Vojska NDH je noću 13. na 14. svibnja 1945. izvojevala svoju posljednju pobjedu kod željezničkog mosta u Dravogradu. Jugoslavenske jedinice protjerane su na sjevernu obalu rijeke Drave.
O bitci za mostove kod Dravograda pisano je zadnjih godina u Hrvatskoj i inozemstvu više puta. S druge strane objavljivane su i partizanske uspomene, piše hkv.hr na temelju zapisa iz knjige ‘Ratnici milorđa’ bugarske autorice Diane Glasnove:
“Ja ću upotpuniti sliku bitke s podatcima iz zemlje iz koie do sada nikada nisu dolazili – iz Bugarske. Ovdje obvezno moram naglasiti da su svi podatci i činjenice iz Bugarskog vojnog arhiva! Vjerujem da će oni baciti novo svjetlo na događaje u svibnju 1945. godine, prije svega zbog svog dokumentarnog karaktera te raščistiti naslijeđe nekih nametnutih jugoslavenskih propagandnih klišeja u godinama poslije Drugoga svjetskog rata.
U želji da se prebace sjeverno od Drave i predaju Englezima, hrvatske postrojbe su 13. svibnja kasno poslijepodne napale jedinice 51. jugoslavenske divizije te su ih primorale napustiti položaje i povući se na brda sjevernije od rijeke. [D. Kiradžiev. Djelovanje III. korpusa Prve bugarske armije u Domovinskom ratu od 16. travnja do 15. svibnja 1945. Znanstveno-priručna knjižnica Vojno-povijesnog arhiva Bugarske, Inv. Br. 3298.]
Hrvati su se svaki trenutak mogli prebaciti preko Drave i tim kretanjem, oni bi zapravo presjekli put povlačenju bugarske 12. pješačke divizije na istok – prema Eibiswaldu, piše Dmitar Karadžiev.
Bitka kod Dravograda
U novonastaloj situaciji, zapovjednik Prve bugarske armije, general Vladimir Stojčev osobno je zadužio zapovjednika 12. pješačke divizije da napadne protivnika južno od Drave i uspostavi obranu Dravograda. Tako je došlo do bitke kod Dravograda. Bitka je izbila nepredviđeno.
Sada se već klupko počinje polako rasplitati. Iz priče (Kiradžieva op.) dvije stvari postaju jasne: on opravdava zapovijed za napad kod Dravograda mogućnošću da hrvatske postrojbe presijeku put Bugarskoj armiji koja se povlači, ali nigdje ne bilježi, kako to obično biva, broj zapovijedi generala Stojčeva za taj napad. Samo kaže da je napad general Stojčev osobno naredio. Nema pisane zapovijedi.
Ali evo što piše sam zapovjednik 12. divizije, general Taraležkov:
„Poslije podne, 13 svibnja, ustaške postrojbe [Elaborat Ratna povijest 12. pješačke divizije napisan je poslije 1945. godine. Promjena naziva „Hrvati” u „Ustaše” nametnuta je 15. svibnja. 1945. godine.] koje su bile južno od Drave kod Dravograda, napale su jugoslavenske jedinice koje su se nalazile u brdima južno od grada. Potonje su morale napustiti svoje položaje i povući se u brda sjeverno od Dravograda. Na taj način ustaše su ugrozile jedinu cestu koja prolazi kroz Dravograd i po kojoj su trebali proći dijelovi divizije kako bi zauzeli nova područja (tj. područja koja je odredio 13. svibnja maršal Tolbuhin – op. a.). Da bi se oslobodila ta cesta, moralo se pomoći jugoslavenskim jedinicama i potisnuti ustaše južno od Drave. Zato je zapovjednik divizije (sam Taraležkov – op. a.) naredio da se 46. pješačka pukovnija zaustavi na putu prema novom području, ojača jednom antitenkovskom satnijom, jednim brdskim topničkim odjeljenjem i protuzračnim vodom. Nakon toga da se prebaci na poziciju kod Dravograda i pomogne jugoslavenskim jedinicama.” [General Stefan Taraležkov. Ratna povijest 12. pješačke divizije. Znanstveno-priručna knjižnica Vojno-povijesnog arhiva Bugarske, Inv. Br. 3239.]
Iste noći Taraležkov putuje za Dravograd, zajedno s pomoćnikom zapovjednika III. korpusa, jugoslavenskim predstavnikom pri štabu Prve bugarske armije i generalom Šterju Atanasovim, pomoćnikom zapovjednika armije.
Na putu prema Dravogradu, zakrčenom raznim kolonama, Bugari vide da su Hrvati zauzeli brda južno od rijeke Drave i pucaju na grad povremenom topničkom paljbom, a minobacačima – po mostovima na Dravi.
Hrvatsko-bugarsko prijateljstvo mora se ugušiti u krvi!
