Posljedice Vučićevog posjeta Hrvatskoj polako se naziru. Malo se toga pozitivnoga za Republiku Hrvatsku dogodilo osim što nam je potvrđeno ono što već znamo, velikosrpska politika i apetiti nisu nestali, nego su jasno artikulirani kroz Pupovčev zahtjev SNV-a koji nitko od službene politike nije osudio i nazvao pravim imenom – atak na Ustav RH! Nažalost takva informacija nije izašla izvan granica Lijepe Naše, osobito na međunarodnog razini, gdje i dalje slovimo kao tamo neki Hrvati koji se uvijek zbog nečeg bune, žive u prošlosti i uskraćuju ljudska prava posebno srpskoj manjini koja zapravo uživa nadstandarde zaštite i prava. Ove opasne optužbe iznose i državni dužnosnici, a nadležne institucije šute umjesto da ih sankcioniraju.
Mnogo toga mi se nije svidjelo oko posjeta osobe koja je aktivno sudjelovala u srbijanskoj agresiji na Hrvatsku, još manje „spinovi“ kojima su se naše institucije poslužile kako bi uklonile suparnike i učvrstile svoje pozicije, bezobrazno se koristeći bolom i patnjom nas stradalnika. U tu svrhu nestali su uvijek bitni u takvim situacijama i bit će zaboravljeni već idući mjesec kada se odradi sve ono što je bio stvarni razlog posjete u kojem je hrvatski narod bio izložen poniženju jednog četnika, ali i poniženju onih koji predstavljaju hrvatsku vlast. Svi se sjećamo identične situacije 2010. godine i posjete tadašnjeg srbijanskog predsjednika Tadića.
Kao i uvijek kada se trebaju donijeti određene odluke ili sklopiti sporazumi za koje bi bilo nezgodno da se nađu u fokusu hrvatske javnosti, mediji fantastično odrađuju posao i na taj način svima daju do znanja tko zapravo upravlja ne samo hrvatskom politikom nego i svim aspektima hrvatske države. Po već uhodanoj metodi koju od „udbe“ preuzeše današnji „spin doktori“ pokreće se linč isključivo protiv jedne osobe, najčešće Predsjednice koja je ovaj put nažalost i dijelom dala materijala loše odrađenim i nepripremljenim posjetom stranog državnika te još lošijom komunikacijom između Ureda predsjednice s ostalim akterima vlasti, a jednako tako i s javnošću, što su vješto iskoristile PR službe predsjednika Vlade.
Kako svi znamo Predsjednica RH javno je objavila prošli mjesec kako je pozvala predsjednika Srbije u posjetu Hrvatskoj no taj predsjednik Srbije nije bilo tko nego jedan od ratnohuškačkih srbo-četničkih govornika u vrijeme srpsko-crnogorske agresije potpomognute s JNA na Hrvatsku. Stoga tako važan posjet ne može se odrađivati na brzinu, na korist onima koji su bili agresori i bez dobre koordinacije svih sukreatora vanjske politike. A osobito nije smio poslužiti novim podjelama hrvatskog naroda napose onog dijela koji je aktivno sudjelovao u obrani od srbo-četničke agresije, što se upravo i dogodilo. Problemi između dvije države postoje godinama, odgovornost na zaoštravanju je prije svega na institucijama hrvatske Vlade, koja nažalost dopušta nedopustivo i propušta reagirati kada joj je to ne samo dužnost nego i obveza. Posljedice ovog preuranjenog posjeta čovjeka koji je nažalost na čelu Srbije, a itekako snosi odgovornost za velikosrpsku ratnohuškačku politiku koja je rezultirala krvavom agresijom na Hrvatsku polako se naziru, što na nacionalnoj, a što na međunarodnoj razini. No, hrvatski narod s pravom se osjeća ponižen scenarijem koji mu se odigrava pred očima.
Stara narodna kaže kako je put do pakla popločen dobrim namjerama što je u ovom slučaju apsolutno točno, no radi se o unutarnjem paklu hrvatskog naroda koji od stabla ispred sebe više ne vidi šumu.
Definitivno ne odobravam postupak policije protiv prosvjednika što je u nadležnosti Plenkovićeve vlade, još manje da se pred stranim državnicima bilo koji dio svog naroda zove skupinama s margine društva. Također postavljam pitanje svim organizatorima ovog posjeta zašto se predsjednik strane države nije poklonio poginulim hrvatskim ratnicima kod Zida boli i Oltaru Domovine. Takve stvari su neoprostive, a od zrelih državnika očekujem objašnjenje i ispriku.
