Nakon što je Italija kapitulirala 8. rujna 1943., već dva dana kasnije NDH proglašuje ništavnost Rimskih ugovora potpisanih između Italije i NDH dvije godine ranije. Dva dana kasnije na današnji dan 1943. Ante Pavelić objavljuje ništavnost tih ugovora, te Italija odlazi iz hrvatskih priobalnih krajeva koje je dobila 1920. u Rapallu kao ratni plijen iz I. svjetskog rata, te iz krajeva koje je dobila Rimskim ugovorima između Italije i NDH 1941. početkom II. svjetskog rata.
Nakon kapitulacije Italije 8. rujna 1943. poglavnik NDH Ante Pavelić je 10. rujna 1943. objavio Državno pravnu izjavu o razrješenju Rimskih ugovora, u kojoj se navodi:
“…Ni jedne obveze iz ovih Rimskih ugovora nije talijanska vlada sa svoje strane izvršila, napose ne u pitanju granica, jamstva za političku nezavisnost i teritorijalnu cjelovitost te upravnog uređenja općine Split i otoka Korčule, pa uslijed toga ovi ugovori nikada nisu stupili u život. Naprotiv svi oni probici Nezavisne Države Hrvatske, koji su gornjim ugovorima imali biti zaštićeni, bili su sa strane Kraljevine Italije trajno povređivani.
Ovi su ugovori bili sklopljeni uz izričitu napomenu o članstvu ugovarajućih stranaka u novom europskom poretku.
Nakon što je Kraljevina Italija bez znanja i pristanka svojih saveznika utanačila primirje s neprijateljskom ratujućom strankom, i time sa izdvojila od dotadašnjih saveznika, nema nikakve stvarne ni pravne mogućnosti da bi i unaprijed sa strane Kraljevine Italije ti ugovori bili u život provedeni.
S tih razloga kao potpisnik tih ugovora izjavljujem, da oni nemaju nikakve obvezatnosti ni za Nezavisnu Državu Hrvatsku.”
Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske dr. Ante Pavelić.
Dano u Zagrebu, dne 10. rujna 1943.“
Time Rimski ugovori prestaju biti međunarodno važeći dokument između NDH i Italije, ali posljedično time i oni dijelovi Rapalskih ugovora koji su bili implementirani u njih. Talijanska vlast nakon 43 godine odlazi iz hrvatskih krajeva pripojenih temeljem Rapalskih ugovora, kao i nakon dvije godine temeljem Rimskih ugovora između NDH i Italije.
Rimski ugovori – uzroci, posljedice i što je potpisano njima?
Rimski ugovori su ugovori koje je Nezavisna Država Hrvatska sklopila s Kraljevinom Italijom u Rimu 18. svibnja 1941. potpisali su ih Ante Pavelić i Benito Mussolini. Rimski ugovori sastoje se od triju dokumenata: o razgraničenju, o mornarici i o političkim odnosima Italije i NDH. Italiji je temeljem tih ugovora pripalo područje tzv. Prve zone, koje je obuhvaćalo dijelove Hrvatskoga primorja i Gorskoga kotara (bivši kotari Sušak, Kastav, Čabar i dio Delničkoga kotara te grad Bakar i otoci Krk i Rab), kao i dio Dalmacije (zadarski arhipelag i obala od Novigradskoga mora do područja istočno od Splita, sa zaleđem do rijeke Zrmanje i Drniša te svi srednjodalmatinski otoci osim Brača i Hvara, a na jugu otoci Korčula i Mljet te Boka kotorska).
NDH je dobila izlaz na more kod crte Novi Vinodolski, Senj, Crikvenica, Karlobag i Kraljevica u podvelebitskom primorju te područje od Omiša do Dubrovnika, dok je Kotor s širim pojasom Boke Kotorske do točke između Cavtata i Vitaljine pripao Italiji.
U sastavu NDH ostali su i otoci Pag, Brač, Hvar, Šipan, Šćedro, Maon, Lokrum, Lopud, Koločep i poluotok Pelješac.
Prije toga, nakon I. svjetskog rata Rapallskim ugovorom Italiji su pripali Trst, Gorica, Gradiška i dio Kranjske, Istra, otoci Cres, Lošinj, Unije i Susak, grad Zadar te Lastovo, Palagruža i neki manji nenastanjeni otoci. Priznata je Slobodna Država Rijeka koja je obuhvaćala grad Rijeku te dio teritorija sjeveroistočne Istre. Tako je i Rijeka Italiji.
Hrvatska i slovenska javnost te Hrvati i Slovenci u Istri loše su primili rješenja postignuta Rapallskim ugovorom, a ministar Trumbić podnio je ostavku.
