Dana 1. prosinca 1942. godine u Omišu podneseno je izvješće Zapovjedništva oružničkog krila o strašnim pokoljima četnika u Dalmaciji, koje je potpisao satnik Petar Bošnjak (broj 11.681). Radilo se o pokolju Hrvata u Biteliću u blizini Sinja, krajem listopada, gdje je ubijeno 29 Hrvata, većinom klanjem nožem.
Kao i u II. svjetskom ratu, i u Domovinskom ratu, četnici su na istovjetan način i po istom obrascu etničkog čiščenja zaklali tri starca u okupiranom dijelu općine Bitelić.
Ostali koji su se spasili, većinom starci i djeca, sklonili su se u oružničku postaju Ribarić, a cijeli Bitelić je zapaljen (229 kuća), baš kao i u Domovinskom ratu u okupiranom dijelu općine.
U programskim osnovama četničkog pokreta na prostoru bivše Kraljevine Jugoslavije izražena je želja za stvaranjem jedne nove teritorijalne tvorevine, samostalne ili u njezinom okviru, pod nazivom velika Srbija. Te želje su zapravo pretvorene u projekt koji je za cilj imao da ta nova država bude “očišćena” od “ne-nacionalnih elemenata i manjina” odnosno da u njoj živi etnički čisto srpsko stanovništvo.
Pop Đujić – zločinac kojeg srpski sportaši ponosno tetoviraju po tijelu
Ta srpska prisezanja za etnički čistim krajevima u kojima bi trebali živjeti samo Srbi, hrvatski narod je osjetio i u II. svjetskom ratu, a na istovjetan način u Domovinskom ratu.
Ovaj zločin u Biteliću počinilo je 360 četnika popa Đujića i Brane Bogunovića iz Knina , te 600 četnika iz obližnjeg Otišića, dakle domaći Srbi iz okolice. Svaki Hrvat bio je mučen i zaklan, a poslije većina izmrcvareni na najgroznije načine, a sve po zapovijedi popa Đujića poznatog kao “Krvavi pop iz Strmice” (kojeg nogometaš Ognjen Vranješ i košarkaš Darko Miličić imaju istetoviranog na tijelu, ovaj prvi uskoro dolazi u Hrvatsku sa Andrelechtom op.).
Ne možemo ni pomisliti što bi bilo da jedan hrvatski sportaš istetovira na ruci Rafaela Bobana ili Juru Francetića, digli bi se svi mediji u Hrvatskoj, a i svijetu. A istetovirani koljač pop Đujić na tijelima srpskih sportaša ne smeta nikome nigdje, a u Srbiji pogotovo jer očito je da su toj zemlji koljači i ubojice Hrvata na cijeni kao ‘veliki srpski patrioti’.
No nije samo Đulić klao Hrvate po Dalmaciji. Na jednak način četnici iz Knina na čelu s Milanom Martićem su opustošili hrvatske krajeve i u Domovinskom ratu i to od sjevera Dalmacije i Obrovca preko Benkovca i Knina čak do Sinja, pa sve do priobalnih krajeva Zadra i Šibenika.
Klanje u Biteliću po etničkom ključu – ubijani samo Hrvati, Srbi nedirnuti
Dana 21. listopada 1942. godine talijanska vojska je sa četnicima došla u selo Bitelić, u kojemu je živjelo i katoličko i pravoslavno stanovništvo. Četnici iz Knina i obližnjeg Otišića su odmah počeli s paležom kuća, pljačkom i ubijanjem po etničkom ključu.
Ubijani su samo Hrvati, dok je pravoslavno stanovništvo ostalo nedirnuto.
Četnici su išli od kuće do kuće i ispitivali ljude tko je katolik, a tko pravoslavni. Ako bi naišli na katolika, odmah bi ga zaklali nožem.
Talijani su cijelu akciju pokrenuli pod lažnom namjerom protukominističke djelatnosti, a glavni cilj i Talijana i četnika u Dalmaciji bio je etničko čišćenje Hrvata, jer je teritorij Dalmacije bio mjesto na koje su prisezali i Srbi i Talijani.
Većina osoba je zaklana, a neke su brutalno izmasakrirane.
Tako je Buljan Jure Vidin zaklan i iščupan mu je grkljan. Buljan Iva pok. Jure je zaklana i izvađena joj je utroba, dok je Buljan Frano pok. Mije živ bačen u vatru. Matković Mijo pok. Mate je priklan i izrezane su mu žile na nogama da iskravari, dok je Ćurković Mate zaklan i izvađene su mu oči. Ćurković Marija je bačena niz stepenice i slomila je vrat, a Ćurković Mile Markov je zaklan i izmasakriran.
Ovakvi masakri nad Hrvatima Cetinskog kraja počinjeni su i u Domovinskom ratu, a bili su po surovosti jednaki gore opisanim zločinima.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