Ne podržavam linč protiv Predsjednice koji traje od njene prisege. “Lica druga – scena ista”. Da se vodila konzistentna hrvatska politika kojoj je na prvom mjestu nacionalni interes s jasno definiranom i dugoročnom nacionalnom strategijom današnje stanje hrvatskog društva (jer hrvatsku državu sve više gubimo) bilo bi nezamislivo. U ovom suludom stanju u kojem smo se okrenuli jedni protiv drugih, jer smo na strani Predsjednice RH ili predsjednika Vlade RH, i mi običan puk, zaboravili smo kako biramo između pogrešnih izbora, zaboravljajući kako je samo jedan izbor – HRVATSKA. Nedavno sam slušala heroja Domovinskog rata, jednog od rijetkih koji je preživio Ovčaru, hrvatskog branitelja dragovoljca Vilima Karlovića. Rekao je: “Borili smo se i izborili za Hrvatsku, Domovinu imamo, ali još nemamo hrvatsku državu.” U ovoj rečenici sadržana sva poanta hrvatske tragedije.
Danas slušam o susretu ministra pravosuđa Hrvatske i ministrice pravde Srbije te nekakvim bilateralnim sporazumima koji će rezultirati zakonom po snazi nadnacionalnim. Srbija se kao odriče zakona o univerzalnoj nadležnosti za ratne zločine. Po tome zakonu, Srbija si je dala za pravo suditi svaki zločin, bez obzira na to tko su počinitelji i na čijem je teritoriju počinjen. Srbija navodno ima ozbiljne ambicije ući u EU, iako svi znamo kako EU ima ozbiljne ambicije uzeti Srbiju u EU i postaviti za lidera nekakvog Zapadnog Balkana. Usput pitanje, zašto hrvatski europarlamentarci trpe taj izraz (Zapadni Balkan) i nisu našli za shodno do sada tražiti nomotehničku izmjenu u Jugoistočna Europa. No vratimo se na ono što se smokvinim listom skriva, a to je priznavanje Srbiji (koja je, ne zaboravimo, zemlja agresor na Republiku Hrvatsku) nadležnosti da sudi ratnim zločincima koji su počinili ratni zločin protiv Hrvatske i Hrvata, a koji se nalaze u Srbiji. Narode moj opet nas prevode žedne preko vode, a oni koji bi trebali uprijeti prstom u ovu blasfemiju sudjeluju u njoj. Srbija već 18 godina nije temeljem zakona od kojeg sada „velikodušno“ odstupa uhitila i sudila nikoga poslije Marića. Ta zašto opet letimo poput gusaka u magli u nove zamke što nam postaviše naši „prijateljski susjedi“? Zato da im uz liderstvo priznamo i sudbeno nadležnost.
Odnos hrvatske vlasti prema vanjskoj politici nedopustiv je i hrvatski narod ga više ne smije tolerirati. Nadmetanje tko je jači ide na štetu isključivo hrvatske vanjske politike koja je državu Hrvatsku dovela u katastrofalno nepovoljan položaj te dopustila pa čak i potaknula percepciju o Hrvatskoj kao fašističkoj zemlji u kojoj se krše ljudska prava te kao besperspektivnoj zemlji iz koje je najbolje pobjeći. Hrvatske javne politike poticale su te potiču i dalje iseljavanje mladih i odlazak radno sposobnog stanovništva, a nitko do sada od odgovornih nije položio račune hrvatskom narodu.
Neriješena granična pitanja nisu izuzetak niti nepoznanica i u drugim državama, no one nisu opterećene memorandumom SANU 1 i 2, srpskom agresijom, izgubljenim ljudskim životima, nestalima, srpskim koncentracijskim logorima te velikim materijalnim razaranjima, također još uvijek neriješenim pitanjem sukcesije-naslijeđa propale države koje je do sada riješeno tek 60%. Razvijanje gospodarskih odnosa prije raščišćavanja neriješenih pitanja vezanih uz agresiju za koju odgovornost na svojim leđima nosi Srbija neće prebrisati tu činjenicu kao niti njene posljedice. Ne postoji gumica koja će izbrisati Vučićev govor u Glini, ne postoji gumica koja će izbrisati srpsku odgovornost za agresiju na Hrvatsku, ne postoji gumica koja će izbrisati sjećanje stradalnika Domovinskog rata. Zabranama se malo toga može postići i učinci su kratkotrajni, a najčešće se vrate poput bumeranga.
Hrvatska ne može i ne smije brzopleto ulaziti u loša instant rješenja koja će upravo po hrvatski narod i državu imati dugoročne nepovoljne posljedice. Potvrđujući Srbiji kao zemlji agresoru legitimitet da sudi za ratne zločine pravni je paradoks nepoznat u svijetu. Je li normalno da ubojica koji vam provali i uništi kuću te ubije ukućane preuzima pravo suditi sam sebi za to zlodjelo? Upravo se to sada događa.
Hrvatska je pretrpjela ogromne štete na međunarodnoj razini upravo zbog nejedinstvene vanjske politike, stoga se s razlogom pitano jesu li odgovorne institucije sukreatori ili surušitelji hrvatske vanjske politike i nacionalnih interesa?
Oni koje smo birali vjerujući u njihove sposobnosti moraju imati na umu kako im je vrijeme samo posuđeno – jesu li državnici i rade li u nacionalnom interesu neće pokazati vrijeme nego njihova djela. A poglavaru je dužnost služiti narodu u ljubavi i pravdi, rekao je naš veliki hrvatski mučenik i svetac Alojzije Stepinac.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stavove redakcije portala Narod.hr
