Brojke su uvijek egzaktne, precizne, ali ne pričaju priču. Jer, kada se događaj poima „samo“ matematički, hrvatskih je 59 tragača za medaljama donijelo Lijepoj Našoj osam odličja s 32. Ljetnih olimpijskih igara u Tokiju, dvije manje od rekordnoga Rija 2016. godine. Ona najbrojnija i jedina hrvatska momčad, vaterpolska reprezentacija, zaustavljena je u četvrtfinalu od Mađarske. Na završetku drukčijih (ne ponovilo se) Igara brojimo ukupno 52 medalje od hrvatske suverenosti, 41 ljetno i 11 zimskih odličja. Zauzeli smo u Japanu 26. mjesto na ljestvici osvajača medalja, među 206 država, od kojih su 93 ovjenčane barem jednim od tri odličja, piše Tomislav Šovagović za HKV.
Ono što je veće od brojki jest priča – i ona se pamti. Iza naših osam medalja krije se neumoran rad, predstavljen pred sablasno praznim tribinama dvorana i stadiona, iščekivanje neizbježnih testiranja na krunski virus, nemogućnost posjećivanja ostalih kolega na borilištima (uz poneku iznimku), suživot s izvanrednim okolnostima u nepredvidljivom Tokijskom zaljevu.
Svim hrvatskim olimpijcima, baš svima, potrebno je odati priznanje na dostojnom predstavljanju Lijepe Naše. I onima koji nisu uspjeli doći do medalje, ma kako ju sanjali, kao što su sanjali nositelji hrvatskoga barjaka na otvorenju 23. srpnja raniji zlatnici Sandra Perković i Josip Glasnović. Svatko je, sukladno okolnostima, pokušao dati najbolje od sebe. Vjerojatno šira javnost nikada ne će dovoljno cijeniti dvojicu hrvatskih strijelaca u finalu trostava na 50 metara – Bjelovarčane Petra Goršu i Marina Maričića, no to je mnogo dublji problem odnosa prema športu, kao što je i problem fotografiranje i politička obećanja vedetama – dok prašina ne pokrije riječi, a ostanu samo medalje. I vlast se promijeni.
Zbog vremenske razlike, promijenio se bioritam športskih zaljubljenika, noćni prijenosi na Hrvatskoj radioteleviziji, navijanja satova i mobilnih alarma, navijanje s kauča uz prva graktanja vrana na okolnim stablima. Na blagdan sv. Joakima i Ane Hrvatska je slavila prve tokijske medalje, u športu koji malo tko razumije, a i ne piše se jednostavno – taekwondo. Srećom, već su i prethodnih desetljeća Martina Zubčić, Sandra Šarić i Lucija Zaninović donijele brončane medalje u tom borilačkom športu, pa novi uspjesi nisu bili golemo iznenađenje.
Splitska škola Tonija Tomasa i TK „Marjan“ iznjedrila je zlato za „običnu curu iz Knina“ Mateu Jelić i broncu upornoga joj kolege Tonija Kanaeta. Amerikanci bi već imali gotov scenarij filma o finalnom preokretu 23-godišnje Jelić protiv godinu mlađe britanske suparnice Lauren Williams koja je osamnaest sekundi prije kraja imala velikih šest bodova prednosti.
A onda, nalik Goranovoj wimbledonskoj kiši u polufinalu s Henmanom, predah je Matei, tada na minus tri, omogućio prigovor trenera iz protivničkoga tabora. Pribrala se djevojka iz Zvonimirova grada na Krki, duboko udahnula i s deset bodova donijela povijest, 25:21, prvo taekwondo-zlato! Čudo! Kanaet je kroz repasaž izbrisao tugu polufinalnoga poraza, svladao Uzbekistanca Rafaloviča i slavlje u Splitu i ostatku Hrvatske bilo je dvostruko onoga ponedjeljka. Ponos zlatne Jelić i njezine izjave o voljenom rodnom gradu, zahvaljivanje Bogu i ljubav prema hrvatskoj državi – zasvrbjele su pojedince. Neka svrbi, ima i zašto.
Tri dana poslije toga dogodilo se zlato koje se i prije Igara najviše očekivalo – ono braće Valenta i Martina Sinkovića u dvojcu bez, toliko dominantno da Rumunji Marius Cozmiuc i Ciprian Tudosă nisu imali nikakvu šansu, o preostale četiri posade da i ne pišemo.
