11. svibnja 1945. i 45. Srpska divizija – zašto se skriva da su u Zagreb ušli partizani iz Srbije?

Foto: Milan Pavić, www.mgz.hr

Najvažniju ulogu u oslobađanju Zagreba imala je je 45. Srpska divizija sa krajnjeg juga Srbije, te u okviru nje 20. Srpska brigada, o čemu se do danas šuti. Ta je jedinica formirana je tek u rujnu 1944. na krajnjem jugu Srbije, a dobar dio bio je od sastavljen od amnestiranih četnika koje je Tito ‘pomilovao’ u kolovozu 1944. godine.

Postrojba 45. Srpska divizija prva je ušla u Zagreb, a načelnik II. armije NOVJ, čiji je dio bila ta jedinica, bio je Beograđanin Koča Popović koji je i održao govor na Jelačićevom trgu!

Još uvijek nije napisana ili javno izgovorena ona prava istina o partizanskom oslobođenju Zagreba – ma koliko ona nekima može izgledati čudna i neugodna. A ta istina glasi: u glavni grad Hrvatske prvi su ušli partizani iz Srbije!

I to je bilo nešto što se nije dogodilo slučajno, nego po Titovoj naredbi iz Beograda.

Naime, Generalštab JA pod Titovim zapovjedništvom na svaki način je htio spriječiti da u Zagreb prve uđu hrvatske partizanske postrojbe. Umjesto njih, u njega su prve ušle partizanske postrojbe iz Srbije pretežito koje su dobrim dijelom bile sastavljene od razularenih amnestiranih srpskih četnika koji su neposredno pred kraj rata kokarde zamijenili zvijezdama petokrakama.

Foto: Milan Pavić, www.mgz.hr

Bila je to 45. Srpska divizija formirana tek 3. rujna 1944. u selu Trgovište na krajnjem jugu Srbije. Ta jedinica formirana nakon amnestije četnika od strane Glavnog štaba i Josipa Broza Tita u kolovozu 1944. godine. Veliki broj četnika tada je prišao Titu i partizanima, a tako je bilo i ovoj vojnoj postrojbi. Pri osnivanju te divizije, stožerna brigada je bila 20. Srpska brigada koja je i prva ušla u Zagreb, a nešto kasnije 23. I 24. brigada.

Ova divizija djelovala je u sastavu 2. Armije NOVJ (čiji je komandant bio Koča Popović, rođeni Beograđanin), a prema Zagrebu kretala se iz smjera Doboja, Dervente, Dubice, Siska i Zagreba, a kasnije je produžila (u sastavu 3. Armije čiji je komandant bio ratni zločinac Kosta Nađ koji je naredio masovna ubojstva civila njemačke narodnosti) prema Sloveniji i Austriji gdje je i tamo počinila brojne zločine nad zarobljenim vojnicima, civilima, ženama i djecom.

Postrojba 28. Slavonska divizija koja je kasnije ušla u Zagreb, odnosno njena 21. brigada, također je bila sastavljena većim dijelom od etničkih Srba, od kojih je i u njoj bio dobar dio vojnika iz Srbije, a na njenom čelu je bio Crnogorac Radojica Nenezić.

Kako su partizani ušli u Zagreb?

Partizani iz Srbije su prešli Savu na onome mjestu na kojemu se danas nalazi Most slobode, koji od Bundeka vodi u Ulicu Hrvatske bratske zajednice. Mosta 1945. na tome mjestu nije bilo, umjesto njega bila je u upotrebi skela za prijevoz ljudi i tereta, koja je bila neposredno vezana za današnju Trnjansku cestu.

Neke druge jedinice iz 45. srpske divizije prešle su Savu preko Crvenog (Jakuševačkog) mosta, na jugoistoku grada, koji današnje Zapruđe povezuje s današnjom Držićevom. Danas taj most više ne postoji, umjesto njega je 1974. sagrađen Most mladosti.

Ova ista brigada je uz pomoć 24. Srpske brigade, također iz Srbije (iz sastava 45. Srpske divizije), prva zauzela zagrebačku radio-stanicu, koja se za vrijeme NDH zvala Hrvatski krugoval, a nalazila se u Vlaškoj 116, blizu Kvaternikoga trga, u zgradi u kojoj je danas uprava “Badela”. Zauzimanje Hrvatskoga krugovala dogodilo se oko 13.25, dakle već u ranim popodnevnim satima.

Prvi ući u grad, a onda i prvi preuzeti kontrolu nad glavnom medijskom kućom na teritoriju koji se zauzima: to su dva ključna uvjeta koje treba ispuniti da bi se netko mogao smatrati  da je osvojio grad.

