Ova vremena su izrodila nove generacije roditelja, od kojih neki podržavaju prijateljski odnos s djecom. Pogrešno je rezoniranje da odrasli i djeca mogu biti ravnopravni i/ili “pravi prijatelji”. Piše Zlatko Miliša.
> Miliša: Kako se osloboditi pritisaka od krvnog srodstva
Prijateljstva među vršnjacima nije moguće uspoređivati s odnosima privrženosti roditelja i djeteta ili profesora i učenika. Djeca trebaju autoritativne roditelje i nastavnike, a ne (u njima imaju) prijatelje.
Odnos starijih i mladih podrazumijeva poštovanje autoriteta i hijerarhije. Epidemiju popustljivosti u odgoju prate roditeljske želje da postanu prijateljski povezani s vlastitim djetetom. Kod popustljivog odgoja dolazi do zamjene uloga. Sve češće se tinejdžeri hvale kako imaju cool roditelje jer im sve toleriraju. To ide i do bizarnih situacija da se sa roditeljima opijaju, puše travu, imaju neograničene slobode…
Odavna tvrdim da bez blagog oblika strahopoštovanja nema zdravog odgoja. Istraživanja pokazuju “da je za odgoj djeteta bolje biti prestrog nego suviše popustljiv” (L. E. Shapiro u knjizi “Kako razviti emocionalnu inteligenciju djeteta”).
> Miliša: Zašto su neprihvatljive generalizacije o mladima?
Roditelji ne mogu biti prijatelj djeci
Kod odraslih i djece nisu iste odgovornosti niti posljedice odlučivanja. Nepoštivanjem autoriteta i granica urušava se odnos starijih i djece jer ogromne su razlike; od godina, iskustva, znanja…, da bi se govorilo o navodnom prijateljstvu među “jednakima”. S druge strane, djeca se u prijateljstvu s vršnjacima zabavljaju, što im je jadan od važnijih prioriteta. Vidjet ćemo kasnije da je upravo zabava modus operandi loših prosvjetara. U međuvršnjačkom prijateljstvu bi trebao biti ravnopravan odnos.
Poželjni obiteljski odnosi uključuju iskrene razgovore, povjerenje i suosjećanje. Djeca i roditelji ne mogu biti prijatelji jer stariji postavljaju granice i snose odgovornost za postupke svoje djece. U suprotnom gubi se roditeljski autoritet.
Roditelji su odgovorni za odgoj djece i postavljanje granica, na primjer kada trebaju ustajati, ići na spavanje, što i kada jesti, kod koga im klinci idu u posjete i koliko će dugo biti. Dijete (i) o tome ne smije samostalno odlučivati.
U roditeljskom domu i školi jednako su važni odnosi povjerenja i poštovanja. Najpoželjnija je situacija kada su stariji uzor djeci.
> Miliša: Djeca i mladi postaju sve okrutniji
Uzor profesori nisu prijatelji učenicima
Učitelj ocjenjuje, disciplinira i rukovodi razrednim odjeljenjem. Učenici cijene stroge i pravedne profesore, a ne “šminkere”, zabavljače i sl. Talijanski psiholog Vittorino Andreoli (najbolje) učitelje vidi kao “dirigente orkestra“. Učenici ih percipiraju kao otvorene, poštene, cijenjene, vrijedne, dosljedne osobe koje uživaju u svom poslu, suradljive – spremne za pomoć svima. Suprotnost njima su nastavnici “zabavljači” (koji učenike shvaćaju kao dio ekipe ili publiku).
Ako profesor otvoreno favorizira neke učenike kao “prijatelje”, onda se ruši osjećaj razrednog zajedništva. Od nastavnika se očekuje da je pristupačan i ne krši profesionalne granice. Roditelji ili učitelji, a ne djeca i učenici, preuzimaju na sebe odgovornost.
U prijateljskim odnosima kod mladih ne bi trebalo biti hijerarhije, osobito kada se dijele intimne tajne. Djeca i mladi imaju slične potrebe, želje, preferencije i emocije. Odatle je uzajamnost odnosa intenzivnija. U takvim odnosima nema ograničenja, a koja su podrazumijevajuća u kućnom ili školskom ambijentu. Roditelji i učitelji slušaju dječje želje, podržavaju ih ako su opravdane i ne traže “uzvraćanje” kao u vršnjačkim odnosima.
Emocionalno bliski odnosi su poželjni – pod uvjetom da učitelji ne gube svoju profesionalnu ulogu.
