10. studenoga 1945. Sekula Drljević – Zagovornik crnogorske neovisnosti pokušao spasiti Stjepana Radića, ubili ga četnici

Foto: snimka zaslona

Godine 1941. Sekula Drljević pokušao je proglasiti samostalnu Crnu Goru, pa su ga zatočili Talijani. Nakon kapitulacije Italije živio je u Zemunu, a 1944. prešao je u Zagreb, gdje je osnovao državno vijeće radi stvaranja samostalne crnogorske države. Nakon poraza četnika Pavla Đurišića pri povlačenju 1945. stvorio je Crnogorsku narodnu vojsku. Ubili su ga na današnji dan 1945. srbijanski ravnogorski četnici u logoru Judenburg u Austriji, piše enciklopedija.hr

Sekula Drljević bio je vođa „zelenaša“ u Crnoj Gori, federalista u prvoj Jugoslaviji koji su borili protiv hegemonije Beograda. U duhu te političke linije za vrijeme prve Jugoslavije surađivao je s hrvatskom političarima iz HSS-a i HSP-a: Stjepanom Radićem, Vlatkom Mačekom i Antom Pavelićem (iz knjige „Tko je tko u NDH“). Čak je 1927. godine, tik prije zločinačkog atentata velikosrba na Stjepana Radića i vođe HSS-a u Beogradu, izabran za zastpunika u kotaru Županja. Sekula Drljević pokušao je odgovoriti Stjepana Radića od dolaska na sjednicu Narodne skupštine tokom koje je Puniša Račić izvršio atentat na njega.

Foto: wikimedia commons, atentat na Stjepana Radića

Na samom početku II. svjetskog rata pokušao je proglasiti nezavisnu Crnu Goru, ali su ga Talijani uhitili i zatočili. Nakon toga bježi u Zemun, a 1944. dolazi u Zagreb i pokušava ishoditi od Nijemaca nezavisnost za svoj crnogorski narod. U proljeće 1945. odlazi u Crnu Goru koju velikim dijelom kontroliraju četnici Pavla Đurišića i pokušava dogovoriti program samostalne Crne Gore, što i Đurišić prihvaća. Nakon poraza od partizana, Đurišićevu vojsku porazila je ustaška vojska na Lijevča Polju na teritoriju NDH, a Drljević od ostataka formira u Crnogorsku narodnu vojsku i povlači se u Austriju.

Tu su Drljevića i njegovu suprugu, u logoru Judenburg, zaklali četnici iz Srbije, pripadnici ravnogorskog pokreta.

Autohtoni Crnogorci – žrtve monstruoznih zvjerstava Srbijanaca

Drljević je od 1919. do 1941. godine stalno govorio i protestirao zbog surovog režima tlačenja Crnogoraca u vrijeme vladavine dinastije Karađorđević tijekom monarhističkog trajanja Kraljevine SHS i Kraljevine Jugoslavije.

Koliki je u to vrijeme vladao zločin prema crnogorskom narodu, govori samo jedan primjer. Naime, srpska žandarmerijska jedinica, sastavljena od 12 (dvanaest) žandarma, pod zapovjedništvom majora Kecmanovića, 25. travnja 1923. godine, u dva sata poslije ponoći, upala je u Cucima, u selu Rokoči, u kuću poznatog komita Petra Zvicera. Cijelu njegovu porodicu, izuzev brata Petrovog Jagoša Zvicera, koji se tu nije zatekao zato što je bio u zatvoru na Cetinju, srpski žandari su tukli, mučili, zaklali, odnosno, okrutno ubili.

Krvnici se nisu  čak ni tada zaustavili, nego su sadistički nastavili sa svojim monstruoznim, krvavim pirom. Izveli su iz kuće Đurđu Zvicer, staricu od gotovo 100 godina, baku Petra Zvicera, zavezali je za jednu trešnju ispred kuće, a onda kuću zapalili, a nju primorali da gleda u vatri pobijenu i zaklanu familiju.  Srpski žandari pod vodstvom majora Kecmanovića  su te noći mučili, ubili, zaklali i spalili: Anđu Zvicer, majku Petra Zvicera, koja je imala 60 godina; Zagorku Zvicer, staru 23 godine, suprugu Petra Zvicera sa troje djece, Vidaka Zvicera, starog 13 godina, brata Petra Zvicera i Planu Zvicer, staru 20 godina, sestru Petra Zvicera.

