Postavljenjem Sare Lustig na mjesto nove v.d. ravnateljice Javne ustanove Spomen-područja (JUSP) Jasenovac situacija se nije promijenila na bolje, štoviše moglo bi se reći da se ide u suprotnome smjeru. Već drugu godinu zaredom JUSP Jasenovac mijenja podatke na mrežnom popisu neposredno uoči Božića. Je li to njihov Božićni dar ili jednostavno misle da se u te dane mogu nezapaženo provući sa svojim potezima? Time samo potiču sumnju u svoje postupke i vjerodostojnost podataka koje objavljuju.
Popisni moonwalk
U srijedu 18. prosinca 2024. godine djelatnici JUSP-a Jasenovac opet su promijenili podatke na popisu koji se pod nazivom „Poimenični popis žrtava KL Jasenovac 1941.-1945.“ nalazi na mrežnoj stranici te institucije na hrvatskome državnom proračunu. Prema broju osoba kod kojih su promijenjeni podatci ovo je pojedinačno najveća promjena od 2020. godine. U 2024. godini su bile dvije serije promjena podataka, a kad se gleda omjer broja promijenjenih podataka u odnosu na broj serija promjena, te promjene podataka na popisu su najveće od 2018. godine. Kvaliteta promjena je daleko ispod znanstvenog nivoa. Ništa novo. Sve se uglavnom svodi na već viđenu „postjugoslovensku“ propagandu. Povijesno gledano, umjesto koraka naprijed imamo dva koraka natrag.
Ekvilibrijum
U ovoj 51. registriranoj i arhiviranoj seriji promjena podataka na mrežnom popisu JUSP-a Jasenovac novi su odnosno promijenjeni podatci u 38 slučajeva. Tri su lažne žrtve maknute s popisa, ali su istodobno dodane tri nove. Tako je broj žrtava na mrežnom popisu JUSP-a Jasenovac ostao istih 83.817. Osim pisanja i brisanja imena s popisa, kod još osmero su promijenjeni neki podatci. U nekim slučajevima to se svelo samo na brisanje zvjezdice koja označuje nepouzdane podatke. Kod još 24 slučaja u napomenama popisa su dodani novi izvori bez promjene ostalih podataka, osim u jednom slučaju gdje se radi o izjavama bez navedenog autorstva.
>Banić i Koić: Hrvati u jasenovačkom popisu
Anonimnost izvora nije najbolja referenca za pouzdanost podataka, ali čak i takve podatke je moguće indirektno provjeriti. Uglavnom, izgledno je da za kreatore popisa nisu bitne činjenice, već broj, a on ne smije drastično pasti jer bi se time javno priznalo da je popis u rangu neznanstvenoga propagandističkog uratka. Kad žrtava nema više, ne smije ih biti ni manje. Pozitivna nula je trenutna ideja vodilja kreatora jasenovačkog popisa.
Distopijski popis
Nakon distopijske 2024. godine prigodna je ona Orwellova iz „1984“: “Prošlost je izbrisana, brisanje je zaboravljeno, laž je postala istina“. U prigodnome stilu na mrežnoj stranici JUSP-a Jasenovac piše kako je njihov popis žrtava nastao „uspoređivanjem i kritičkim preispitivanjem podataka za svaku žrtvu ponaosob“. S obzirom na ovu i pedeset prethodnih promjena podataka to je daleko od istine.
Sažetak promjena
Maknuti s popisa preživjeli su rat ili nije jasno jesu li uopće postojali ljudi s takvim osobnim podatcima. U jednome slučaju radi se o hrvatskome dječaku koji se vodi kao srpsko dijete ubijeno u logoru. Kod svih troje lažnih žrtava maknutih s popisa kao izvor se navodi popis žrtava rata iz 1964. godine (inačica SZSJ64) pa to pokazuje nevjerodostojnost toga „službenog“ jugoslavenskog popisa žrtava iz Drugog svjetskog rata i ujedno daleko najvećeg izvora podataka za mrežni popis JUSP-a Jasenovac. Tragikomično je da se taj popis u političkim i nekim povjesničarskim kružocima tretira kao neupitan izvor podataka.
Od novih na popisu u jednome slučaju jedini izvor podataka je izjava nepoznatog autorstva iz 2024. godine, prije toga bez dostupnih podataka o toj navodnoj žrtvi. Dvoje novih na popisu je stradalo, ali sudeći prema nekim izvorima, najvjerojatnije izvan područja nekadašnje Jugoslavije.
>Banić i Koić: Nove laži za novu v.d. ravnateljicu JUSP-a Jasenovac Saru Lustig
Oni kod kojih su promijenjeni neki podatci su također vrlo problematični jer ih je dvoje za vrijeme Drugoga svjetskog rata živjelo u Beogradu pa nije jasno kako bi dospjeli u Jasenovac. Jedna žrtva uopće nije postojala kao stvarna osoba, svakako ne s podatcima koji su navedeni u mrežnom popisu JUSP-a Jasenovac. Njezina alternativa drugoga prezimena je za vrijeme Drugoga svjetskog rata živjela u Beogradu pa je kao i u gore navedenim slučajevima malo vjerojatno da je dospjela do Jasenovca.
Ukratko kaos!