Sve što su zamislili još prošle godine odveslali su na željeni način i s rezultatom 6:15:29 dospjeli do treće uzastopne olimpijske medalje. Sad, kod braće je „problem“ što si stalno postavljaju nove izazove, njima je dovoljno tri godine vladavine u jednoj disciplini i vraćaju se staroj – dvojcu na pariće, onoj u kojoj su pobijedili na brazilskoj mirnoj vodi. Lakoća pobjeđivanja skriva težinu treniranja, jednostavnost svakoga pokreta automatizira se godinama.
Mjerna jedinica za upornost može se nakon Igara u Tokiju nazvati – Damir Martin. damir martin1Emotivni 33-godišnji Vukovarac nasljednik obiteljske generacije (djed, otac, brat) veslača s ćudljivoga Dunava, osvojio je brončanu medalju u samcu, nakon golemih bitaka sa samim sobom i liječenjem poslije operacije kuka, zbog čega u redovitim okolnostima (bez korone) ne bi ni nastupio prošle godine u Tokiju. Suze, zahvala supruzi, iščekivanje potomka, treće mjesto dohvaćeno u posljednjim metrima, ljubav da ti pamet stane. A mislio je odustati. Trener Srećko Šuk vjerovao je kao i Nikola Bralić u Sinkoviće – povijesna je nepravda da medalje ne primaju i treneri.
Nakon Martinove bronce tog 30. srpnja bili smo mirni jer smo znali da tenisko zlato i srebro u parovima pripada Hrvatskoj. Iako su čak i „Sportske novosti“ imale na naslovnici da se to nikada nije dogodilo, jest, ali ne mijenja konačnu sliku. Prije 113 godina, kada su gotovo samo Britanci i Nijemci dijelili medalje, prvi i drugi par na londonskim Igrama ostao je s odličjima na Otoku. A naše su lijepo raspodijeljene na Zagreb, Split i Međugorje u Bosni i Hercegovini. Najbolji par svijeta – Mate Pavić i Nikola Mektić – opravdao je svoju razinu i finalnom izvedbom protiv kumova Marina Čilića i Ivana Dodiga, iako su teže od očekivanoga prošli do finala. I nisu pobjednici raspodijelili medalje, da se malo i našalimo na Čilićev način. Zahvala Gospi iz Međugorja, fotografija za vječnost, dvije hrvatske zastave, četiri hrvatska športaša. Jesmo li svjesni koliko je veliko 6:4, 3:6, 10:6 za natjecatelje iz iste, naše države?
Kao što je i vino bolje s dobrom berbom 1986. godine, tako je i Tonči Stipanović jedrio u svojemu „laseru“ nepogrješivo do drugoga srebrnoga odličja zaredom, u varljivom regatnom polju, i tako na predivan način otvorio kolovoz. Fešta za ekipu u splitskom „Kutiću“, tamo gdje je najteže biti priznat, jer se obično pita: „Pa zar nisi moga dostić onog Australca Wearna?“. Samo jedriličari kuže finte, razlike u klasama, osluškivanje nevera i refula, s točnim i pogrješnim naglascima, predvidljivim i nepredvidljivim udarima. A bilo ih je, ima ih. I naglasaka, i nevera i refula.
Sve je zaokruženo trećega dana kolovoza srebrnom medaljom Tina Srbića na preči. Dok je njegova majka kuhala kelj, kao za inat tom povrću odvježbao je 45 sekundi za antologiju svjetski prvak iz Montreala.
Da, stasao je u međuvremenu Daiki Hashimoto, nadmašio je domaćin Srbića u konačnoj ocjeni, ali tih 14.900 dečka iz Dubrave bilo je više od njegovih želja. I da, nadmašio je u 25. godini i Filipa Udea, obojica mogu biti ponosna što su počeli karijeru zaletima gotovo izvan dvorane (zbog neadekvatnih uvjeta), ni jedan im konkurent ne bi povjerovao kako su radili treninge u dvoranama u Čakovcu i zagrebačkom „Sokolu“ dok nisu došle one u Nedelišću i Lučkom. Trener Lucijan Krce najbolje zna što je prošao s Tinom i kako je gimnastičko srebro na Olimpijskim igrama – mirakul. Tko pomnije prati, čuo je i da nije slučajno izabrana ni plava majica, ni broj 119 na prsima (datum rođenja), svaki je detalj i u prevrtljivim okolnostima morao biti na svojemu mjestu. Ispalo je dobro. Nije se palo.
I tako, osam medalja otišlo je u sportsku antologiju hrvatskoga olimpizma. U okvirima običnih promatrača, žal je zbog izostanka gledatelja, Igre su održane isključivo zbog novca i televizijskih prava (toliko o zdravlju), no športašima, s naglaskom na osvajače medalja, to nimalo nije smetalo.
