Portal istinto.com 23. svibnja 2014. u tekstu objavljenom pod naslovom „Osnovan tim za mine, opasnost i u Savi“ javlja sa stajališta hrvatskoga jezika nepismenu informaciju: „Tim iz Hrvatske, Srbije i BiH djelovaće zajedno na neutralisanju neeksplodiranih ubojnih sredstava koja su pokrenuta iz minskih polja usljed poplava. Ovo je dogovoreno na sastanku regionalnog tima za mine, sastavljenog od stručnjaka iz tri zemlje, koji su razgovarali o potencijalnim opasnostima od pomeranja minskih polja poslije poplava koje su pogodile region. Regionalni ekspertski tim čine predstavnici Centra za uklanjanje mina u BiH, Centra za razminiranje Republike Srbije i Hrvatskog centra za razminiranje, a sastali su se u Spačvi, u Hrvatskoj, kako bi utvrditi plan aktivnosti na otklanjanju opasnosti od mina prouzrokovanih poplavama u regiji“.
Srpski interes u toj priči je isključivo preventivnoga karaktera. Iako bi bilo logično da Srbija preda Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini planove minskih polja koja je njezina agresorska vojska posijala tijekom velikosrpske agresije. Da stvar bude jasna isti portal prenosi strahove direktora srpskoga Centra za razminiranje, Branislava Jovanovića. Rekao je da u Srbiji nema minama zagađenih površina, ali postoji velika opasnost od toga da mine iz Hrvatske i BiH Savom doplutaju u Srbiju. Odnosno, da se vrate tamo odakle su i došle u Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.
Cilj je Srbije spriječiti dolazak srpskih mina u Srbiju. Drugim riječima, poručuju nam, njihove mine naš su trošak i briga. Preveniranje Srbije jedini je logičan razlog regionalnoga skupa. Žrtve spašavaju agresora! Zašto je na to pristala hrvatska strana potpuno je nejasno, posebice zato jer minama zagađenih područja imamo od hrvatskoga juga do istoka pa se na tom planu ima što raditi, a strahovi Srbije potpuno su irelevantni za naše neprilike. Plutajući Savom mine bi mogle doći i u Dunav, netko je u Spačvi dalekosežno primijetio, ali se nitko nije zapitao zašto organizator trilateralnoga sastanka nije onda pozvao i Rumunjsku u koju Dunav ulazi iz Srbije. Bi li s Rumunjskom u Spačvi bio narušen jugoslavenski duh?
Pitanje je koliko Hrvatskoj koriste i podatci iz Bosne i Hercegovine kakve je u Spačvi iznio Esad Aletić, šef za razminiranje daytonske BiH. On je, naime, kako se navodi u vijesti iz Spačve, među ostalim „informacijama“ kazao da je u Prijedoru, poslije povlačenja vode, „u dvorištu porodične kuće pronađen frižider pun bombi“. Čemu služe takve informacije? Razminiranju?
Hrvatski se predstavnik, Dražen Jakopec, spominje samo u jednoj rečenici koja govori da „sve dok se situacija na poplavljenim područjima ne smiri, dogovorena (je) svakodnevna razmjena informacija između tri države“. Svakodnevna! Što će nam svakodnevno dolaziti iz Srbije? Samo to da ona nema površina zasijanih minama. A to znamo i bez spačvanskoga jugoderneka.
Mine se i u mirnodopsko vrijeme zlorabeći poplave koriste u razorne svrhe. Ovaj put za demonstraciju „regionalne suradnje“. Ista ta „saradnja“ nije bila u stanju formirati učinkovitu obranu od poplave, niti očistiti minska polja. Zato je Srbija uspjela značajan dio nabujalih voda usmjeriti na „drugu stranu“, to jest Hrvatsku o čemu sve znaju npr. mještani Strošinaca. Također nije politički korektno otvoreno pitanje o tome je li Dodik s Vučićem dogovorio plavljenje desne obale Save kako bi olakšao posao Srbiji.
Odakle onda ideja o regionalnom summitu? Iz jugoslavenske jame! Na nju odnarođene hrvatske politelite hrle poput muha na septičku jamu. Ta zaraza nikako da nas mine. Zaudara od 1918.