Nadalje, Srpkinja Rada je postala Srbin Rade pa ako kreatori popisa ne znaju je li muško ili žensko, što onda uopće znaju o spomenutome slučaju? U jednome slučaju je promijenjeno nekoliko osobnih podataka tako da je kreiran novi identitet. Takve promjene su nevjerodostojne, a svakako su neprilične u znanstveno utemeljenim popisima žrtava, a to mrežni popis JUSP-a Jasenovac očito nije. U sličnome stilu je i promjena imena premda su u tom slučaju u najstarijem izvoru ista slova i njihov broj, ali koji premetnuti tvore potpuno drugo osobno ime.
Kod skoro dvije trećine slučajeva jedina razlika u odnosu na prethodno stanje je novi izvor podataka. Osim u jednome slučaju radi se o izjavama. Upitna je svrha takvih zahvata kad nije promijenjen ili potvrđen niti jedan od dvojbenih podataka u popisu. Glavna odlika kod ove grupe promjena, osim izjava upitne vrijednosti, proturječni su podatci o identitetu.
Kod nekih slučajeva velika je vjerojatnost da se radi o ljudima koji su stradali negdje drugdje, a ne u Jasenovcu. Neke čak niti jugokomunistički popisivači nisu smatrali ratnim žrtvama. U jednome slučaju navodna žrtva je „žensko“ s imenom Mustafa. U nekim slučajevima osim problema s imenima i prezimenima dodatni je problem i vrlo promjenjiva etnička pripadnost. Ukratko kaos! Kod takve količine kaosa slučajnost je malo vjerojatna. Kod sedmero je novi izvor ista izjava kojom su svi obuhvaćeni. Kao i kod ostalih slučajeva, iz ove grupe niti jedna dvojba ili proturječnost u podatcima nije riješena. Glavno da se piše i stvara privid nekog rada.
Dolje u tekstu slijede detaljnija objašnjenja pojedinih slučajeva iz predmetnih promjena u mrežnom popisu JUSP-a Jasenovac.
Petoljetka za laž
Troje maknutih s mrežnog popisa JUSP-a Jasenovac nisu se ondje niti trebali nalaziti. Josip Basch maknut je s mrežnog popisa JUSP-a Jasenovac možda zato jer je on bio u Švicarskoj s namjerom preseljenja u Eretz Izrael, dok su ga prema podatcima iz jugokomunističkog popisa žrtava Drugog svjetskog rata (SZSJ64) ubijali u Jasenovcu. Prema podatcima iz Arhiva Arolsen bio je živ 1949. godine. [1] Ti podatci su prvi puta javno objavljeni u Hrvatskome tjedniku prije pet godina [2] pa uglavnom još samo politički aktivisti mogu vjerovati da su Bascha ustaše ubili u Jasenovcu za vrijeme Drugoga svjetskog rata. Ukratko, JUSP-u Jasenovac treba petoljetka da bi se jedna laž maknula s popisa.
Nesretni Srećko
S popisa je maknut Srećko Atlija. Prema JUSP-u Jasenovac taj dječak, etnički Srbin, rođen je 1930. godine u selu Briševu kod Prijedora, a ubijen je od ustaša u logoru Stara Gradiška 1943. godine. U napomenama mrežnoga popisa JUSP-a Jasenovac dva su izvora ovih podataka. Njihov glavni izvor jugokomunistički popis žrtava iz Drugog svjetskog rata (SZSJ64) i knjiga „Bili su samo deca, Jasenovac – grobnica 19.432 devojčice i dečaka“ autora D. Lukića, za vrijeme tako zvane SFR Jugoslavije djelatnika komunističkoga represivnog aparata. Postavlja se pitanje zašto je Atlija maknut s popisa kad se njegovo ime nalazi u dvama važnim izvora podataka za mrežni popis JUSP-a Jasenovac?
Izvori laži
Počnimo redom. Jugokomunistički popis žrtava iz Drugoga svjetskog rata dovršen 1964. godine ima nekoliko inačica, a među njima je i SZSJ64 kojim se koriste djelatnici JUSP-a Jasenovac. Sve bi inačice popisa iz 1964. godine trebale biti iste ili bar približno iste uz možda poneku razliku, ali nisu. Nisu zato jer se s tim popisima manipuliralo i lagalo u političke svrhe. Konkretno, najviše se koristio u propagandi protiv Hrvata. U digitalnoj inačici jugokomunističkoga popisa žrtava iz Drugog svjetskog rata (L64) nema Srećka Atlije. Nema ga niti u popisu „Jasenovac, Žrtve rata prema podacima Statističkog zavoda Jugoslavije“ koji su 1998. za Bošnjački intitut pripremili Visočak i Sobica. [3]
>Banić i Koić: Jasenovac i Ministarstvo s prave strane povijesti
Na stranicama od 743 do 754 su podatci za općinu Prijedor u sklopu koje je Briševo, ali uopće se ne spominje prezime Atlija. Tim popisom se pod kraticom BI.64 također koriste i kreatori mrežnoga popisa JUSP-a Jasenovac. Kako im je to godinama promicalo da se navodna žrtva s njihovog popisa ne nalazi u izvorima podataka kojima se koriste? Nemaju opravdanja za neznanje jer kako sami navode, uspoređuju i kritički preispituju podatke za svaku žrtvu. Glede drugoga gore spomenutoga izvora, nema smisla trošiti previše vremena na osporavanje uradaka djelatnika komunističkih „bezbednjaka“ jer oni su ionako samo „dejstvovali“ po zadatku ili prepisivali službene „istine“.
