11. srpnja 1934. – kako je Tito prokazivanjem i čistkama došao na vlast u Partiji?

Foto: Fah

Ubrzo po izlasku iz zatvora Tito je izabran za člana Pokrajinskog komiteta KPJ  za Hrvatsku. Partija, koja je akcijama režima 1928-1932. godine bila gotovo uništena i u to vrijeme se počela oporavljati. Centralni komitet KPJ od 1929. godine nalazio se u Beču, kamo Broz ide u srpnju 1934. godine, te je kooptiran za člana Politbiroa CK KPJ. Uskoro počinju masovne čistke u KPJ u kojima je sudjelovao Tito po nalogu Kominterne i staljinista iz Moskve.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Tako se Tito profilirao u vođu KPJ koja je slijepo slijedila Staljina, a koji je već tada bio na čelu zločinačkog komunističkog režima u SSSR-u odgovornog za smrt milijuna ljudi. Smrt i ubijanje u komunističkim zemljama počelo je, dakle, davno prije pojave nacizma i „antifašističke borbe“. To je jednostavno bio dio njihovog revolucionarnog plana koji je počeo partijskim čistkama prije rata, a svoj vrhunac je doživio preuzimanjem vlasti 1945., a sve po uzoru na Staljinove masovne zločine.

U siječnju 1935. Tito odlazi u Moskvu. Tamo postaje član Balkanskog sekretarijata Kominterne (BLS) i referent za Jugoslaviju. Broz je po povratku u zemlju proveo još snažniju boljševizaciju KPJ, inzistirajući na ideološkoj monolitnosti i vojno-partijskoj stezi. Također je smijenio vodstvo KPH jer je na izborima 1938. godine podržalo listu HSS-a i Vlatka Mačeka.

Josip Broz Tito na čelo Komunističke partije Jugoslavije 1937. stigao je tako što je sve konkurente za tu funkciju prokazao sovjetskoj tajnoj službi NKVD, koja ih je strpala u zatvor i strijeljala, piše Pero Simić, poznati novinar iz Beograda koji je veliki dio života posvetio otkrivanju istine o djelovanju Komunističke partije Jugoslavije kao ekspoziture Kominterne, te osobito lika i djela Josipa Broza i vrijeme prije II. svjetskog rata.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

On ističe da je prvi u svijetu imao uvid u dokumente iz moskovskog partijskog arhiva Instituta marksizma-lenjinizma, gdje se čuva arhiva nekadašnje Komunističke internacionale (Kominterne), koja je u 20. stoljeću okupljala sve komunističke partije svijeta. Simić je napisao knjigu “Svetac i magle”, kako bi dokazao da Tito na čelo KPJ nije došao političkim, nego obavještajnim kanalima, suradnjom s NKVD-om. Bilo je to vrijeme kad je Staljin u čistkama poubijao tisuće komunista, piše poskok.info

Simić je i sam iskusio spletke u unutarstranačkoj borbi: od 1971. do 1972. bio je predsjednik Saveza socijalističke omladine Srbije, a od 1999. do 2000., potkraj vladavine Miloševića, direktor i glavni urednik Večernjih novosti. Od 1986. je napisao 12 knjiga, od kojih se dvije bave Miloševićem “na kritički način”, a sedam je posvećeno Titu. Na pitanje zašto o Miloševiću nije pisao “na kritički način” dok je bio na vlasti, Simić odgovara: “Tko bi tada takve knjige objavio? A i ne spadam u one koji žele u zatvor.”

Naravno, to je aluzija na poznatu (ne)istinitu anegdotu kada je bivši predsjednik SSSR-a na jednoj partijskoj konferenciji žestoko kritizirao svog prethodnika Staljina, a tada se iz publike začuo glas: „Zašto to nisi govorio dok je Staljin bio živ?“. Hruščov je glasno upitao:“Tko je to rekao?“. U dvorani je bila tišina da se moglo čuti i zujanje komarca. Tada Hruščov reče: „Evo zato“.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

„Titove moskovske godine podudaraju se s čistkama u SSSR-u. Svi jugoslavenski povjesničari tragali su za tim moskovskim dokumentima, a ja sam 1990. u Rusiji naišao na prave ljude. Tako sam počeo otvarati dokumente do kakvih nitko prije toga nije došao – uglavnom karakteristike koje Tito daje od takoreći prvog dana dolaska u Moskvu u ožujku 1935. Uglavnom su to negativne karakteristike o partijskim drugovima, a izgovara ih suradnicima NKVD-a. Kominterna je bila urotnička teroristička organizacija. Organizirala je prevrate u raznim zemljama i dovodila komuniste na vlast. Komunisti iz svih sekcija Kominterne bili su ‘peta kolona SSSR-a’. Zato je svatko tko je dolazio u Moskvu bio zaveden u kartoteku kao kadar na koji se može računati i dobivao ilegalno ime. Tito je dobio ime Fridrih Fridrihovič Valter”, tvrdi Simić.