U namjeri da vjerno prikaže sliku ondašnjega stanja u Crnoj Gori Sekula Drljević, je, kao svjedok tog vremena i aktivni sudionik u ondašnjim žestokim političkim borbama, u svojoj knjizi »Balkanski sukobi 1905-1941«, koja je prvi put štampana 1944. godine, a drugi put 1990. u Zagrebu, zapisao na stranicama 108. i 109. i ovo: »Na neuspjele ustanke odgovoreno je kaznenim pohodima vojske i janjičara na sva plemena, koja su sudjelovala u ustanku. Spaljivale su se  se kuće i uništavala pokretna imovina. Vršila su se okrutna nasilja nad starcima, ženama i djecom. Spaljeno je  preko 5.000 seljačkih kuća. Porodice, kojih su članovi sudjelovali u ustanku, odnosno u kasnijim gerilskim  borbama, ostavljene bez kuća i pokretne imovine, živjele su pod pećinama, ukoliko se nijesu mogle skloniti kod prijatelja. Njihovi odrasli članovi bili su po zatvorima, u kojima su u najviše slučajeva poubijani. Ne samo članovi  tih porodica nego i mnogi drugi ugledni Crnogorci poubijani su u zatvorima. Srpski časnici i upravni činovnici  dokazali su svojim zvjerstvima u Crnoj Gori, kako su jaki tragovi duge turske vladavine na Balkanu…Pretvarajući  Crnu Goru u garište i groblje Beograd nije ostavio nepočinjen nijedan zločin sve do spaljivanja majke s djecom«.

Svetosavlje – ubijanje i posrbljivanje Crnogoraca i drugih naroda

Svetosavski nacionalizam je spoj srpskog nacionalizma i pravoslavnog klerikalizma, koji se zalaže za uspostavljanje pravoslavne, manje-više teokratske, države na prostoru od Kupe do Vardara i od Dunava do Jadranskog mora, a i danas ima brojne sljedbenike.

Srpska pravoslavna crkva sebe smatra stožernom institucijom srpstva, pravoslavlja, svetosavlja i srpske nacionalne svijesti, i kao takva od svog postanka nositeljica je velikosrpske ideje. Ta crkva je bila nositelja anticrnogorskih, kao i svih antihrvatskih, osjećaja kod Srba koji su rezultiralo brojnim ratovima, sukobima i etničkim čišćenjima koe su Srbi, u ime svetasavlja, činili proteklih 100 godina.

Svetosavlje je jedan od najmorbidnijih nacionalnih izraza rodoljublja, jer pothranjuje mržnju prema ne-Srbima koje poznaje Europa 20. stoljeća. To je zlo kojem gotovo da nema sličnog u novijoj povijesti, te je i danas okidač za nove sukobe Srbije s okolnim narodima i državama

U knjizi »Balkanski sukobi«, pored ostalog, dr Sekula Drljević, u poglavlju naslovljenom »Duhovni lik Crne Gore«, piše o svetosavlju, autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve, kao i autonomnosti crnogorskog naroda,  na sljedeći način:

»Crnogorci, iako kršćani, i to u glavnom pravoslavni, ispovijedaju religiju »Gorskog Vijenca«. Zbog toga je crnogorsko pravoslavlje crnogoroslavlje. Znatno se odijelilo od ostaloga pravoslavlja, pa i od srpskoga, koje za sebe kaže, da je svetosavlje, premda još nijedan srpski pisac nije dao definiciju toga pojma. Ima još jedan razlog, zbog koga Crnogorska i Srpska crkva ne mogu nikada postati jedna crkva. Cijela religiozna mistika Crnogorske crkve sadržana je u čudotvorstvu i svetiteljstvu Svetog Vasilija Ostroškog i Svetog Petra Cetinjskog. Nijednog od njih ne priznaje za svetitelje srpska crkva. Postoji i jedna važna povijesna  činjenica, koju treba istaknuti. Za vrijeme turske vladavine nad Balkanom Srpska crkva je potpala pod Carigradsku patrijaršiju i od nje se potpuno odijelila tek nakon prvoga svjetskog rata. Crnogorska crkva kroz sva stoljeća nije bila ni u kakvoj ovisnosti od bilo koje pravoslavne crkve, pa ni od Carigradske patrijaršije. Je li ta okolnost nešto pridonijela, da se crnogorsko pravoslavlje toliko udalji od ostalih, nije važno. Odlučna je činjenica, da Crnogorci imaju svoju religiju, svoje crnogoroslavlje i da su ostajući vjerni njemu vjerni samima sebi« (c.d. str. 172-173), piše www.montenegro.org.au/sekulad.html

Narod.hr nastoji objektivno informirati javnost o svim važnim temama iz Hrvatske i svijeta i onim temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima. Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati vas o najvažnijim događajima potrebna nam je Vaša pomoć. Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/enciklopedija.hr