Hrvatsko dijete kao srpska žrtva
Na mrežnoj stranici Actacroatica.com piše da su Atlije Hrvati najvećim dijelom iz zapadnog dijela Bosne i Hercegovine. Prema tome izvoru u prošlom stoljeću relativno najviše hrvatskih stanovnika s ovim prezimenom rođeno je u području Sanskog Mosta i Prijedora, a u Staroj Rijeci svaki se deveti stanovnik prezivao Atlija. Stara Rijeka i Briševo dva su susjedna sela udaljena oko dva kliometra.
Prema popisu iz 1991. godine u Briševu Hrvati su bili preko 90 posto stanovništva, a u selu je od ukupno 405 stanovnika bilo 7 Srba. Još nešto: 24. i 25. srpnja 1992. godine u Briševu su Srbi ubili 67 hrvatskih civila, odnosno skoro petinu Hrvata iz toga sela. Time je Briševo postalo najveće stratište Hrvata u Bosni i Hercegovini od raspada komunističke Jugoslavije. Zaključno, Atlije su Hrvati i to iz hrvatskoga sela Briševa koje su zatrli Srbi. Jugokomunistička, antifašistička, odnosno srpska propaganda o Drugome svjetskom ratu je uvijek ista. Njihova je „istina“ uvijek roba s greškom.
Diskretni dotršćinski revizionisti
S mrežnog popisa JUSP-a Jasenovac maknuta je i Marija Nikšić iz Zagreba. Ona se kao jasenovačka žrtva spominje u trima inačicama jugokomunističkoga popisa žrtava Drugoga svjetskog rata iz 1964. godine. Međutim, na 8.517 nama dostupnih stranica projekta „Dotršćina“ iz sredine 1980-ih godina u kojemu su podatci o zagrebačkim „revolucionarima, antifašistima i žrtvama fašističkog terora 1941 – 1945.“ ne spominje se Marija Nikšić. Dakle, već prije 40 godina tadašnji „revizionisti“ nisu potvrdili da je Marija Nikšić ubijena ne samo u Jasenovcu, nego tu kombinaciju imena i prezimena uopće ne spominju kao ratnu žrtvu. Šezdeset godina nakon što je zapisana kao ratna žrtva i četrdeset godina nakon što je otpisana kreatori mrežnog jasenovačkog popisa morali su priznati neumitno. Nisu tako spori zbog posebnih potreba, kako bi netko mogao pomisliti, već zato što temeljito uspoređuju i kritički preispituju podatke.
Novi na popisu
Veliki je uspjeh kad se osam desetljeća nakon rata i poslije brojnih istraživanja nađe još neka jasenovačka žrtva. Neki bi rekli da je to zato što ih je prije premalo popisano. Navodno su J. B. Tito i njegova komunistička pošast jako brinuli da zbog očuvanja bratstva i jedinstva Hrvati ne bi došli na loš glas. Ovome narativu postjugoslavena ne ide u prilog broj od oko 1.500 grobišta Hrvata koje su J. B. Tito i njegovi komunisti-antifašisti ostavili za sobom nakon genocida nad Hrvatima 1945. godine. Kod političkih aktivista bitne su parole, a ne činjenice.
Supružnici
Od troje novih na mrežnom popisu JUSP-a Jasenovac dvoje su supružnici Gisela i Oskar Zwieback. Izvor podataka za njihovo uvrštavanje u popis jasenovačkih žrtava je jedna izjava nenavedenog autorstva iz 2024. godine (IZ=1-18/24). Gisela Zwieback je rođena u Beču 1885., a Oskar Zwieback je rođen u Osijeku 1878. godine. Prema JUSP-u Jasenovac ubijeni su u logoru Jasenovac 1942. godine. Za to nema potvrde u podatcima iz digitalnoga arhiva Yad Vashema. U digitalnome arhivu Yad Vashema kao jedini izvor kod Gisele i Oskara Zwiebacka navodi se baza podataka austrijskih žrtava holokausta iz Dokumentacijskog centra austrijskog otpora. U oba slučaja navodi se da su živjeli u Beču i da su iz Jugoslavije deportirani u neki neimenovani logor. Iz navedenoga se može zaključiti da taj logor nije bio na području Jugoslavije pa tako ni na području Nezavisne Države Hrvatske.
>Banić i Koić: Božić u Jasenovcu 1941.
Prema mrežnoj stranici Geni.com Gisela i Oskar Zwieback imali su tri kćeri. Najmlađa je umrla nekoliko godina prije početka Drugoga svjetskog rata (zur ewigen Ruhe gebettet), a ostale dvije nekoliko desetljeća nakon rata. Najstarija u Paragvaju, a srednja sestra u SAD-u. Nitko od nasljednika Gisele I Oskara Zwiebacka nije dao svjedočanstvo za Yad Vashem da su stradali u logoru Jasenovac. Brojni Židovi, koji su iz Hitlerove Austrije preko tadašnje karađorđevićevske Jugoslavije bježali prema Levantu ubijeni su u logoru Šabac u Srbiji. Mjesto smrti supružnika Zwieback na temelju gore navedenih podataka nije poznato, ali sve upućuje na vrlo malu vjerojatnost da je to bilo u Jasenovcu.
