11. travnja 1985. Enver Hoxha, Ceausescu i Tito – diktatori, sociopati i psihopati koji su gurnuli milijune u teror, bijedu i smrt

Na današnji dan 1985. umro je jedan od najvećih diktatora i sociopata u povijesti Europe – albanski predsjednik i komunistički lider Enver Hoxha.

Godine 1967. albanska vlada Envera Hoxhe najavila je zatvaranje svih vjerskih institucija u zemlji, izjavivši da je Albanija službeno prva ateistička država na svijetu. U vrijeme komunizma, diktator Hoxha naložio je gradnju 750.000 bunkera zbog paranoičnog straha od strane invazije.

Stvarna namjera bila je spriječiti pokušaje bijega izmučenih i strahovladom prestrašenih Albanaca iz „komunističkog raja“, kako je Hoxha nazivao svoju državu. Tako su Jugoslaviju i Rumunjski zvali njihovi diktatori Josip Broz Tito i Nicolae Ceausescu.

Enver Hoxha bio je sociopat, tiranin i masovni ubojica, a umro je kao slobodan čovjek kao i njegov “kolega po ideologiji” Tito, dok je Ceuasescu ubijen u vrijeme pada strahovlada i terora komunizma. Hoxhina smrt, obilježena je sa sedam dana dotada neviđene žalosti, slično kao u Jugoslaviji nakon smrti Josipa Broza Tita pet godina ranije. Njegovi memoari, koje je napisao u trinaest svezaka, bili su dokaz Oscar Wildeove poznate maksime da nitko nije dovoljno bogat da otkupi svoju prošlost.

Iako je staljinizam u Europi nestao sa smrću svoga osnivača (ili barem s Hruščovljevim reformama) u Albaniji je ostao neupitan sve do 1990. godine. Kada je Hoxha umro 1985., Albanija je službeno bila treća najsiromašnija zemlja u svijetu. BNP je bio veličine maloga grada, a prosječna primanja su bila petnaest američkih dolara mjesečno. Četiri desetljeća nasilne kolektivizacije (oduzimanja imovine i zemlje) i “crvenog terora” dovelo je skoro do gladi i na selu gdje je Hohxin agresivni izolacionizam značio da su ljudi za poljoprivredu još uvijek koristili tehnologiju iz 1920-ih.

Kada se režim konačno srušio, nekoliko godina nakon Hoxhine smrti, za sobom je ostavio umorno, gladno, konfuzno i preplašeno stanovništvo, a Albaniju u kolapsu. Jednako kao Tito Jugoslaviju koja je doživjela financijski slom odmah nakon njegove smrti, a onda i moralni slom napadom Titove vojske JNA na goloruki hrvatski narod.

Hoxha je, kao Tito i Ceausescu, svoj narod držao u konstantnome strahu pozivajući se na opasnost od strane invazije. Dao je izgraditi oko 750 000 betonskih bunkera diljem zemlje, uglavnom na obali i duž granice s Grčkom i Jugoslavijom, ali i u gradovima, parkovima i drugim naizgled slučajnim lokacijama. Osim što su koštali dobar dio BDP-a, bunkeri su koštali života mnoge graditelje koji su uglavnom bili na prislinome radu. Arhitekt bunkera Josif Zagali na kraju je poslan u radni logor u jednoj od Hoxhinih redovnih i uglavnom besmislenih čistki.

Tito, Ceausescu i Hoxha – najveći sociopati i diktatori Europe

Sociopati i psihopati, diktatori  Tito, Ceausescu i Hoxha imaju dosta sličnosti u svom ponašanju. Svi su oni prije svega bili brutalni i nemilosrdni, krivi su za smrt stotina i stotina tisuća ljudi.

Sociopat je naziv za osobu oboljelu od antisocijalnog poremećaja ličnosti. Oni nisu psihički ili fizički bolesni, već imaju kriva moralna i ostala uvjerenja. Sasvim sigurno da ova trojica diktatora spadaju po ovoj definiciji u sami vrh europskih sociopata, bilo da su bili hedonisti kao Tito ili askete (što je bio Staljin). Kada je u pitanju psihopat, definicija koja precizno opisuje njegovo stanje nije jednoznačna, no glavna obilježja psihopatije uključuju nedostatak empatije i osjećaja za druge, sebičnost, nedostatak krivnje i površinski šarm koji se koristi isključivo za manipulaciju drugima.

