Lustracija: dvije karte za München najznačajnija EU investicija u Hrvatsku

Još jedan posebni „uzvanik“ njemačkog pravosuđa, bivši šef jugoslavenske Udbe Zdravko Mustač odletio je za München. I ako danas procjenjujemo učinke hrvatskog članstva u EU u prvoj godini, moj odgovor je vrlo jednostavan: dvije karte za München najznačajnija su europska investicija u Hrvatsku. Te dvije avionske karte, prva za Josipa Perkovića, a sada eto i druga za Zdravka Mustača, omogućile su da se u proteklih deset mjeseci jasno pokaže u kojoj mjeri stara komunistička oligarhija zapravo upravlja današnjom Hrvatskom. U sljedećim mjesecima tijekom suđenja u Njemačkoj, te dvije karte za München omogućit će da se pred sudom prikaže i utvrdi kako je djelovao komunistički represivni sustav u bivšoj Jugoslaviji.

Iz Njemačke stižu najave da se istraga širi i za očekivati je nove europske uhidbene naloge. Uz daljnji njemački poticaj i poštivanje europskih standarda pravne države, dvije karte za München mogle bi postati uvod u proces lustracije sustava, bez kojeg europska Hrvatska nije moguća. Tehnički to i nije prezahtjevna misija. Na nekoliko pažljivo odabranih kaznenih predmeta može se razobličiti cijeli sustav i njegov modus djelovanja. Dakako, pod uvjetom da to čini politički neovisno i profesionalno kompetentno pravosuđe.

Ubojstvo bivšeg direktora INE Stjepana Đurekovića, kojeg je njemačko pravosuđe izabralo kao središnji slučaj kaznenog progona ubojstava počinjenih za račun komunističkog sustava od strane njegove tajne policije, kolokvijalno Udbe, pravi je primjer predmeta koji može razobličiti sustav. Stjepan Đureković ubijen je u Njemačkoj 1983. godine pa će proces pokazati na koji je način jugoslavenska tajna policija djelovala u drugim državama, uključujući i uhođenja i likvidacije političkih protivnika režima. Kako je Đureković u vrijeme ubojstva bio i politički emigrant, ali i osoba koja je bila iznimno upućena u financijske malverzacije zlatne komunističke mladeži, kroz postupak će se moći razobličiti i postupanje sustava prema političkim oponentima, ali i (tadašnje) financijske operacije komunističke oligarhije.

Josip Perković nije slučajno izabran kao ključna osoba ovog procesa i nije slučajno onaj zakon kojim je Vlada Zorana Milanovića nastojala u najbalkanskijoj maniri izbjeći izručenje nazvan lex Perković, a ne primjerice lex Mustač, iako je potonji bio u to doba više pozicioniran u Udbi. Kroz sudski postupak moći će se pokazati ne samo tadašnje djelovanje Josipa Perkovića, koji je osumnjičen za sudjelovanje u ubojstvu Đurekovića, već i kontinuitet tog djelovanja do današnjih dana, kroz staru mrežu u novoj hrvatskoj državi. I to ne samo obavještajno-policijski aspekti tog djelovanja, već i oni financijski, koji su obično u pozadini svakog djelovanja. Zbog svega toga slučaj Đureković je krunski predmet, a Josip Perković će biti ključna osoba na optuženičkoj klupi.

Dugogodišnja nezainteresiranost za njegov kazneni progon u Hrvatskoj, opstrukcija njemačke istrage, a na kraju i pokušaj sprečavanja njegova izručenja Njemačkoj pod cijenu sukoba s EU, već su pokazale sveprisutnost i kontinuitet te stare mreže u hrvatskoj državnoj vlasti, pravosuđu, medijima. Ali zahvaljujući upravo tom grčevitom pokušaju da se proces protiv Perkovića ne vodi u Njemačkoj, mnoge maske već su pale na domaćoj političkoj sceni. Prije tog odlučnog „ne“ europskom uhidbenom nalogu, možda ste i mogli vjerovati da Vladu uistinu vodi Zoran Milanović, a ne ljudi koji su ga stvorili.