O trećemu novom na mrežnom popisu JUSP-a Jasenovac Hasanu Trnjaninu osim jedne izjave iz 2024. godine ne mogu se naći drugi podatci. Prema mrežnom popisu on i nije ubijen nego je „umro od ustaša“. To je dovoljno.
Iz Rvata Srbin
U predmetnim promjenama popisa JUSP-a Jasenovac kod Aksentija Đurkića je u napomenama dodana nekakva izjava kao novi izvor podataka, pri čemu je godina rođenja iz dvojbene 1910.* promijenjena u također dvojbenu 1911.* godinu. Uz to mjesto smrti logor Jasenovac* više nije označeno zvjezdicom (*) kao dvojben podatak. Ove promjene ne donose ništa bitno novo, ali velika je vjerojatnost da se na ovaj način pokušavaju prikriti neke nezgodne pojedinosti. Naime, u digitalnoj inačici jugokomunističkog popisa žrtava iz Drugog svjetskog rata (L64) Aksentije Đurkić spominje se dvaput. U obama je slučajevima ime oca Svetozar i mjesto rođenja Skela kod Obrenovca u Srbiji. Glavna je razlika u godini rođenja, a slijedom toga i u mjestu boravka tijekom rata. Naime, „stariji“ Aksentije je prema L64 rođen 1910. godine, a za vrijeme rata je živio u Beogradu u općini Zvezdara.
>Banić i Koić: Priča o Židovima u Zagrebu, Osijeku i Sarajevu
Nešto „mlađa“ inačica Aksentija, prema L64, rođena 1911. godine, a za vrijeme rata živio je u selu Rvati u srbijanskoj općini Raška na današnjoj granici s Republikom Kosovo. U obama slučajevima nije jasno kako je Aksentije Đurkić, koji je za vrijeme rata živio u Srbiji mogao stradati u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj osim ako se 1944. godine nakon dolaska Crvene armije u Srbiju nije pridružio komunističkoj paramiliciji. Objašnjenja očito nema niti u famoznoj izjavi koja je bila uzrok promjena podataka. Razlozi promjene godine rođenja u ovome su slučaju mogli biti razni, ali najbanalniji, a time prema Occamovoj britvi i najvjerojatniji, da je Beograd poznatiji od sela Rvati pa bi se netko mogao zapitati kako je stanovnik iz beogradske Zvezdare dospio u Jasenovac. Osim toga propagandno bolje zvuči kad su Srbina iz Rvata ubili Hrvati.
Izvoz jasenovačkih žrtava iz Srbije
Sličan slučaj su Vojislav Radivojević i Vera Brahić. Radivojević je prema popisu L64 rođen u Beogradu, a prije i za vrijeme rata je živio u beogradskoj općini Vračar. Prema mrežnome popisu JUSP-a Jasenovac Vera Brahić rođena je ocu Milovanu 1921. godine u Trsteniku u Srbiji, a ubijena je u Jasenovcu 1945. godine. Međutim, ona je prema popisu L64 za vrijeme rata živjela u beogradskoj općini Stari Grad. Ovdje treba spomenuti dvije stvari. Prvo, u predmetnim promjenama podataka ista izjava (IZ=1-40/24) je navedena kao novi izvor kod Vojislava Radivojevića i Vere Brahić. Drugo, u digitalnoj inačici jugokomunističkoga popisa žrtava rata (L64) uopće ne postoji Vera Brahić, štoviše u popisu L64 uopće nema nikoga s tim prezimenom.
Međutim, u popisu L64 se nalazi Vera Brašić (Milovan, 1921., Trstenik) ubijena 1945. godine. Isti podatak nalazi se u knjizi „Jasenovac, Žrtve rata prema podacima Statističkog zavoda Jugoslavije“. [4] Ta knjiga nalazi se u „Popisu kratica/izvora u poimeničnom popisu žrtava KL Jasenovac 1941.-1945.“ na mrežnoj stranici JUSP-a Jasenovac pa su kreatori jasenovačkoga popisa morali znati da je Vera Brahić još jedna izmišljena jasenovačka žrtva i nikakve za izjave za javnost anonimnog autorstva to ne mogu promijeniti. O sudbini Vere Brašić dalo bi se raspravljati, ali tek nakon što se utvrdi je li uopće postojala i stradala tijekom rata. S obzirom na to da je prema jugokomunističkome popisu iz 1964. za vrijeme rata živjela u Beogradu mala je vjerojatnost da se radi o jasenovačkoj žrtvi.
Osim ako iz Srbije nisu izvozili žrtve izravno u Jasenovac. Ovi slučajevi opetovano pokazuju kako je jugokomunistički popis žrtava Drugoga svjetskog rata iz 1964. nepouzdan, a izjave koje postaju glavni istrument povećanja broja žrtava na mrežnom jasenovačkom popisu su u najboljem slučaju jednako nepouzdane.