Ali o kakvim Hrvatima govore ovi Bugari? Jugoslavenski predstavnik pri štabu Prve bugarske armije mora drugovima iz Bugarske armije objasniti da će oni ratovati s ustaškom, a ne s hrvatskom vojskom. Treba im objasniti kakvi su kriminalci ustaše i kako podmuklo žele izbjeći „narodnu odmazdu”.
I zadnji prijatelj hrvatskoga naroda u tome ratu treba se okrenuti protiv njega, kako bi Hrvati ostali potpuno sami u posljednjoj bitci za svoju državu.
Hrvatsko-bugarsko prijateljstvo mora se ugušiti u uzajamnom prolijevanju krvi!
Do jutra, pomoćnici zapovjednika divizije, pomoćnici zapovjednika korpusa te pomoćnici zapovjednika Prve bugarske armije neprestano obilaze svakog vojnika i časnika na položajima, kako bi im razjasnili da se moraju boriti protiv ustaške vojske. Da na drugoj strani rijeke Drave nema ni jednoga Hrvata – postoje samo ustaše! Oni su neprijatelji i ništa više. Ove noći neće biti ni časa sna – samo propaganda, propaganda i opet propaganda, što je jasan znak da nitko od drugova komunista ipak nije bio siguran kakva će sljedećeg dana biti reakcija vojnika i časnika.
Oko 15.15 sati, poslije nove topničke pripreme pukovnija ponovno napada. Gotovo nakon 6 sati od početka bitke, oko 16.30 sati, Hrvati odustaju od borbe.
Danas mi znamo: i da su se Hrvati probili do Engleza, tamo ih je čekalo nemilosrdno izručenje i povratak u Jugoslaviju.
Što dokazuju dokumenti Bugarskog vojnog arhiva?
Danas ja mogu reći: dokumenti Bugarskog vojnog arhiva dokazuju:
1. Hrvatska vojska je noću 13. na 14. svibnja izvojevala svoju posljednju pobjedu kod željezničkog mosta u Dravogradu. Jugoslavenske jedinice protjerane su na sjevernu obalu rijeke Drave;
2. Dobivene mogućnosti za napredovanje vojske i masovni hrvatski prodor nisu iskorištene, jer je to bilo gotovo nemoguće. Razlozi su: u dubokoj koloni, veze među pojedinim postrojbama su se sve više otežavale ili gubile, organizacija se počela osipati i vodstvo je izgubilo pregled situacije. Povrh svega, počeli su prevladavati umor i glad, a veliki broj građanskih izbjeglica otežavao je manevar vojske;
3. Kod Dravograda je bilo od 40.000 do 50.000 hrvatskih vojnika i časnika, a broj izbjeglica je na desetke tisuća;
4. Bugarska armija nije sudjelovala u bitci sve do 10.40 sati 14. svibnja.
Da je tako bilo piše i Milan Basta: „Bugarske jedinice u blizini Dravograda posmatrale su borbu na dravogradskim mostovima i bile su u pripravnosti u slučaju prodora neprijatelja na njihov sektor.” [Milan Basta. Rat posle rata. Novinarska izdavačka kuća Stvarnost, Zagreb, 1963.]
5. Odluka o sudjelovanju Bugarske armije u bitci donijeta je u noći s 13. na 14. svibnja, u nazočnosti jugoslavenskog predstavnika pri štabu Prve bugarske armije. Ali nitko se ne poziva na pisanu zapovijed o uključivanju bugarskih postrojbi u borbu, u kojoj je jedino sudjelovala 46. pukovnija, ojačana jednom protutenkovskom satnijom i jednim brdskim topničkim odjeljenjem. Nisam našla pisani trag i tko je iz jugoslavenske armije zamolio da bugarska 12. divizija zaustavi svoje kretanje i uključi se u bitku te tko je iz štaba III. ukrajinskog fronta dopustio (ili naredio) Bugarima da to učine. Jer je nemoguće da zapovjedništvo III. ukrajinskog fronta nije u tome sudjelovalo ili bar reklo svoje.
Evo, to je istina o bitci kod mostova pri Dravogradu.
Ova je bitka poslijeratni zločin bugarskih komunista prema bugarskim vojnicima i časnicima. Jer su komunisti sve više kontrolirali djelovanje armije. Prema nepotpunim podatcima, ubijeno je više od deset bugarskih časnika i vojnika, a broj ranjenika nije poznat.
Negdje sam već napisala da je komunizam svugdje jednak.
Isti su i svi komunisti, oni nemaju nacionalnosti. I njihov je moral jednak. Zapravo, nedostatak morala je isti.
Koristili su same laži i represiju da bi osvojili i zadržali vlast.”
Tekst je preuzet iz knjige Diana Glasnova, „Ratnici milosrđa“, Alfa, Zagreb, 2009., str. 320.-348.
Cijeli članak možete pročitati ovdje
Tekst se nastavlja ispod oglasa
