Nekako s proljeća kreće sezona festivala popularne kulture. To je vrijeme kada zaljubljenici u glazbu, film ili kazalište kreću s licitacijama o tome hoće li njihov favorit osvojiti neku od prestižnih nagrada. To se onda smatra događajem. A kada se svjetla ugase i nestane sav taj purpur i blještavilo scene, sve brzo utone u sivilo prosjeka i ostavi iza sebe osjećaj praznine i dojam kako se ništa, u stvari, nije ni dogodilo.
Površna kultura
Zanimljiva stvar kod popularne kulture, koja se često uzima zdravo za gotovo i ostaje nezamijećena, iako je svojstvena samo za nju, jest da njeni proizvodi ciljano odražavaju duh vremena u kojem su nastali. Popularna kultura je svoje vrijeme zahvaćeno u slikama. U njoj ne postoji unutarnji život djela. Gotovo da prema tome kriteriju pogodovanju “duhu vremena” možete odrediti što će koje sezone biti “hit”.
To je originalni izum popularne kulture. Danas kad čujemo Azru ili Prljavce vratimo se u vrijeme kasnih sedamdesetih ili u osamdesete. To je glavni “umjetnički doživljaj” te glazbe. Slično je i s filmovima. A to ne možemo reći ni za jednu epohu prije pojave masovne kulture. Koji su bili “hitovi” oko 1850. ili 1900-te? Glazba se slušala ili predstava gledala da bi se ugrabio komad vječnosti, a ne osjetio trag vremena.
Film i književni predložak, dva svijeta
Uzmimo, primjerice, Coppolin film Apokalipsa danas, koji pripada eri američkog rata u Vijetnamu. Odmah ćemo primijetiti kako to nije film ni o ratu, niti o Vijetnamu. Radi se o adaptaciji Conradovog romana Srce tame. Vijetnam i rat su tu samo izvanjski “ukras”. Coppola je zaigrao na nostalgiju generacije, ubacivši u film pregršt glazbenih hitova s kraja šezdesetih. Unatoč tome, “Apokalipsa” je kultni film o Vijetnamu.
Premda se nalazi na listi 100 filmova svih vremena, teško je van tog kulturnog konteksta reći kako se doista radi o velikom filmu. Ako bi radnja filma bila smještena u kontekst nekog drugog vremena, pitanje je bi li film stekao popularnost koju i danas ima. Svoj kultni status taj film, prije svega, ima zahvaljujući povijesnom kontekstu u koji je smješten i vremenu u kojem je napravljen, kada je Amerika vidala vijetnamske ratne traume.
U samom filmu se ništa ne događa. Junak filma, satnik Willard, kojeg igra Martin Sheen, poslan je u džunglu kako bi pronašao i ubio odmetnutog pukovnika Kurtza, kojeg igra Marlon Brando. Umjetnička imaginacija bi to putovanje iskoristila kako bi prikazala junaka koji na tom putu spoznaje ponešto o sebi i o ljudima. Međutim, ništa od toga nema u filmu. Glavni junak je isti cinični lik na početku i na kraju filma.
Užas, užas …
Za razliku od filma, Conradov roman priča o tome kako je slično putovanje dubinski promijenilo junaka romana u tolikoj mjeri da je sam sebi ostao neprepoznatljiv. Tu promjenu on doživljava odlazeći u najdublje, najmračnije dijelove afričke džungle, dok se do kraja romana bori shvatiti što mu se to, u stvari, dogodilo. Vidio je grozote i otkrio najmračnije dijelove duše, ali ne zna kako sa svim time izaći na kraj.
Willard ne preispituje sebe, niti dvoji o svojim postupcima. Za razliku od Conradova junaka, on je čovjek kojem se ništa ne događa. On ubija Kurtza kao što se ubija kakvog bika. To je film ispunjen sjajnim scenama i glumom, ali potpuno lišen bilo kakve smislene priče. Dijagnoza je to našeg vremena, ispunjenog spektaklima i dobrom glumom, ali ispražnjenog od bilo kakvog sadržaja i samopropitivanja.
Na ovom našem putu kroz život ne postoji ništa strašnije nego postati netko kome se ništa ne događa, nesposoban za promjenu. Ironija je da naša kultura upravo takav život slavi kao blagoslov.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