Simić tvrdi da je Tito 1938. u Moskvi napisao dokument “Moj odnos s osobama koje su raskrinkane kao saboteri i neprijatelji naše partije”.
U tom dokumentu Tito krajnje negativno govori o devetorici svojih partijskih drugova, to su Kamilo Horvatin, Đuro i Stjepan Cvijić, Ivan Gržetić, Milan Gorkić, Sima Marković, Filip Filipović, Simo Miljuš i Antun Mavrak – svi članovi CK KPJ., a to znači najviše pozicionirani vođe Komunističke partije Jugoslavije.

Tko je od njih, dok je pisan taj dokument, bio živ?

Tekst se nastavlja ispod oglasa

– Dvojica – Marković i Miljuš. Ostali su bili ubijeni u Staljinovim čistkama. Dokument je pisan 23. rujna 1938. Marković i Miljuš tada su bili u sovjetskom zatvoru. Titova negativna karakteristika bila im je svojevrsna presuda. Kad ih je u ožujku 1939. Tito isključio iz KPJ. čim je javio Kominterni da je to učinio, oni su strijeljani – 19. travnja 1939. Toga dana strijeljani su Marković, Miljuš, Kosta Novaković i drugi istaknuti članovi KPJ – Vladimir Ćopić, Akip Šeremet, Jovan Mališić, Radomir Vujović.

Na osnovi dokumenata objavljenih u vašoj knjizi Tito o svim vodećim ljudima u KPJ govori pozitivno, ali uvijek “provuče” neku negativnu ocjenu. Je li to bilo dovoljno za sumnju Kominterne u njih?

– Bila je dovoljna jedna rečenica. Bilo je to vrijeme strahovlade, kad svatko svakoga sumnjiči. Čistke su počele 1934. i postojala je paranoična situacija među komunističkim funkcionarima. Tito je nakon 1935. pojačavao negativne formulacije.

Je li to bio rezultat toga što su u KPJ postojale borbe između različitih frakcija?
– Da, ali ne može se to samo time tumačiti. Istina je da su i drugi rukovodioci KPJ surađivali s NKVD-om i loše govorili jedni o drugima. Ali nitko nije bio tako sistematičan od 1935. do 1939. kao Tito – davao je sve negativnije karateristike. Drugi razlog može biti da je tako čuvao sebe, što je legitimno. Činjenica je da je Tito jedini sve to preživio i došao na čelo KPJ.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Tito se u “džungli” Kominterne, prepunoj “zvijeri”, pokazao najspretnijim?

– Ako cilj opravdava sredstvo i u ostvarenju cilja sva su sredstva dopuštena, može se i tako tumačiti. Činjenica je da Tito do kraja života neke od tih komunista stradalih u čistakama u SSSR-u uopće nije rehabilitirao, a većinu nije rehabilitirao na pravi način, iako su ti ljudi potpuno rehabilitirani u SSSR-u nakon Staljinove smrti. Očito Tito nije mogao pomiriti dvije stvari – svoju ulogu u čistkama i svoju aureolu prema kojoj se odvajao od Staljina i staljinizma čak i prije 1948. i da se njegova borba za dolazak na čelo KPJ može tumačiti kao borba za osamostaljenje od izravnog utjecaja Moskve. Stvari stoje posve obrnuto: Tito je političku karijeru isprva gradio na staljinizaciji KPJ. U II. svjetskom ratu razmijenio je gotovo 5000 šifriranih depeša s Moskvom. Za svaki potez tražio je odobrenje iz SSSR-a.

Je li tada postojala ijedna komunistička partija samostalna od Kominterne?
– Nije bilo samostalnih komunističkih partija. Ali nisu sve surađivale s Kominternom na taj način. Nisu u svim komunističkim partijama stradali svi generalni sekretari. Svi generalni sekretari KPJ do Tita stradali su u čistkama.

U knjizi tvrdite da je Tito kriv za smrt nekoliko stotina članova KPJ u SSSR-u.