U ovim opisima Hrvati zasigurno mogu prepoznati Tita i njegov “šarm”, jednako kao i Rumunji Ceausescua i Albanci Hoxhu. Oduzimanje imovine, ubijanja, progoni na etničkoj osnovi (Hrvata, Mađara, Nijemaca), jednoumlje, nadzor svih građana, militarizacija društva, kult ličnosti, zatvori i logori i još mnogo toga povezuje ovu trojicu monstruma. Kao Tito i Hoxha, i Ceausescu (i njegova žena) bili su poznati kao najokrutniji komunistički monstrumi, koji, ne samo da su dali pobiti gomile političkih neistomišljenika i običnih građana, već su se bestijalno iživljavali i na bližnjima i ljudima s kojima su blisko surađivali kroz život. Kada su nakon njihova javnog pogubljenja u javnost počela izlaziti svjedočanstva strahota koje su činili, ne samo Rumunjska, već cijeli svijet bili su potpuno zgrožen.

Paranoja ovih vlastodržaca i strah od vlastitog naroda bili su toliki da je komunistička vlast gotovo od rođenja neprestance nadzirala i pratila svoje građane. U Rumunjskoj, slično Jugoslaviji, kada bi napunila treću godinu života sva su djeca postajala članovi udruge Jastrebovi domovine, a kasnije bi istim automatizmom postajali članovi Pionira. U zrelijoj dobi prelazili bi u članstvo Komunističke omladine, da bi potom članovi Generalnog saveza sindikata, Komunističke partije Rumunjske ili Demokratskog saveza socijalističkog jedinstva. Jedina prednost članstva u ovim organizacijama bila je mogućnost da se lakše dobije radno mjesto.

Sasvim sigurno takva je bila i Titova Jugoslavija u svim segmentima te diktature, posebno u najstrašnijem periodu od 1945-1960 kada su čak i sovjetski komunisti sablažnjavali se nad nedjelima Josipa Broza.

Jugoslaviju i Rumunjsku (pa i Albaniju) Zapad je – podržavao!

Zanimljivo je da su Titova Jugoslavija, Hoxhina Albanija i Ceausescova Rumunjska bile izvan Staljinovog moskovskog zagrljaja ili polusamostalne u vanjskoj politici, ali i punokrvne komunističke diktature.

Sve tri države su u jednom trenutku “otkazale poslušnost” SSSR-u, najvećem logoru za ljude u povijesti svijeta, te su Jugoslavija i Rumunjska postale miljenice Zapada u komunističkom svijetu. Dijelom je to bila i Albanija, jer se Hoxha od SSSR-a okrenula Maovoj Kini.

Kao i Jugoslavija, i Rumunjska je po mnogočemu postala pravi ljubimac Zapada. Rumunjska je bila prva zemlja iz Istočnog bloka s kojom je Savezna Republika Njemačka uspostavila diplomatske odnose 1967., unatoč priznavanju DDR–a, i prva komunistička zemlja koju je posjetio američki predsjednik Richard Nixon 1969. godine. Nije intervenirala u Čehoslovačkoj, nije sudjelovala na nizu sastanaka zemalja Varšavskog ugovora.

Albanski diktator Enver Hoxha bojao se moguće intervencije SSSR–a pa je 1968. ne samo osudio Praško proljeće kao »agresiju sovjetskih revizionista«, već je i popravio odnose s Beogradom. Beograd je to pozdravio, iako zatopljavanje uopće nije podsjećalo na odnose dviju zemalja nakon Drugog svjetskog rata do 1948. godine.

Dovoljno je zamisliti osobe Tita, Hoxhu i Ceausescua pa da se otkloni pomisao o istinskom snažnom povezivanju te tri zemlje. Čak su i odnosi Tita i Ceausescua bili manje prisni no što se to moglo suditi po učestalosti međusobnih kontakata i intenzivnoj suradnji dviju država.

Nažalost, patogeno djelovanje diktatura i povlastice koje su uživali u toj diktaturi i danas naginje pojedine, uglavnom starije, osobe da obožavaju i hvale diktatore i ubojice kao Tito, Ceausescu ili Hoxha. To je titpičan produkt “brainwashinga” komunizma, ali i povijesnog revizionizma u komunističkim zemljama, gdje je povijest imala strogi nadzor i služila kontroli i nadzoru ljudi.

Svi ti ljudi koji i danas podržavaju ove sociopate i psihopate, namjerno zaboravljaju totalni nadzor i zločine UDBA-e, Securitate i Sigurimija – strašnih tajnih službi koje su građani ovih država izgovarali sa strahom i drhtanjem.