Nakon ove jedinice iz Srbije u Zagreb je ušla 21. brigada, kao sastavni dio 28. Slavonske divizije (nosila je pridjev “slavonska”). I ona je po svom nacionalnom sastavu bila pretežno srpska, dapače znatnim dijelom sastavljena od boraca iz Srbije.

Kako je ulazak partizana u Zagreb proslavljen u Beogradu?

U listopadu 1944. godine 45. Srpska divizija je bila jedan od sudionika velike vojne akcije oslobađanja Beograda. Tada nije imala više od 800 boraca, ali je nakon uspješnog oslobađanja Beograda od strane Crvene Armije, taj broj vrlo brzo narastao na nekih 3000 boraca. Tih dvije tisuće i nešto novih boraca bili su iz dijelova Posavine u Srbiji, Pocerine (dijela zapadne Srbije sjeverno od planine Cer, poznate po Cerskoj bitki iz Prvog svjetskog rata) i Mačve. To jest, iz krajeva oko Šapca, Loznice i Obrenovca – sve u Srbiji.

Oslobođenje Zagreba 8. svibnja 1945. najgromoglasnije je proslavljeno u glavnom gradu Srbije – Beogradu.

Po pisanju Borbe od 9. svibnja 1945., slavlje je počelo već u 10 sati prije podne, a potrajalo je sve do 3 sata iza ponoći. Borba je izvijestila da se “hiljade Beograđana iskupilo na Terazijama da pokažu svoju radost zbog oslobođenja glavnog grada federalne Hrvatske” te da je “Beograd topovskim salvama pozdravio oslobođenje Zagreba”, nakon čega je počeo vatromet. U Borbinu izvještaju još piše: “Omladina se uhvatila u kolo. Jedno za drugim mijenjali su se kozaračko, crnogorsko, srbijansko, makedonsko i druga naša kola. Pojavile su se i harmonike te se odmah začula složna pjesma.”

A 10. Zagrebački korpus?

Sve što se nakon toga u Zagrebu događalo – 9., 10. i 11. svibnja 1945., pa i kasnije – bilo je puno manje važno ili čak nevažno.

Po nekoj logici, u Zagreb je prvi trebao ući 10. Zagrebački korpus, sastavljen od partizana iz sjeverne Hrvatske.

U dosadašnjim prigodničarskim osvrtima o 10. Zagrebačkom korpusu najčešće i pisalo. Nastojao se ostaviti dojam da je on uistinu odigrao vrlo važnu ulogu u neposrednom oslobođenju Zagreba. Prepričavala su se ili citirala sjećanja njegovih najistaknutijih pripadnika: Ivana Šibla, Većeslava Holjevca, Rade Bulata, Šime Balena i drugih, pa čak i samoga Franje Tuđmana.

Lokalpatriotski nastrojeni pojedinci su čak nastojali uzdignuti ulogu Posavskog partizanskog odreda, sastavljenog od “domaćih dečki” iz Turopolja i okolice.

Često spominjana zločinačka VI. lička na čelu s Đokom Jovanićem prošla je tek sjevernim dijelom grada i u tih nekoliko dana uspjela počiniti desetine masovnih zločina od silovanja do ubijanja nevinih prigorskih seljaka iz sela ponad grada (danas dio Zagreba).

 

Titova pohvala osloboditeljima Zagreba – sve Srbi i Crnogorci!

Slavljenički je „osloboditeljski miting“ u Zagrebu, na Jelačićevu trgu, održan 11. svibnja 1945., tri dana nakon onoga na beogradskim Terazijama. Zagrebački je Vjesnik, u broju od 12. svibnja 1945., tom događaju posvetio cijelu naslovnicu i 2. stranicu, objavivši na naslovnici pobjednički govor komandanta II. armije Beograđanina Koče Popovića, čija je rečenica “Govorim vam i kao sin Srbije, demokratske federativne nove Titove Srbije”, bila praćena pljeskom i poklicima “Živjela Srbija!”

Na drugoj pak stranici Vjesnika objavljena je “Pohvala vrhovnog komandanta Tita” osloboditeljima Zagreba, koja je započinjala rečenicom: “Nadirući sa neodoljivim naletom s juga i istoka, jedinice I. i II. armije slomile su upornu neprijateljsku obranu zagrebačkog utvrđenog rejona i zauzele Zagreb”.

Tito je u svojoj “Pohvali” imenovao ukupno sedam visokih vojnih oficira iz II. i I. armije, od kojih su trojica bili Srbi (Koča Popović, Milutin Morača i Mijalko Todorović), četvorica Crnogorci (Peko Dapčević, Radovan Vukanović, Ljubo Vučković i Blaž Lampar), a nijedan Hrvat.

 

 

 

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/darkohudelist.eu