno vrijeme bremenito nesigurnošću i svakovrsnim nasiljem, u Marijinu domu na Palama živjele su s. M. Jula (Kata) Ivanišević, predstojnica samostana, s. M. Bernadeta (Terezija) Banja, s. M. Krizina (Josefa) Bojanc, s. M. Antonija (Jožefa) Fabjan i s. M. Berchmana Johanna (Karoline Anna) Leidenix.

Četnici zapalili Marijin dom

Ujutro 11. prosinca 1941. Pale i okolni kraj bili su prekriveni dubokim snijegom. Toga je jutra u neposrednoj blizini Marijina doma jedan četnik zamalo ustrijelio s. Antoniju.

Oko Pala je od jutra, tijekom čitavog dana, odjekivala pucnjava. Oko četiri sata poslijepodne četnici su sa svih strana opkolili samostan. U to vrijeme u samostanu su bile s. Antonija, s. Berchmana, s. Bernadeta, s. Krizina i slovenski svećenik Franc Ksaver Meško koji je 1941. s mnogim drugim katoličkim svećenicima protjeran iz Slovenije te je ovdje našao privremeno boravište i službu. Dakle, u tom trenutku u samostanu su bile dvije Slovenke i jedan Slovenac, jedna Austrijanka i jedna Hrvatica iz Mađarske, dijete tamošnjih Hrvata – petoro katolika.

Sestra Antonija, s. Bernadeta i s. Krizina, vidjevši što se događa, uspele su se do sobe svećenika Franca Ksavera Meska zatraživši ga da im brzo da odrješenje jer su slutile da bi ih četnici mogli ubiti.

Sestra Jula je s Franjom Milišićem, samostanskim pomoćnikom, u vrijeme napada na samostan, bila u Palama zbog nabave brašna. Dok su se vraćali u samostan, s. Jula je u jednom trenutku shvatila što se događa te je Franju Milišića uputila da se nekamo skloni, a sama je pohitala svojim sestrama koje su bile u pogibelji te je na očigled iznenađenih četnika utrčala u samostan.

Kad su četnici provalili u samostan, s uperenim su puškama prisilili sestre i svećenika da napuste samostan, ne dopustivši im ni da se odjenu prikladno za vanjsku hladnoću. Odveli su ih do neke obližnje gostionice. Vlasnici gostionice, bračni par pravoslavne vjere, hrabro su se, ali bezuspješno zauzeli za sestre.

 

Četnici pljačkaju, siluju ubijaju…

Netom što su sestre i svećenik bili odvedeni, četnici su započeli pljačkati samostan. Za to vrijeme oko samostana su se skupili ljudi iz okolnih sela te su, nakon što su četnici iz samostana iznijeli što su htjeli, samostan do kraja opljačkali i iz njega iznijeli sve što je za njih imalo ikakvu vrijednost, uključujući i vrata i prozore. Nakon toga samostan je zapaljen te je gorio sve dok nije do kraja sagorio.

U međuvremenu su četnici sestre i svećenika poveli iz gostionice kroz šumu. Bio je već dubok mrak kad su stigli do neke kuće u osami. Ondje su proveli noć. Tijekom noći četnici su u kuću doveli i skupinu katolkinja, mladih žena i djevojaka. Potom su ih sve zajedno poveli do četničkog zapovjedništva koje je bilo smješteno negdje u smjeru Carevih voda i prisilno ih smjestili u neke seoske kuće. Ondje se skupini mladih žena i djevojaka gubi svaki trag.

Ujutro je započelo preslušavanje sestara i svećenika, koje je, uz kraći prekid, trajalo do poslijepodneva. Za vrijeme preslušavanja četnici su iznosili besmislene optužbe na račun sestara, vrijeđali ih, izrugivali im se i prijetili. Naposljetku je odlučeno da se sestre i svećenik odvedu u četničko zapovjedništvo u Sjetlini. Budući da s. Berchmana više nije mogla hodati, nju su povezli na saonicama sa zapregom.

Nakon četiri sata hoda stigli su do nekog napuštenog muslimanskog sela u kojem su se zadržali tijekom noći. Četnici su ujutro odlučili da s. Berchmana, jer je bila posve onemoćala, ostane u tom selu. Ostale sestre i svećenika poveli su do Sjetline.

Išli su pet sati i kasno poslijepodne stigli u četničko zapovjedništvo u Sjetlini. Ovdje su ih ponovno preslušavali, na istovjetan način kao i prethodnog dana. Svećenik Franc Ksaver Meško uspio je četnike uvjeriti da ga puste te su sestre Antonija, Bernadeta, Jula i Krizina ostale same. Odlučeno je da one proslijede do Goražda, do glavnog četničkog zapovjednika istočne Bosne.

Budući da su sestre bile preiscrpljene da bi nastavile hodati, kratak dio puta – od Sjetline do Prače – prevezli su ih na zaprežnim kolima. Nakon noći provedene u selu Brdo Bare, kod Prače, pješice su nastavile preostali dio puta do Goražda. Petog dana puta, nakon – najvećim dijelom pješice – prijeđenih 65 kilometara, 15. prosinca poslijepodne, sestre su u pratnji četnika stigle u Goražde.

 

Isuse, spasi nas!