Tražeći potvrdu naišao sam i na portal vijesti.ba koji potvrđuje obnovu regionalne neojugoslavenske politike na području razminiranja. Ovdje je Jakopec nešto razgovorljiviji: „Elementarna nepogoda nema granica i mine ne poznaju granice“. Zvuči poznato. Već prije su nas uvjeravali da, primjerice, kultura, šport, estrada, tržište… nemaju granice. U kulturi je mantra kultimirala do gušenja domaćih i uzdizanja Šerbedžijina kazališta. Na estradi time da je glavna zvijezda na HRT-u postala četnička pevaljka Fahreta Jahić, udana Živojinović. Uskoro ćemo takvom bezgraničnom regionalnom politikom plaćati Srbiji minarinu, ako koja njihova mina s našega teritorija Savom dopliva do Beograda, jer je u „županjskoj Posavini pod vodom oko 2,5 četvornih kilometara minsko-sumnjivog područja“.
Dijana Pleština na regionalnom je sastanku procvjetala i dokazala da joj funkcija nije samo unosna sinekurčina. Vijesti.ba prenose njezinu važnu izjavu: „Istaknula je kako je trenutna situacija s poplavama ponovno pokazala koju opasnost i prepreku normalnom životu i djelovanju stanovništva i gospodarstva predstavljaju zaostale mine“. Znali smo to i prije „trenutne situacije“. Svakako je za istaknuti i njezin apel da građani dojave policiji ako uoče mine poslije povlačenja voda.
Treba li se zbog takvih izjava sazivati regionalni „summit“ šefova na vrhu razminiranja? Pogotovo stoga što je Pleština dodatno izjavila da će „centri, svaki u skladu sa svojim mogućnostima, upozoriti na nedostatak sredstava za razminiranje”. Zar se ne može upozoravati na nedostatak sredstava i bez regionalnog šeprtljanja? Izgleda da nam poručuju kako bismo se brže i efikasnije riješili mina da se odmah sklepa neka nova eurojuga.
Ovakvi regionalni skupovi trebaju domaćim jugoslavenčinama kako bi se poslala poruka koju je u Spačvi imao čast izreći Esad Aletić. “Ova nesreća nas je ujedinila“.
Informaciju iz Spačve potvrdio je i portal Glasa Slavonije 24. svibnja („Sada će trebati još više novca za razminiranje“), davši naglasak na izjavu D. Pleštine: „Problem koji imamo je zajednički i tako ga treba rješavati. Problem mina nadilazi granice, administrativne prepreke i snage jedne zemlje. Radit ćemo zajednički na njegovu uklanjanju“. Ništa tu nije zajedničkoga! Baš ništa, osim zajedničkoga agresora na BiH i Hrvatsku. Nijednu minu Hrvatska nije posijala u Srbiji. Nijednu odštetu hrvatskim žrtvama srbijanskih mina Srbija nije platila.
Naravno. Jugoslavenski skup koji zlorabi mine za krpanje regionalne politike unutar britanske „jugosfere“, nigdje demokratski verificiran, dignut je i na vladinu razinu. Kompletna je ekipa održala „radni sastanak s potpredsjednikom Vlade RH i ministrom unutarnjih poslova Rankom Ostojićem“. Prema tome i Milanovićeva je vlada uključena u zidanje više puta propalih jugoslavenskih kula od pijeska.
Krajnje je podlo koristiti kontekst nesreće katastrofalnih razmjera za razvitak jugoslavenskoga mulja. Uvjeren sam da od „regionalnog tima za mine“ nema niti će biti ikakve koristi na području razminiranja. Najveći je paradoks spačvanske spačke da je u njoj sudjelovao potpuno besmisleni Centar za razminiranje Republike Srbije. Od Milanovićeve vlade za očekivati je da za šeficu „Regionalnog tima za mine“ predloži pirotehničarku D. Pleštinu i to ne „reda radi“ (Z. Milanović), onako kako je najavio da će vlada zatražiti pomoć od EU.
Sve se to događa u trenutku kad hrvatski branitelji, među kojima su i pirotehničari, javno kažu: „Stavljamo vam na raspolaganje sebe, svoje stečeno znanje i iskustvo i zahtijevamo od vas da nas kao organiziranu skupinu upotrijebite u pružanju pomoći na područjima koja su stradala od katastrofalne poplave u Posavini“. Europska namjenska lova i hrvatski branitelji odnarođenima predstavljaju nešto što spada u kategoriju „reda radi“. Nasuprot tomu regionalni skupovi su, drugovi, važni jer revitaliziraju jugoslavensku ideju.
* Autor je novinar i urednik rubrike religijske kulture, hrvatskoga izvandomovinstva i unutarnje politike, radio je i u rubrikama gospodarstvo i kultura, te je bio pet godina glavni urednik tjednika za kulturu Hrvatsko slovo. Autor je 16 knjiga iz područja književnosti i povijesne publicistike i član je Društva hrvatskih književnika.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