Rado rade od Rade Radu
Sudeći prema podatcima iz JUSP-a Jasenovac, svojevrsni se transgenderizam u zemlji „lijepih kapi partizanki“ pojavio vjerojatno već od 1945. godine. Zamjena muško/žensko nije rijetka pojava na mrežnome popisu JUSP-a Jasenovac, a dvije se takve nalaze i u predmetnim promjenama podataka. Naime, u woke stilu Srpkinja Rada Maksimović postala je Srbin Rade. U predmetnim promjenama ovo je jedini slučaj da u napomenama popisa nije dodan novi izvor podataka pa čak niti neka fantomska izjava. Nije jasno na temelju čega su onda promijenjeni podatci. Aktivističkom pristupu izvori podataka očito nisu potrebni, potrebna im je samo politička podrška trenutačne vlasti.
Glede ovoga slučaja zanimljivo je da je u digitalnome popisu L64 nadnevak smrti Srpkinje Rade Maksimović 15. ožujka 1945. godine. U popisu L64 to uglavnom znači kako se ne zna nadnevak smrti. Uz to u popisu L64 se nalazi i jedan Rado Maksimović koji je kao zarobljeni pripadnik vojske Kraljevine Jugoslavije umro u nekome njemačkom stalagu [5], također 1945. godine. Osim toga 15. ožujka 1945. godine neprijateljsko je zrakoplovstvo bombardiralo logor pri čemu su ubili i ranili dio logoraša [6].
Sveti lik
U predmetnim promjenama podatka u JUSP-u Jasenovac je Sveto Ristić (1902.) iz Bijeljine, prema mrežnome popisu ubijen od ustaša 1941. godine, preimenovan u Svetolika. Naizgled mala i ne previše važna promjena temeljena na izjavi nepoznatog autorstva. Kako obično biva, vrag se uvijek skriva u detalju. Tako je i u ovomu slučaju. Kao prvi izvor podatka u mrežnome popisu JUSP-a Jasenovac kod Svete, a sada Svetolika Ristića navodi se knjiga Drage Čolakovića „Jasenovac“ iz 1948. godine.
U prvoj Miletićevoj knjizi o Jasenovcu je „Izvod iz zapisnika“ od 13. travnja 1942. godine prema izjavama Drage Hadži-Čolakovića i ostalih u srbijanskome Komesarijatu za preseljenike i izbjeglice o boravku u „logoru Gospić – Jasenovac“. [7] Treba napomenuti da su Čolaković i Hadži-Čolaković ista osoba. U gore spomenutome zapisniku ne spominje se Sveto, ali se dva puta spominje Stevo Ristić, opančar iz Bijeljine. Zanimljivo je da se u mrežnom popisu JUSP-a Jasenovac nalazi i Stevan Ristić (1903.*) također iz okolice Bijeljine. Kod njega su navedena dva različita imena oca i dvije godine rođenja što je obično znak da se radi o problematičnoj žrtvi. U napomenama se također navodi podatak da se radi o opančaru Stevi. Odrasli koji nisu zatomili dijete u sebi, zapazit će disleksičnu premetaljku SVETO/STEVO. I tako lako se od Steve preko Svete dođe do Svetolika. JUSP-ovska posla!
Kako je Steva postao Dragoljub
Kod Stane Jovanović je ime oca Steva* promijenjeno u Dragoljub*, godina rođenja iz 1928. u 1923.*, mjesto rođenja iz Jazaka u Malu Remetu, a godina smrti iz 1942. u 1945.* Tako je nastala žena s drugim identitetom. Sjetimo se samo Lovre Kuščevića i njegove provjere identiteta potpisa za referendum. Jedno slovo ili broj ne smiju se razlikovati. U slučaju predmetne Stane Jovanović etnička pripadnost je ostala ista, Srpkinja* označeno kao dvojben podatak jer je prema starijim izvorima bila Romkinja.
U uvomu je slučaju čak i jedan od navedenih izvora knjiga B. Halitija „Romi narod zle kobi“. Na mrežnom popisu JUSP-a Jasenovac je još jedna Stana Jovanović, Romkinja čiji je otac Stevo. Kod dvije žrtve vrlo sličnih osobnih podataka netko bi se mogao zapitati – ljudi, je li to moguće? Onda je logično da se Stevo preimenuje u Dragoljuba jer dragoljub je sredstvo protiv nametnika, ali kod dragoljuba sve osim cvijeta izaziva gorčinu.
Novi izvor, stara priča
Kod skoro dviju trećine osoba zahvaćenih predmetnim promjenama jedina razlika u odnosu na prethodno stanje su novi izvori podataka. Osim u jednome slučaju, u svim ostalima je kao novi izvor podataka dodana po jedna izjava kojoj se samo navodi interna šifra, ali ne i autor. Na ovaj larpurlartistički način nije riješena niti jedna nejasnoća ili dvojba u podatcima. Povećanje broja izvora, poglavito izjava bez navođenja autorstva, ne će povećati uvjerljivost jasenovačkog popisa. To je kao kad se upornim ponavljanjem iste pogreške pokušava doći do željenoga rješenja. Takvo postupanje ima rok trajanja čak i u politici.
Sena M.
