Beck: Bilo bi idealno imati dva pape, jednog Ratzingera i jednog Bergoglia

Stari vic kaže da je svejedno za koga ćemo se oženiti ili udati jer ćemo ionako u braku otkriti da je to neka sasvim druga osoba. Slično je i s izborom pape – iznenađenja su već postala pravilo, piše Boris Beck za Večernji list.

Kada je 1978. izabran Albino Luciani, zdravi i veseli 65-godišnjak, u međuvremenu proglašen blaženim, tko je mislio da će umrijeti nakon samo 33 dana; kada je poslije izabran malo poznati poljski biskup, tko je mogao pomisliti da će postati svjetski celebrity koji je preživio atentat i proputovao cijeli globus, propovijedajući milijardama, uživo i preko televizije, kome će pred sprovod klicati Santo subito!; kad je po njegovoj smrti izabran samozatajni njemački profesor, nitko nije mogao zamisliti da će sam sebe umiroviti i doći na sve naslovnice kao papa emeritus, proizvodeći zbunjujuću sliku: zagrljaj dvojice starih svećenika u bijelom; za Franju kažu da je do ulaska u konklavu bio stalno ozbiljan, a pogledajte ga kao papu – raširene ruke i osmijeh od uha do uha, kao da ga je nešto puknulo!

Što je bitno?

Dok se sada bira njegov nasljednik, spominju se razna imena, identificiraju ovi i oni lobiji, nagađa se iz koje će biti nacije i rase, a temeljna se odrednica traži u tome je li „liberalan“ ili „konzervativan“. Oko tih pojmova je nastala zbrka jer mediji stvaraju sliku liberalnog svećenika kao onog koji je za žene i životinje, za LGBT i prašumu, za socijalnu pravdu i klimatsku akciju, dok bi konzervativni bio protiv razvoda i homoseksualnosti, protiv pobačaja i Drugog vatikanskog koncila, protiv laika i zaređivanja žena.

>Beck: Trump i papa Franjo dijelili su istu osobinu

To nije potpuno pogrešno, ali skriva jednu dublju, tipično katoličku dvojbu, koja doista muči sve vjernike, od pape, kardinala i biskupa, do svećenika, redovnika i običnih vjernika: je li svijet dobar ili zao, trebamo li ga prigrliti ili se od njega odvojiti, trebamo li ga pokušati spasiti ili iz njega pobjeći da spasimo sebe?

Bilo bi idealno imati dva pape

Protestanti, a napose američki evanđeoski kršćani, koji se mole na stadionima i biraju Trumpa, i koji su izmislili pozitivno mišljenje, biraju prvi odgovor – Krist je doduše malo trpio na križu, ali odonda je proslavljen u vječnosti, pa čovjek treba biti dinamičan i optimističan, a ako se pritom obogati, to mu je samo Bog zahvalan što vjeruje u njega. Pravoslavlje je pesimistično i pomalo fatalističko, što se snažno odrazilo i na pasivnost tih društava.

Ali katolici se kolebaju – razumiju da je vjera Muka, ali znaju i da moraju raditi na preobrazbi svijeta; imaju svetog Benedikta koji se povukao u samostanske utvrde, ali i Loyolu čiji su isusovci u Južnoj Americi bili utemeljili goleme i uspješne socijalističke utopije. Benedikt XVI. je bio papa elite, uzor povlačenja i meditiranja, čovjek koji je cijelo vrijeme imao viziju Crkve kao male, siromašne i pročišćene zajednice. Njegovi su spisi logični, njegova pojava dostojanstvena, njegova riječ pouzdana. Franjo je bio skitnica, lutalica koji je ostavljao svoj tron da se mota po zatvorima, predgrađima i izbjegličkim logorima. Njegovi su spisi asocijativni, pojava šlampava, riječ dvosmislena. Bergoglio je rekao da pastir mora mirisati – to jest smrdjeti – po svom stadu; Ratzinger je tražio čisti zrak na najvišem katu kule bjelokosne.

Istina je da su obojica bila u pravu. Svijet je i dobar i zao, trebamo ga spasiti, ali istovremeno i ne dozvoliti da nas upropasti. Bilo bi idealno imati dva pape, jednog Ratzingera i jednog Bergoglia istovremeno, kako smo u stvari i imali. Zato će se teško kardinali odlučiti. Ali zapravo je svejedno – ionako će se, pošto bude izabran, pokazati da je to netko sasvim drugi.

*Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.

Izvor: narod.hr