Na dan 9. siječnja 1578. Ferhad-paša uputio je posljednji poziv braniteljima Gvozdanskog na predaju. Posada koja je ostala potpuno bez hrane jer su Turci ubacili otrovanu hranu i ubili posljednje žive pse za jelo, odbili su poziv. Iz utvrde Gvozdansko uzviknuli su: „Radije ćemo za slobodu i križ umrijeti nego predati se!“.
Paša je nakon toga poduzeo tri velika juriša koji su hrvatski branitelji odbili. Dana 13. siječnja krenuli su Turci u još jedan juriš, ali odgovora iz Gvozdanskog nije bilo. Turski vojnici ušetali su u utvrdu i zatekli potresan prizor. U gradu bez hrane i streljiva zatekli su na borbenim položajima smrznute nekolicinu preostalih živih Hrvata – branitelja Gvozdanskog.
U brojnim hrvatskim bitkama tijekom povijesti za slobodu hrvatskog čovjeka, Gvozdansko svijetli kao najsjajnija zvijezda na nebu.
Prizor je potresao turskog zapovjednika koji je zadivljen junaštvom hrvatske posade. Zapovjedio je dovesti katoličkog svećenika da bi se poginule pokopalo po kršćanskom obredu uz vojne počasti.
Osim toga, zadivljen junaštvom Hrvata, preostalu šačicu malobrojnih stanovnika cijelog tog kraja oslobodio je od teških poreza i nameta kakve su imali drugi zauzeti krajevi.
Utvrda Gvozdansko
Hrvatsku utvrdu Gvozdansko na prometnici Glina-Dvor na Uni osnovali su velikaši Zrinski zbog obrane od muslimanske najezde na Hrvatsku i Europu. Nakon pada Dvora (tadašnjeg Novigrada) 1556, Gvozdansko se našlo na udaru Turaka. No, utvrda je godinama bila neosvojiva. Zbog toga je 1577. turska vojska sagradila most preko Une kojim je dovela tešku artiljeriju i ljudstvo pod samu utvrdu.
Dana 3. listopada 1577. preko 10.000 Turaka je opkolilo Gvozdansko sa teškom artiljerijom. Među njima su bile i mnogobrojne pomoćne turske čete sastavljene od pravoslavnih Vlaha koji su kao turski plaćenici napadali svoju braću kršćane. Zima je bila iznimno hladna tako da je, po kronikama, pucala kora na drveću.
Gvozdansko je branilo 50 vojnika iz posade Zrinskih, uz još 250 Hrvata rudara i seljaka sa ženama i djecom.
Kronike stradanja
Kronike potresno i detaljno bilježe da „te noći 12. na 13. siječnja ljeta 1578. Ferhat-paša zapovjedio je osobnoj straži da nalože još nekoliko vatri i donesu još bundi jer nije mogao zaspati od hladnoće. Temperatura zraka toliko je pala da su i konji, koji su bili na otvorenom, počeli ugibati od hladnoće. Cijele noći čuli su se jezivi pucnjevi drveća, koje je pucalo od hladnoće, a u gradu u kojemu je sve utihnulo ugasle su i zadnje vatre, što je strašno uznemirilo turske izvidnice, koje su o tome smjesta izvijestile pašu. Paša je zbog bojazni da bi mogao uslijediti napad iz utvrde podigao uzbunu i pripremio svoju vojsku za obranu, no cijele noći, čas se grijući, čas motreći naizmjence, turski i vlaški vojnici bili su u strahu.”
Velika vojna vještina, otpor do posljednjeg čovjeka i svjesno žrtvovanje za domovinu učinilo je Gvozdansko simbolom hrvatske želje za slobodom i otpora protiv stranih osvajača. U hrvatskoj povijesti Gvozdansko igra ulogu sličnu onoj koju ima Masada u židovskoj i Alamo u američkoj povijesti. Zbog toga svaki Hrvat mora znati za ovaj jedinstven događaj hrvatske patničke povijesti.
U II. svjetskom ratu Titovi partizani su na Božić 1941. u Gvozdanskom ubili 55 Hrvata katolika koji su se vraćali iz crkve, od kojih čak 13 iz obitelji Grabarević. U Domovinskom ratu četnici su u Gvozdanskom ubili 3 Hrvata civila i zapalili katoličku crkvu.
Nakon krvave i patničke povijesti danas u Gvozdanskom živi svega nekoliko staraca Hrvata.