Sena Mitrović jedan je od tipičniih primjera s mrežnoga popisa JUSP-a Jasenovac. Proturječni podatci o identitetu i godini smrti, a samo je Jasenovac konstanta. Kako se zna mjesto smrti, ako se ne zna tko je? Kod Sene Mitrović sada ima čak šest izvora podataka, od toga tri izjave pa stoga ne čudi da se navode tri različite godine rođenja (1902.*, 1901, 1904.), dvije godine smrti (1942, 1941) i dva očeva imena (Sovro*, Savo). To je tucet potencijalnih identiteta. Međutim, to nije najveći problem u ovomu slučaju. Naime, u napomenama se navodi alternativno ime Ksenija. U digitalnom popisu L64 su Sena Mitrović (1904., Sava), mjesto smrti Jasenovac 15. rujna 1941. i Ksenija Mitrović (1901., Sovro), mjesto smrti također Jasenovac, ali 15. listopada 1944. godine.
Prema nadnevku smrti iz L64 Sena je morala stradati u jednome od malih efemernih logora Bročice ili Krapje koji su prethodili logoru Jasenovac u Bačićevoj ciglani, ali rujan 1941. je problematičan glede nazočnosti logorašica u tim logorima. Prema I. Vukiću u Jasenovac je 17. rujna dovedena grupa ljudi iz Zagreba, među njima i tri žene. Muškarci su sprovedeni u Krapje, a sa ženama nisu znali što bi pa su čistile po mjestu dok ih 6. listopada nisu prebacili u Lobor-grad. [8] Kod Miletića se poimenično spominju prve žene upućene u logor Jasenovac tek od 16. studenoga 1941. godine, a to koincidira s početkom rada sabirnoga i radnoga logora Jasenovac u Bačićevoj ciglani nakon poplava i preseljenja iz logora Bročice kod Novske i logora Krapje desetak kilometara uzvodno od Jasenovca [9].
Mra(z)ović?
Kod Kate Mrazović (1902., Ivanska, ime oca nije navedeno) od triju izvora podataka dva su izjave čije autorstvo nije objavljeno od strane JUSP-a Jasenovac, a treći izvor je četvrta Miletićeva knjiga o Jasenovcu. Niti u jednome od tih izvora se ne navodi ime oca. To znači da podatci nisu dubinski dovoljno istraženi, ili nisu iz primarnog izvora, pa su time upitne pouzdanosti. U digitalnoj inačici jugokomunističkoga popisa žrtava iz Drugoga svjetskog rata (L64) je jedna Kata Mrazović i to baš iz Ivanske kao i navodna žrtva s jasenovačkog popisa.
Prema jugokomunističkim podatcima rođena je 1896. godine, a mjesto smrti je zatvor Lepoglava 4. travnja 1945. godine. Glede godine rođenja u popisu L64 se nalazi Kata Mraović rođena 1901. godine i kod nje se navodi ista godina smrti 1944. kao i kod navodne žrtve s mrežnoga popisa JUSP-a Jasenovac, ali ona je poginula kao civil u Čemernici. Popisivači su naveli da su počinioci nepoznati.
Niti spomena
Azra Fazlagić ne nalazi se u jugokomunističkome popisu žrtava iz Drugoga svjetskog rata iz 1964. godine (inačice BI.64, L64, SZSJ64). To je noviji nalaz kojem je izvor jugokomunistički Subnor iz Sarajeva u razdoblju nakon popisa žrtava rata, a podatak se pojavljuje i u knjizi iz 2006. godine predratnoga sekretara „Sekretarijata za narodnu odbranu grada Sarajeva“. Prema podatcima iz JUSP-a Jasenovac Fazlagić je rođena u Mostaru. Među literaturom koja se navodi u Popisu kratica/izvora u poimeničnom popisu žrtava KL Jasenovac 1941.-1945. nalazi se i SP-MOS – Spomenica Mostara 1941-1945 (1987.), ali prema tom izvoru Fazlagić se ne spominje kao jasenovačka žrtva.
Gospođica Mustafa
Kao i u slučaju Azre Fazlagić ni Mustafa Bešlagić (1925. – 1942.) ne nalazi se na jugokomunističkome popisu ratnih žrtava iz 1964. godine, a prije u predmetnim promjenama podataka dodane izjave nepoznatog autorstva jedini izvor je bila gore spomenuta knjiga predratnoga sekretara „Sekretarijata za narodnu odbranu grada Sarajeva“. Kreatori popisa očito ni sami nisu sigurni u Bešlagićevu sudbinu jer su uz status „ubijen“ stavili zvjezdicu koja označuje nepouzdane podatke. Osim toga kako ne sumnjati u vjerodostojnost podataka o Mustafi Bešlagiću kad je on prema podatcima iz JUSP-a Jasenovac i nakon ove promjene podataka ostao žensko?!
Kreatori mrežnog popisa JUSP-a Jasenovac tvrde da uspoređuju i kritički preispituju podatke za svaku žrtvu posebno. Kako to rade kad ne vide da kod Mustafe Bešlagića piše „muslimanka“, a morali su te podatke detaljno pregledati barem dva puta?! To je drugi gore u tekstu već spomenuti slučaj nehajnog odnosa kreatora mrežnog popisa JUSP-a Jasenovca prema podatcima pa tako i prema i prema spolu.