Po dolasku u Goražde, sestre Antoniju, Bernadetu, Julu i Krizinu četnici su odveli u vojarnu, gdje su ih grubo prihvatili i zatvorili u poveću prostoriju na drugom katu.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Uvečer je skupina četnika nahrupila u prostoriju u koju su sestre bile zatvorene. Zatražili su od njih da se odreknu redovništva i ponudili im službu bolničarki uz uvjet da im se prethodno podaju. Sestre su to bez imalo razmišljanja odlučno odbile.

Na pojačano četničko navaljivanje sestre su izrazile spremnost da im budu bolničarke, kuharice ili sluškinje, ali jasno otklanjajući svaku mogućnost da budu sredstvo njihove pohote jer je njima njihovo redovničko određenje, zavjet Bogu i vlastitoj duši, sveto. One su u tome prepoznavale ne samo svoje ljudsko dostojanstvo, nego i svoje poslanje, svoju odgovornost za Crkvu jednako i njihova i budućih vremena.

Četnici su ih, prethodno im zaprijetivši da će ih, ne podaju li im se, zaklati, neko vrijeme ostavili same, očekujući da će se one slomiti i predomisliti. Kad su se vratili, bili su pripiti i nasilniji. Imali su potrebu ne samo zadovoljiti svoju požudu, nego i obeščastiti sestre i sve ono sveto u čemu su – u kome – one prepoznavale vrijednost svoga života, svoje službe.

Budući da se sestre nisu predomislile, štoviše, još su odlučnije izražavale svoje protivljenje njihovim nečasnim i niskim namjerama, četnici su nasrnuli na njih. Udarali su ih i počeli s njih trgati odjeću. Sestre su im se svim silama opirale. No kad je uvidjela da će ih oni svojim tjelesnim snagama nadjačati, s. Jula je naglo otvorila prozor i pozvala sestre da je slijede. Uz vapaje: „Isuse, spasi nas!“, ona je kroz prozor skočila prva. Sestre su je spremno slijedile. Sestra Bernadeta je skočila zadnja. Budući da visina nije bila velika, pad su sve preživjele. Ostale su pod prozorima ošamućene od pada s visine i polomljenih udova. Sestra Bernadeta je bila najviše stradala i onesvijestila se uslijed udarca pri padu.

Isprva zapanjeni, a potom razbješnjeni, četnici su pojurili za njima. Zatekli su ih pred kućom te su svakoj od sestara zadali niz uboda noževima, a uz to im izmasakrirali i oskrnavili tijela. Potom su ih odvukli do obližnje obale Drine i ostavili da tamo leže. Neke su sestre, prema kazivanju svjedoka, tada još bile polužive.

Sljedećeg dana grobar je, po četničkom nalogu, tijela, s kojih je u međuvremenu strgnuta sva odjeća, gurnuo u Drinu te ih je matica rijeke odnijela kao i tolike prije i poslije njih.

Sestra Berchmana, kako se zbog dobi i iscrpljenosti nije mogla kretati, ostala je 13. prosinca u nekom selu između Carevih voda i Sjetline. Ondje je naišla na iskaze gostoljubivosti mjesnog stanovništva.

Dana 23. prosinca dva su četnika došla po nju da je, kako su rekli, odvedu ostalim sestrama. Odvezli su je prema pračanskom mostu i tamo je ubili. Četnici su, nekoliko dana nakon toga, jednoj zarobljenoj djevojci dali odjeću s. Berchmane i naredili joj da od nje sašije četničku zastavu.

Prema nekim svjedočanstvima, tijelo s. Berchmane našla je njemačka vojska te ga pokopala u sjetlinskoj šumi. Njezin grob, međutim, unatoč znatnom trudu, nikada nije nađen.

Živjele su tiho i skromno, radile su za Boga i siromahe, čineći svakome bez iznimke dobro – zapisano je na spomen-sličici sestara – s. Antonije, s. Berchmane, s. Bernadete, s. Jule i s. Krizine – tiskanoj vjerojatno 1942. u Sarajevu.

Sestre Antonija, Berchmana, Bernadeta, Jula i Krizina ostavile su svoj trag i u nevidljivosti i u uočenosti. I mi smo baštinici njihova mučeništva. Baštinici svetosti. Kao baštinicima – u svijetu bezumnog nasilja, bolne ispraznosti i zatiruće ravnodušnosti, u svijetu u kojem riječ dostojanstvo gubi svoje značenje i tako lišava čovjeka njegove osobnosti i odgovornosti – valja nam razumjeti da je svaka isključivost, svaki nemar za drugoga zlo.

Iz knjige Postojane u vjernosti, Stjepan Lice, Zagreb, 2010.

 

Pomolimo se: Gospodine Bože, ti si svoje službenice Julu, Berhmanu, Krizinu, Antoniju i Bernadetu obdario milošću redovničkog zvanja i snagom da svoju vjernost i ljubav prema tebi potvrde prolijevanjem krvi. Udijeli i nama postojanost u vjeri da se ni uz cijenu trpljenja ne odijelimo od tebe. Daj da sveta Crkva uzdigne ove tvoje službenice na čast oltara i da nam njihov primjer i zagovor pomažu u životnim borbama i postizanju vječnog spasenja. Po Kristu Gospodinu našem. Amen.

 

Izvor: narod.hr/bitno.net