> Miliša: Opstrukcija vojnog roka i obiteljski odgoj
Primjeri poželjnih profesora i roditelja
U knjizi skupine autora “Lijepo je biti roditelj” opisane su osobine kvalitetnog odgajatelja: strpljivi su, tolerantni, prilagodljivi, pozitivan su primjer djeci, uživaju u radu, usavršavaju odgojne vještine, samopouzdanje prenose na djecu, respektiraju mišljenja učenika, u svakom trenutku spremni su pomoći… Mišljenje drugih prihvaćaju u korigiranju vlastitih iskaza ili postupaka.
Ovim stilom odgoja formira se sukonstrukcijski model, gdje je vidljiv doprinos svakog pojedinca kod donošenja skupnih odluka. Demokratski ili autoritativni odgajatelji vješto spajaju privrženost djeci i kontrolu.
Alexandre Havard u knjizi “Istinsko vodstvo” dodaje da je kvalitetan odgajatelj autoritativan, pomaže drugima, pravedan, hrabar, razborit, dosljedan, širi povjerenje i dobro raspoloženje, poučava, a ne zapovijeda.
Takvi iskazuju empatiju tako što sa svakim sudionikom odgojno-obrazovnog procesa postupaju kao s jedinstvenom i neponovljivom osobom. U kvalitetnom odgoju razvija se dijalog i tolerancija. “Kako možemo zamjerati dugome da nas ne sluša, a sami nismo razvili kulturu slušanja? (P. Brajša) U djelotvornoj komunikaciji nema tračanja niti optuživanja.
> Miliša: Zašto i kako stvaramo kriva uvjerenja?
Ljubljenje u usta vlastite djece i pravo na odabir spola
Neki roditelji prakticiraju suvremene “zabave”, na primjer ljubljene vlastite djece u usta. Pored toga, odijevanju ih u suprotni spol. Uzor su im celebrity i sljedbenici rodne ideologije. Smatraju da je to način demonstracije dječjih prava na izbor i pokazivanja ljubavi prema njihovom djetetu.
To su nastrani postupci, dok takvi tvrde da je to znak snažne privrženosti te da u tome nema ničega upitnog. Što se tiče ljubljena u dječja usta “struka zna da djeca mlađa od 6,7 godina ne mogu razumijeti razliku između roditeljske nježnosti i seksualizirane bliskosti… To ne znači da će dijete doživjeti poljubac kao seksualan, ali mu šaljemo zbunjujuću poruku tko ima pravo na kontakt s kojim dijelom njegovog tijela… Roditelji trebaju znati da se na taj način zamagljuju granice u odnosima i s vršnjacima i s drugim osobama” (Gordana Buljan Flander).
> Moralna drama oko upisa u vojnu evidenciju; Miliša: To je odličan primjer krivog roditeljstva
Facebook prijateljstva i poučni primjer
Od pojave Facebooka prijateljstvo je izgubilo svoj pravi smisao. Nisu izolirani slučajevi da (osobito) srednjoškolski profesori od svojih učenika zatraže FB prijateljstvo. Učenike stavljaju u neugodnu poziciju pa bi takve ponude trebalo zabraniti! Na svu sreću postoje nastavnici koji odudaraju od takve vrste dodvoravanja učenicima…
Maturanti su profesora Lovru Grgića naveli kao uzora. Na pitanje treba li profesor biti prijatelj s učenicima, Grgić odgovara – odlučno ne. No, dodaje da treba imati “prijateljski gard prema njima“. To nisu iste stvari. “Ako ste malo nekonvencionalni i ako s njima razgovarate na način koji je drugačiji od “prosjeka profesorskog pristupa, onda će se i oni s vama razgovarati na drugačiji način… Navodi primjer kada im ispričate svoju priču “da ste se vi napili na svom maturalcu prvu večer toliko da se ne sjećate što se događalo i da je to bilo glupo, i da to nema nikakvog smisla jer to nije niti zabavno…”
> Zlatko Miliša: Zašto ne prihvaćam naziv Pozitivna psihologija?
Degradacija prijateljstva
Roditelji ili učitelji postavljaju granice i preuzimaju na sebe odgovornost. To su temelji zdravog odgoja. Od pojave Faceboka i korisnika te platforme koji se hvale kako imaju na stotine prijatelja pridružuju se izjavama onih roditelja i profesora koji djecu smatraju svojim prijateljima. Ove pojave i činjenice degradiraju prijateljstvo kao jednu od najvažnijih ljudskih vrednota.
*Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
> Miliša: Naša znanja i iskustva su rezultat učenja iz grešaka
Tekst se nastavlja ispod oglasa Tekst se nastavlja ispod oglasa