Na globalnoj razini, pričaju svoje priče u svakoj državi, japansko slavlje u nacionalnom sportu bejzbolu, i to protiv Amerikanaca, valjda im je draže od svih ostalih. Nelly Korda, kćerka slavnoga tenisača Petra Korde, donijela je golfersko zlato SAD-u, a kći The Bossa Jessica Springsteen srebro s reprezentacijom u jahanju. Atletičarka Allyson Felix je s dvije nove došla do 11 medalja, preskočila je Carla Lewisa i ostala za jednu kraća od letećega Finca na dugim stazama Paavoa Nurmija.
Evo nekoliko podataka i o najuspješnijim športašima: američki plivač Caleb Dressel (24) osvojio je pet zlata (50 slobodno se pamti s 21.07 i 100 metara leptir s 49.45 i svjetskim rekordom), Emma McKeown (27) četiri zlata (isto s olimpijskim rekordima na 50 slobodno – 23.81 i 51.96 na 100 slobodno) i tri bronce. Većinom plivači u deset, kako to obično biva, tu je i Kaylee McKeown s četiri medalje (tri zlata, 100 i 200 leđno, te štafeta) i kolegica im Ariarne Titmus (200 i 400 slobodno zlato, srebro na 800 metara), koju mnogi mogu pobrkati s Emmom. Plivačice Katie Ledecky i Zhang Yufei dobar su primjer izjednačene utrke Amerikanaca i Kineza glede naslova, obje su osvojile po dva zlata i dva srebra. Odbojkaškim zlatom SAD-a protiv Brazilki naslov ukupnoga pobjednika u medaljama pripao je Amerikancima, Kina srebrna, Japan brončani.
Kraljevski status u športskoj povijesti zauzeo je Kubanac Mijaín Lopez s četvrtim uzastopnim zlatom na Olimpijskim igrama: sada je na vrhu vrhova uz danskoga jedriličara Paula Elvstroma, američkoga plivača Michaela Phelpsa, sunarodnjake mu atletičare Ala Oertera i Carla Lewisa te japansku hrvačicu Kaori Icho. Nije Lopez, na njegovu radost, dočekao svoga Rulona Gardnera koji je zaustavio Rusa Aleksandra Karenjina 2000. godine na istom putu prema četvrtom zlatu. Ili, recimo, Sue Bird je osvojila peto zlato u sedam uzastopnih američkih u košarci. Samo su Aladár Gerevich, mađarski mačevalac iz sredine prošloga stoljeća i još aktivna njemačka jahačica Isabell Werth uspjeli to napraviti čak šest puta s reprezentacijom. Francuski rukometaši zlatni su treći put na posljednjim četverim Igrama, i to je pokazatelj rijetkosti ovozemaljske pravde jer su u Tokio, umjesto Hrvatske, pustili Portugalce prodanom loptom u posljednjim sekundama.
Ali, i bez Francuza, na putu prema Parizu 2024. godini i 33. Ljetnim olimpijskim igrama Hrvatsku čeka remont momčadskih športova. Ti isti Francuzi već se dvije Olimpijade spremaju za domaćinstvo najboljim svjetskim športašima, točnije, selektiraju svoje reprezentacije kako bi i u onim manje uspješnim športovima (primjerice ženskoj odbojci) bili konkurentni na domaćem terenu. Tužnjikavo je bilo gledati drugi tjedan Igara bez hrvatskih momčadi i ekipa, a vaterpolska reprezentacija „utopila“ se u jedinom važnom dvoboju, iako je triput igrala protiv Mađarske u pripremama za Igre. Ako se zna da su izabranici Ivice Tucka u skupini pobijedili kasnije olimpijske prvake Srbe, doista je lako zaključiti da je ključni problem – psihologija četvrtfinala, ista ona koju 25 godina imaju hrvatski košarkaški reprezentativci, ali na znatno nižim kvalitativnim razinama. Nastup triju reprezentacija na pariškim Igrama minimum je ispod kojega ni politika ni šport ne bi smjeli ići u započetom ciklusu. Eh, da, vraćamo se na početak i obećanja – športašima jednokratna radovanja.
Na kraju, mimo hrvatskih odličja, najljepša je tokijska slika zagrljaj pobjednika u skoku u vis, Talijana Gianmarca Tamberija i Katarana Mutaza Esse Barshima, nakon što su odlučili stati na 2,37 preskočenih metara. Čista emocija. Čista priča.
Arigato, Tokio, bienvenue, Pariz! Bez korone, s publikom. Valjda.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
 Igara brojimo ukupno 52 medalje od hrvatske suverenosti, 41 ljetno i 11 zimskih odličja){kind=link}