Pitanje je sad
Bojčić ili Bajičić pitanje je sad! I nije to jedino pitanje u ovomu slučaju. U predmetnim promjenama podataka kod troje maloljetnika: Jovanke (1926.), Milana (1924.) i Petra Bojčića (1930.), koji su prema mrežnome popisu JUSP-a Jasenovac stradali 1942. godine u logoru Jasenovac, jedina je promjena neka izjava koja je novi izvor podataka. Kod svih troje navedena je srpska nacionalnost, ali u jednome od navedenih izvora, trećoj Miletićevoj knjizi o Jasenovcu je popis 889 osoba iz općine Daruvar koji su „ubijeni u koncentracionom logoru Jasenovac“ [10].
Pod rednim brojevima od 151. do 153. su redom Jovanka, Milan i Petar Bojčić. Kod svih troje je isto ime oca Trifun, ali kod potonje dvojice piše da su Romi. Tu proturječnosti ne prestaju jer u istoj Miletićevoj knjizi u optužnici javnog tužiteljstva grada Zagreba protiv poglavnika Ante Pavelića iz 1956. godine navode se imena „ubijenih žena, staraca i djece u koncentracionom logoru Jasenovac – Stara Gradiška“.
Među djecom ubijenom 1942. godine, ali ne u Jasenovcu nego u logoru Stara Gradiška navodi se Pero Bajičić iz Uljanika star 12 godina. [11] Starost i mjesto rođenja su podudarni s Petrom/Perom Bojčićem iz mrežnoga jasenovačkog popisa. Jovanka i Milan Bojčić tu nisu spomenuti. Prema navedenomu nije jasno radi li se o Srbima ili Romima. Jesu li stradali u logoru Jasenovac kako tvrdi JUSP Jasenovac ili u logoru Stara Gradiška? U stvari glavno je pitanje tko je od njih uopće stradao. Zašto neki nisu spomenuti u optužnici protiv poglavnika Pavelića? Pa nije valjda da su komunistički isljednici i tužitelji bili tajni poglavnikovi obožavatelji? Ako se radi o aljkavosti, znači da su bili nesposobni i njihovim se podatcima ne može vjerovati. U svakom slučaju radi se o vrlo problematičnim podatcima.
Izjava o sedmero
U predmetnim promjenama ista izjava (IZ=1-34/24) dodana je kao novi izvor podataka kod sedmero Židova. Radi se o troje s prezimenom Kopelmann i troje s prezimenom Fuchs, svi ubijeni 1942. godine te jednom s prezimenom Engel. U digitalnome arhivu Yad Vashema za sve Kopelmanne i Fuchse iz predmetnih promjena na mrežnom popisu JUSP-a Jasenovac postoji svjedočanstvo rođakinje Fani Kalush (Kallos). Znakovito je da se veliki broj podataka iz njezinih svjedočanstava znatno razlikuje od podataka s mrežnoga jasenovačkog popisa. Primjerice, osim kod Leona Kopelmanna u svim ostalim slučajevima godina rođenja iz svjedočanstava se razlikuje od jedne do čak 10 godina kao u slučaju Malči Fuchs. Nadalje, prema svjedočanstvima Julika i Roza Fuchs nisu bile maloljetne 1941. godine.
Kod Jozefa Kopelmanna navedeno je potpuno različito ime oca od dviju inačice navedenih u mrežnom popisu JUSP-a Jasenovac. Kod njega nije toliko zanimljiv podatak da je bio zlatar i urar naveden u jednome popisu kao poslovni čovjek iz Pavelićeve ulice u Sarajevu, već je najzanimljivija godina navedena na popisu „List of Jewish business owners in Sarajevo, 1945“. Kod Julike Fuchs navedeno je različito mjesto rođenja u odnosu na podatak iz JUSP-a Jasenovac, dok u svjedočanstvima kod Roze i Malči Fuchs mjesto rođenja nije navedeno, ali je kod potonje navedeno ime oca koje u mrežnome popisu JUSP-a Jasenovac nedostaje. Kod Rozi Fuchs u svjedočanstu piše da je bila u Jasenovcu, ali za razliku od ostalih Jasenovac se ne navodi kao mjesto smrti.
Čovjek s puno imena
Mendel Engel je jedini od sedmorke kojega u svojim svjedočanstvima ne spominje Fani Kalush. Engel je živio od Hadžića do Beča pa se između dvaju svjetskih ratova doselio u Zagreb. Taj predratni tvrničar i trgovac ženskim donjim rubljem u raznim se izvorima navodi pod različitim imenima. Tako se osim Mendel može naći i pod imenima Max, Maks i Menahem. Sličan je slučaj s imenom njegova oca koje se u nekoliko izvora navodi kao Mordehaj, Marko ili Markus. Prema JUSP-u Jasenovac Mendel Engel rođen je u Zagrebu, ali u napomenama popisa prema knjizi M. Švob navodi se i alternativno mjesto rođenja Kosovo.
U Židovskome biografskom leksikonu, koji uređuje I. Goldstein, kao mjesto rođenja navodi se Kosiv u Ukrajini. Niti jedan od ovih podataka nije podudaran sa svjedočanstvom supruge Sare Angel (Engel). U tom svjedočanstvu se kao mjesto rođenja navodi „Monasteriska, Buczacz, Tarnopol, Poljska“. To danas nije u Poljskoj nego u zapadnom dijelu Ukrajine. Kod Engela je problematična i godina smrti. U mrežnom popisu JUSP-a Jasenovac navodi se 1944.*, a u napomenama se spominje podatak jugokomunističkoga projekta „Dotršćina“ s dvojbom 1944. ili 1945. Prema Židovskome biografskom leksikonu Engel se posljednji put javio Židovskoj općini Zagreb 9. listopada 1944. godine, a posljednji mu je paket poslan 22. veljače 1945. godine.