U hrvatskoj historiografiji Rimske ugovore najbolje analizira monumentalno djelo „Ustaše na Jadranu“ Nikice Barića koje se na preko 800 stranica bavi ovim gotovo potpuno nepoznatim dijelom hrvatske povijesti. Daleko najprovokativnija tema koju povlači Barić upravo je ona o prodaji Dalmacije. Barić je mišljenja da se Rimski ugovori trebaju postaviti u povijesno-činjenični spektar tadašnjih prilika u Europi. Velike sile poput Njemačke i Italije unilateralno su anektirale područja koja su smatrala da pripadaju njima. Sjetimo li se samo njemačkoga zauzeća Sudeta ili Anschlussa Austrije, vidjet ćemo da su snažnije sile nametale politička i teritorijalna rješenja slabijim i manjim državama. Isto je bilo s talijanskim pretenzijama na istočni Jadran. I da nije došlo do Rimskih ugovora, smatra autor, Italija bi vjerojatno zaposjela područje Dalmacije te zadržala ona područja koja su joj pripala nakon Prvoga svjetskog rata. Dapače, autor naglašava da je „vodstvo NDH na čelu s Antom Pavelićem, u za nj nepovoljnim okolnostima i suočeno s talijanskom premoćnom vojnom silom, uspjelo ograničiti još veće talijanske teritorijalne zahtjeve i odbiti traženja da NDH bude u još većoj mjeri podređena Italiji“.
Talijanska se vlast morala tolerirati, ali čim su Talijani napustili istočni Jadran, ustaška je propaganda učinila sve da proglasi povratak svoje vlasti kao pravedan povratak u maticu državu, tvrdi dr. Barić u svojoj knjizi . Zbog toga je napravljeno NDH ustrojila novo Ministarstvo za oslobođene krajeve, na čijem je čelu bio splitski odvjetnik Edo Bulat.
Barić vrlo detaljno opisuje odnos snaga između građanske i vojne vlasti te ustaša s jedne strane i njemačke vojske, četnika i partizana s druge. Autor ostavlja dojam da je uprava NDH postojano mogla održavati poziciju samo u gradovima, a ponekad ni tamo. Slabe domobranske i ustaške postrojbe bile su izravna posljedica talijanskoga protivljenja stacioniranju hrvatskih snaga za vrijeme njihove vladavine. Kad je u Drnišu uspostavljen VII. ustaški stajaći zdrug za zadarsko područje te vojna posada u Splitu i okolici, to su bili najjači vojni garnizoni NDH. Šibenik je imao vrlo slabe postrojbe NDH, a na dalmatinskim otocima uopće ih nije bilo. To je na kraju dovelo do velike ovisnosti o njemačkoj vojnoj prisutnosti
Rimski ugovori – povijesni pogled na ‘prodaju hrvatske obale Talijanima’
A što se događalo u hrvatskoj Istri?
Godina je 1943. u Istri se događa kulminacija narodnih previranja. Desetljećima prije se vodi nacionalna bitka, s jedne strane hrvatstvo promoviraju Crkva, dio domaćih intelektualaca (Dobrila, Kirac, Balota…) te prekoučarski intelektualci izbjegli pred fašizmom (Kumičić, Car Emin, Spinčić, Laginja…). S druge strane talijanaštvo promoviraju talijanski iredentisti (De Franceschi, D’Annunzio…). Sukob se tako zahuktava još za vrijeme austrijske uprave u Istri, a 18. listopada 1910. se zaustavlja djelovanje Istarskoga sabora nakon incidenta u kojemu su sudjelovali zastupnici Zuccon, Spinčić, Kurelić i Trinajstić koji su fizički prekinuli rad sabora. Naime, predsjedavajući nije dopustio zastupniku Zucconu (kojemu je Spinčić stalno upadao u riječ) govor na hrvatskome jeziku.
Raspadom Monarhije Istra je pripala Kraljevini Italiji, a uskoro na vlast dolaze fašisti. To stvara plodno tlo za talijanski trijumfalizam, te ugnjetavanje i progone hrvatskog življa. Veliki dio Hrvata iz Istre se iseljava pod talijanskim pritiskom, a u gradove doseljavaju Talijani. Za tim dolazi i II. svjetski rat što prilike dodatno pogoršava, a nasuprot talijanskim fašistima jača antifašistički otpor. Istra je u II. svjetski rat već ušla kao dio države Italije, a hrvatski je narod Istre već gotovo 20 godina stenjao pod fašističkim progonima
Nako pada Italije, prvo pripojenje Istre Hrvatskoj dolazi 10. rujna 1943. kada Ante Pavelić ukida sve sporazume sa Italijom (tj. Rimske ugovore) te pripaja Istru NDH.
Antifašisti, na čijem su čelu su već ojačali komunistički elementi, su imali drugačije ideje pa 25. rujna 1943. u Pazinu donose proglas o sjedinjenju Istre sa Hrvatskom, u okviru željene buduće Jugoslavije. Te se odluke potom potvrđuju u Jajcu na zasjedanju AVNOJ-a dva mjeseca kasnije.
Tu nije kraj priče o Istri. Nakon kraja II. svjetskog rata problemi ne nestaju, nego se 1947. sjeverozapadna Istra djeli na tzv. Zonu A (saveznička uprava) i Zonu B (jugoslavenska uprava). Oba su teritorija de iure bili samostalne države. Londonskim sporazumom 1954. Zona A ulazi u sastav Italije, a Zona B u sastav Jugoslavije. Zonu B su pak podjelile federalne jedinice unutar Jugoslavije – Slovenija i Hrvatska, te je tako Istra većinom postala dio Hrvatske u okviru Jugoslavije.
Konačna jugoslavensko-talijanska granica na definirana je Osimskim sporazumom 1975. godine.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