– Riječ “kriv“ je prejaka. Tito je neposredno ili posredno sudjelovao u tragičnom kraju više od 500 jugoslavenskih komunista. Posredno tako što ih je sve isključio iz KPJ – i strijeljane do ožujka 1939. i one koji su strijeljani poslije. Njihovo isključenje bilo je uvjeta da dobije povjerenje KI.

Jeste li našli dokumente o tome kakve su ti ljudi davali karakteristike o Titu?
– Nekoliko. Najnegativniju karakteristiku o Titu dao je Đuro Cvijić, koji je vjerojatno imao ambiciju da bude generalni sekretar KPJ. On je bio veliki prijatelj Miroslava Krleže. Mislim da je to bio jedan od razloga sukoba Tita i Krleže uoči II. svjetskog rata. Cvijić je strijeljan u SSSR-u.

Tisuće ljudi stradale su u Staljinovim čistkama. Bi li svi ti jugoslavenski komunisti preživjeli da se Tito nije tako ponašao?

– Teško je reći. Činjenica je da je Tito jedan od rijetkih koji su preživjeli i da je pridonio tragičnom kraju nekih od njih. Ali ključno je to što mnoge od njih nikad nije rehabilitirao.

Tvrdite da je Tito bio staljinist sve do 1948.

– Bio je najbolji staljinist. Kad je 1945. bio u Moskvi, Staljin ga je na prijemu uhvatio oko pojasa i podigao, uz obrazloženje da je najsposobniji komunistički rukovodilac. To je bilo točno – Tito je jedini doveo komuniste na vlast ne samo na sovjetskim tenkovima, nego i zahvaljujući tomu što je KPJ vješto iskoristila borbu protiv okupatora za dolazak na vlast. Izveo je revoluciju, za razliku od Bugara, Poljaka, Mađara, Čeha – gdje su 95 posto posla završili sovjetski tenkovi.

I zapadni saveznici su u II. svjetskom ratu podržali Tita.

– Amerikanci i Englezi povjerovali su da Tito neće uvesti komunističku diktaturu u Jugoslaviji, a Sovjeti su znali da hoće.

Kako je moguće da je Zapad napravio takvu grešku?

– Vjerojatno je to rezultat rata obavještajnih službi. Sovjetski špijuni bili su utjecajni u zapadnim obavještajnim službama i podmetali informacije. Na osnovi tih informacija britanski premijer Winston Churchill zauzimao je stavove. Churchilla i Amerikance nisu u Jugoslaviji zanimali ni kralj Petar, ni Tito, nego otpor Nijemcima.

Smatrate li da se Tito suprotstavio Staljinu 1948. samo kako bi ostao na vlasti?

– Ne, nego zato što je imao veliku ambiciju. Mnogi srpski nacionalisti sumnjiče Tita da je bio srbofob, što je pogrešno. Tito nije bio anacionalan – izjašnjavao se u upitnicima Kominterne kao Hrvat, ali prava mu je nacija – ambicija. Zadnjih 20-30 godina života uspio je postati jedan od vodećih svjetskih državnika.

Je li moguće da dokumenti u vašoj knjizi nisu autentični? Bilo je toliko uspona i padova u odnosima Beograda s Moskvom, jesu li, možda, ti dokumenti bili pripremani za Titovu diskreditaciju?
– Ako su htjeli dezavuirati Tita, mogli su to učiniti. Činjenica da to nisu učinili možda govori da bi dezavuiranjem Tita dezavuirali i sebe – otkrili mehanizam kako je sve funkcioniralo. Tada bi cijela fama o svjetskom komunističkom pokretu bila demaskirana.

Simić iznosi podatke koji pokazuju da je Tito odgovoran za smrt utjecajnih članova Komunističke partije Jugoslavije koji su živjeli u Moskvi: “U smaknućima onih Jugoslovena koji su u SSSR-u bili pobijeni nakon ožujka 1939., kada ih je Tito, bez ikakvih dokaza, proglasio ”antipartijskim i frakcionaškim elementima” i isključio ih iz KPJ – njegova uloga je bila još aktivnija. U biti direktna. Svi su oni na montiranim procesima bili osuđeni na smrt upravo onda kada je Tito obavijestio Moskvu da ih je izbacio iz KPJ. I svi istog dana pobijeni!” To je bilo 19. travnja 1939. Simić kaže da je tu odluku donio na sastanku od 19. do 21. ožujka 1939. na Bohinjskom jezeru u Sloveniji. Uz Tita su bili i Milovan Đilas, Josip Kraš, Edvard Kardelj, Franc Leskošek i Ivo Lola Ribar.

Cijeli tekst možete pročitati ovdje

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 10, 15, 25 ili više eura. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.