Možda ste i mogli vjerovati da „nova pravednost“ stanuje na Pantovčaku, dok niste saznali da je ideja o tajnoj pripremi lex Perkovića potekla upravo iz miljea predsjednika Josipovića, dok vam Predsjednik nije protumačio kako apsolutno nije sporno da sin najtraženijeg njemačkog osumnjičenika za državni terorizam Saša Perković bude njegov savjetnik za nacionalnu sigurnost.

Bi li sin Saša rekao Predsjedniku da otac planira bijeg izvan EU,kao što su to njemačke službe predmnijevale i informacije o planiranom bijegu podijelio s našim i njemačkim obavještajnim sustavom? Ili bi možda vjerojatnije savjetnik Saša, koji po prirodi svoje funkcije svakodnevno dobiva izvještaje hrvatskih obavještajnih službi, prenio ta saznanja tati? Kako istraga i dalje traje, nije li sin Saša kao savjetnik Predsjednika za nacionalnu sigurnost i dalje u poziciji da je opstruira? U jeku operacije spašavanja osumnjičenika Perkovića u najklasičnijoj udbaškoj maniri zastrašivanja je provaljeno u stan Gisele Đureković, udovice likvidiranog Stjepana Đurekovića. To smo saznali iz njemačkih medija.

Za hrvatske medije to uopće nije bila priča. No i to je bilo korisno razotkrivanje hrvatskih medija. Baš kao i DORH-ovo odbijanje da se, kao zastupnik njemačkog državnog odvjetništva žali na presudu kojom je velikogorički županijski sud odbio izručenje Zdravka Mustača. No s druge strane, presude Vrhovnog suda pokazuju da se najviša sudska instanca u državi može oduprijeti utjecaju stare mreže i da ipak, makar i pod pritiskom, EU pomalo useljava u hrvatski sustav.

Svim otporima i opstrukcijama unatoč , njemački proces za ubojstvo S. Đurekovića počinje i u Hrvatskoj otvarati neke procese koji su još prije godinu dana izgledali nemogući i nevjerojatni. Nevjerojatnim je izgledalo da Zoran Milanović krene u otvoreni politički obračun sa Slavkom Linićem, koji je u financijskom miljeu simbol starog kontinuiteta onoliko koliko je Josip Perković bio u obavještajnom. Da DORH zakašnjelo i stidljivo ali ipak počinje pokretati istrage koje vode prema Slavku Liniću : najprije Lovrić-Merzel, potom vjerojatno Šegon pa Kalem…

Ono što će proces protiv Perkovića i ostalih značiti za demontažu obavještajne oligarhije bivšeg sustava, proces protiv Linića bi značio za demontažu njegove financijske oligarhije, uz koju hrvatsko gospodarstvo ne može funkcionirati kao europsko tržišno gospodarstvo, odnosno danas više ne može funkcionirati uopće. Taj se proces danas više ne čini nedostižnim. Saznanja iz njemačke istrage i njemačkog suđenja mogla bi ga učiniti još vjerojatnijim. I to bi mogao biti uvod u lustraciju sustava koja je nužna ne samo za društveno već i najdoslovnije za gospodarsko ozdravljenje Hrvatske.

Uostalom, nije Njemačka tako ustrajno inzistirala na procesu protiv Perkovića i ostalih samo zbog pravde za žrtve, još manje zato da bi osudila optuženike. Učinila je to ponajviše zato što s tako premreženim sustavom nije moguće poslovati, nije moguće učiniti ga dijelom europskog gospodarskog prostora. Zato su dvije karte za München iznimno značajna investicija u europsku Hrvatsku. Malom pravosudnom intervencijom u prošlost može se osloboditi veliki prostor za budućnost.