U našim medijima, a posebno na društvenim mrežama koje su postale pokazatelj stanja duha društva, često nailazimo na nastojanje stvaranja i nametanja atmosfere kolektivnog srama od strane pojedinaca koji uvijek pronalaze situacije pogodne za tu aktivnost. Njih je lako prepoznati jer oni se svako malo nečeg srame. To im je navika. Srame se svoje države, svoga grada, svojih sunarodnjaka, ili već bilo čega.
Pozivaju tako i druge da se srame. Obično to ide s onim epitetima kao “Učmala sredina”, “Grad slučaj”, “Banana država”, a krajnji cilj bio bi potreba za odlaskom i napuštanjem takve primitivne i nazadne sredine.
Naravno da njima ne pada na pamet otići, jer ipak oni moraju ostati tu kako bi se sramili. Tko bi se sramio kada njih ne bi bilo. To je njihova misija i poslanje; nastaviti stoljetni kontinuitet posramljivanja Hrvatske. Sebe i svojih djela se ne srame. Ne srame se nečega čega bi se svaki čovjek trebao sramiti.
Bezbroj je primjera s kojima se gotovo svakodnevno suočavamo u kojima se kompletna javnopolitičkomedijska scena digne na noge jedinstvena u zgrožavanju i osuđivanju određenih pojedinačnih nedjela, a zbog kojih bi nas svih trebalo biti sram.
Ta javnopolitičkomedijska scena preskočila je masovna nedjela od Drugog svjetskog do Domovinskog rata, ostavila sve te masovne zločince da mirno šetaju među nama, stvorila masovno frustriranu naciju, a sada se eto zgraža nad pojedinačnim nedjelima i postavlja ono licemjerno pitanje: “Jesu li institucije zakazale?”
Jesu, naravno da jesu. Zakazale su davno. Zakazale su zajedno sa svima koji nisu postavili to isto pitanje za nedjela, zločine i tragedije u relacijama od tisuću ili deset tisuća ili sto tisuća puta većim. Zakazali su oni kojih nije sram zbog bezbroj jama napunjenih kostima naših predaka za koje nitko nikad nije odgovarao, a sada stvaraju i podržavaju atmosferu srama nad tisuću, ili deset tisuća ili sto tisuća puta manjim stvarima, zapravo nad nečim što je neusporedivo.
Jedan od bezbrojnih primjera forsiranja te atmosfere srama je i slučaj u kojem su na splitskoj rivi napadnuti igrači Crvene Zvezde iz Beograda.
Nijednom normalnom čovjeku pa tako ni meni nije drago nasilje bilo koje vrste, pa sam daleko od podržavanja takvih napada.
ALI,
do boli je prozirno i gadljivo licemjerje hrvatske javno-političke scene koja je okrenula glavu od bacanja ljudi u jame, a vrišti nad bacanjem ljudi u more. Scene koja šuti na nekažnjena vukovarska razaranja, mučenja, masakriranja i silovanja do smrti, dakle zločinima koja su neusporediva sa splitskim, ali ipak zgraža se nad splitskim “zločinom”.
Svi su u splitskom slučaju skočili u natjecanju izražavanja osuda, svi.
Svi oni koji su šutjeli kada su samo nešto ranije vukovarske žrtve iznosile svoja potresna svjedočanstva. Ne samo da su šutjeli, nego su opstruirali da se glas žrtava čuje, a tjeraju nas da se zbog splitskog čina sramimo.
Svakom normalnom čovjeku jasno je što se dogodilo u Vukovaru, a što u Splitu, ali eto, zbog Splita se moramo sramiti. Zbog Splićana, zbog Hrvata koji su “brutalno” napali Srbe.
Da smo normalna država i normalan narod, ne bi se zajedno ni igrali ni družili dok se oni nama ne ispričaju i plate odštetu za njihove zločine. Bilo bi to nešto sasvim normalno i nitko normalan nam to ne bi trebao zamjeriti. Igrali bi se sa Portugalcima, Fincima, Ircima…
Da smo normalni, ne bi nijedan klub koji nosi simbol crvene zvezde smio igrati na ovoj zemlji iz poštovanja prema tisućama ubijenih, silovanih i obespravljenih pod tim simbolom.
Da smo normalna država, tim momcima iz Beograda bi netko na splitskoj rivi ispričao kako je razarač Split pod simbolom crvene zvezde pucao na grad čije je ime nosio. Možda onda tim momcima ne bi palo na pamet šetati s tim znakovljem po Splitu. A ako bi se nakon toga šetali, onda bi možda zaslužili da ih netko figurativno baci u more. To bi svakako trebala učiniti neka naša institucija, a ne neki građanin na rivi.
Jer zašto poštovati nekoga tko nas ne poštuje?
Ali koja će to institucija učiniti kad su sve odreda zakazale davno na svim nivoima. Gdje god su trebale zakazati, zakazale su.
Tko će im reći i pokazati istinu kada to ne znamo i ne želimo reći ni pokazati svojima, ni svojoj djeci. Preciznije, ne dozvoljava nam se reći.
Kao da je malo Hrvata koji se u Hrvatskoj šetaju s crvenom zvijezdom vrijeđajući mnoge žrtve tog simbola. Kao da nam za to trebaju Srbi.
Davno je “u more” trebalo pobacati te ljude i tu simboliku i te relacije s Beogradom. Davno.
Nije problem u Beogradu, ni u Crvenoj Zvezdi. Problem je u Zagrebu i našoj crvenoj zvijezdi petokraki koja je očito još uvijek uklesana u javno-politički mentalni sklop koji se navikao držati Hrvatsku u položaju srama. Problem je u nama, koji smo zakazali u mnogo čemu, a najviše u svjedočenju istine.
Umjesto da se u društvu razvija osjećaj ponosa, na svim se razinama nastoji stvoriti osjećaj srama i to kolektivnog srama, po istom onom receptu po kojem se s jedne strane prikrivaju jedne žrtve, a s druge multipliciraju druge; tako se skriva ponos, a umnožava sram. Za postizanje tog cilja sve je dozvoljeno, pa i nacrtati svastiku na stadionu.
Oni koji nas tjeraju da se sramimo, nemaju sram. Izgubili su ga na svom putu vlastitog jadnog napretka, zajedno sa strahom božjim, ljudskim dostojanstvom, nacionalnim identitetom, te časti i ponosom.
Neka se svaki kazni za svoja nedjela: oni u Splitu i oni u Vukovaru.
Oni za bacanje ljudi u more i oni za bacanje ljudi u jame.
I neka se svaki srami svojih nedjela.
Najviše bi se ipak trebali sramiti oni koji velika nedjela nisu kaznili, a pokazuju se na onim malim.
To se zove licemjerje, a licemjerje je bolest i to ozbiljna, koja zahtijeva liječenje. Lijek za to je suočavanje s istinom i činjenicama, i to svakodnevno po više puta. Treba probuditi ljudski sram koji je u tim ljudima propao u dubinu njihove bezdušnosti. Treba ih natjerati da se napokon oni počmu sramiti. Trebaju se sramiti sami sebe.
Sve tekstove iz Priručnika za život u Hrvatskoj možete pročitati OVDJE.
Sve tekstove Mikija Bratanića možete pročitati OVDJE.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Još kao srednjoškolac došao je u doticaj s temom zločina komunizma, što ga je kasnije potaknulo na osobno višegodišnje istraživanje u kojem je pored brojne literature upoznao i žive svjedoke s kojima je obavljao razgovore i prikupljao vrijedne informacije. Objavio je zbirku poezije i razmišljanja naslovljenu “Ruzarij za Hrvatski križni put”.