Napadi i odlasci
U razdoblju nakon posljednjega javljanja Mendela Engela dvije su serije događaja značajne za razvoj situacije u sabirnome i radnome logoru Jasenovac. Brojni se logoraši na njemački zahtjev šalju na rad u (Großdeutsches) Reich, a istodobno počinju česti napadi neprijateljskoga zrakoplovstva na logor i prometnice oko njega. [12] U studenome 1944. godine bila su četiri takva napada, a 22.11.1944. u napadu na logor bilo je mrtvih i ranjenih. U smrtonosnome napadu neprijateljskoga zrakoplovstva 17. veljače 1945. godine pogođen je teretni vlak s gorivom na kolodvoru u Novskoj pored kojega se je nalazio vlak s logorašima na putu za Njemačku.
Posljedice napada preživjelo je samo dvadesetak logoraša. U bombardiranju logora na Veliki petak 30. ožujka poginulo je nekoliko desetaka logoraša, a u bombardiranju na Uskrs 1. travnja 1945. godine u Jasenovcu je pogođen pritvor u kojem se je nalazila grupa logoraša. Dva tjedna kasnije 13. travnja logor su napali i zrakoplovi s oznakama crvenoga komunističkog pentagrama. Prema digitalnoj inačici jugokomunističkoga popisa žrtava rata iz 1964. godine (L64) u Jasenovcu je, u danima kada je logor 1944. i 1945. godine bombardiralo neprijateljsko zrakoplovstvo, stradalo više od 600 logoraša [13]. Pretpostavka je da za vrijeme zračnih napada ustaše nisu stigli ubijati logoraše pa su te žrtve, ili bar veliki dio njih posljedica napada neprijateljskih zrakoplovstava.
Simulakrum
Mendel Engel je znakovit primjer u istraživanju mrežnog popisa JUSP-a Jasenovac. Tvrdi se da je ubijen u logoru, samo se ne zna kada. U turbulentnome razdoblju od jeseni 1944. do raspuštanja logora u proljeće 1945. godine Engel je mogao umrijeti ili biti ubijen u logoru, ali mogao je isto tako biti ubijen u brojnim napadima neprijateljskih zrakoplova na logor. Mogao je biti poslan na rad u Njemačku, ali kao u slučaju napada na kolodvor u Novskoj nije niti morao stići do Njemačke.
Ovakvi slučajevi traže dublju analizu temeljenu na prikupljenim činjenicama, a ne parole političkih aktivista. Slično je i u većini ostalih slučajeva zahvaćenih predmetnim promjenama od 18. prosinca 2024. godine na mrežnom jasenovačkom popisu. Ako nisu jasno utvrđeni podatci o identitetu, kako se onda može biti siguran u nečiju sudbinu odnosno mjesto i način smrti?
Za neke iz predmetnih promjena uopće ne postoje podatci kojima bi se pokazalo da su osobe s takvim osobnim podatcima ikada postojale. Još je gori slučaj kad se one koji su preživjeli rat stavlja na popis ubijenih u Jasenovcu. Posebno je znanstveno neprofesionalno kad se to ispravlja tek pet godina nakon što je javno objavljen argumentirani podatak da je navodno ubijeni u Jasenovcu u stvari bio živ nakon rata. Tko osim političkih istomišljenika može vjerovati podatcima s takvoga popisa? Fabuliranjem se ne rješavaju duhovi prošlosti, ali nadamo se da će JUSP Jasenovac u istom stilu nastaviti i dalje jer kako je rekao Napoleon – ne prekidaj neprijatelja koji ti pomaže.
Literatura:
[1[ Banić i Koić, Jasenovački popis – Lažne žrtve, 2023., s. 251
[2] Nikola Banić i M. Koić, Arhiv Arolsen protiv jasenovačkog popisa, Hrvatski tjednik, br. 777, 14. kolovoua 2019., s 38 – 39
[3] Jasenovac, Žrtve rata prema podacima Statističkog zavoda Jugoslavije, pripremili Meho Visočak i Bejdo Sobica, Bošnjački institut, Zürich – Sarajevo, 1998.
[4] Ibid., s. 971
[5] Logor za ratne zarobljenike
[6] Banić i Koić, 2023., s. 383, 569 i 644
[7] Antun Miletić, Koncentracijski logor Jasenovac 1941 – 1945., Dokumenta, Knjiga I, 1986., dok. br. 88, s. 243
[8] Igor Vukić, Jasenovac iz dana u dan, 2019., s. 19, 21
[9] Miletić, Koncentracijski logor Jasenovac, Knjiga I, dok. br. 32, s. 95 – 97
[10] Miletić, Koncentracijski logor Jasenovac, Knjiga III, 1987., Prilog broj 12, s. 669
]11] Ibid., Prilog broj 8, s. 647
[12] Vukić, 2019., s. 174, 176, 189, 191, 192 i 194
[13] Banić i Koić, 2023., s. 40, 238, 244, 366, 383, 569, 644 i 722
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasaIzvor: narod.hr
