14. kolovoza 1991. Filaret – tko je svećenik s mitraljezom i koja je uloga Srpske pravoslavne crkve u ratu u Hrvatskoj?

Foto: snimka zaslona

Uoči Domovinskog rata u Hrvatskoj, brojni službenici Srpske pravoslavne crkve (SPC) su zastupali velikosrpsku platformu inzistirajući da područja na kojima žive Srbi ne mogu ostati u sastavu Hrvatske, već se moraju naći u istoj državi sa Srbijom. 

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Tako su prema mnogima iz Srpske Pravoslavne Crkva velika područja Hrvatske bila zapravo – Srbija. I to su otvoreno govorili, posljedično tome huškajući na rat.

U kolovozu 1991. godine tadašnji protosinđel Filaret je uslikan kod manastira Komogovina, između Kostajnice i Gline, s grupom srpskih “boraca” na oklopnom vozilu. Njegova fotografija u svećeničkoj odori. 

 

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Niti danas, nažalost situacija u Srpskoj pravoslavnoj crkvi nije drugačija, pa tamo čak i na vjeronauku djecu uče četničkim pjesmama i veličanju četničkih zločinaca kao pop Đujić, Nikola Kalabić i Draža Mihailović.

Vjerovali ili ne, ovo su djeca u Srbiji učila pjevati nedavno, 2015. godine, u manastiru Fenek koji se nalazi pored nekada većinskog hrvatskog mjesta Surčin u blizini Zemuna. Djeca pjevaju četničke pjesme uz glasnu podršku i odobravanje pravoslavnih svećenika.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

 

Poznato je da je vrlo negativnu ulogu u jugoslavenskim ratovima i agresiji na Hrvatsku odigrala je Srpska pravoslavna crkva, osobito ratne 1991. godine.

Čelnici SPC-a huškaju na rat i stvaranje Velike Srbije

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Naime, u jeku jugoslavenske krize, Atanasije Jevtić, episkop hercegovačko-zahumski SPC-a, i Amfilohije Radović, crnogorsko-primorski mitropolit SPC-a javno traže spajanje “svih srpskih krajeva u jedinstvenu srpsku zemlju. Predstavnici srpske crkve su stvaranje i želju za samostalnošću Hrvatske odmah usporedili sa  Nezavisnom Državom Hrvatskom.

Već krajem 1983. godine Atanasije Jevtić u časopisu “Pravoslavlje” započinje objavljivanje feljtona „Od Kosova do Jadovna“, u kojem naglašava stradanja srpskog naroda u raznim vremenima i raznim dijelovima Jugoslavie, s naglaskom na Hrvatsku i Kosovo. Feljton obiluje lažima: prvo detaljno opisuje slučajeve napada Albanaca na Srbe na Kosovu, navodno maltretiranje monaha, silovanja monahinja, itd, uspoređujući probleme Srba na Kosovu sa čim drugim nego –  sa genocidom nad Srbima u NDH.

Od početka rata u Hrvatskoj, svi episkopi čije su se eparhije nalazile u Hrvatskoj prelaze u Beograd, ili na područja pod srpskim nadzorom. U “Pravoslavlju” je 15. ožujka 1991. godine objavljen tekst vladike Lukijana, episkopa osječkopoljskog i baranjskog, slavonskog pod naslovom “Protusrpsko nastupanje ustaške države”.

Vrijedno je istaknuti da crkvena titula episkopa u istočnim crkvama imaju razinu biskupa u Katoličkoj crkvi, stoga riječi episkopa imaju veliku vrijednost kako za vjernički narod, tako i za javnost.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Tim više ove huškački govori koji su dolazili iz usta episkopa SPC imaju dodatnu težinu i otežavajuće okolnosti kako za njih, tako i za Srpsku pravoslavnu crkvu.

Početkom travnja 1991. episkop gornjokarlovački Nikanor javno istupa promovirajući velikosrpsku ideologiju krvi i tla:

 „Tamo gdje se prospe srpska krv i gdje padnu srpske kosti to mora biti srpska zemlja”. (Vladika Nikanor)

Ovo je samo mali niz izjava iz vrha Srpske pravoslavne crkve koji su imale huškačku i agresivnu retoriku (tekstovi citirani u originalu na srpskom jeziku kako su i izgovoreni od strane dužnosnika SPC-a:

„Ponovo je srpski narod na krstu i na Kosovu i Metohiji, i u Dalmaciji, i Krajini, i Slavoniji, i Baniji, Lici, Kordunu, Sremu, Bosni i Hercegovini“ (episkop Atanasije Jevtić, srpanj 1991).

„Teritorije na kojima je srpski narod vekovima živeo i na kojima je aprila 1941. imao etničku većinu pre izvršenog genocida nad njim od strane kvislinške vlasti, ne mogu opstati u sastavu bilo kakve nezavisne Hrvatske, već se moraju naći pod zajedničkim državnim krovom sa današnjom Srbijom i svim srpskim krajinama“ (Patrijarh Pavle, studeni 1991).

„Kičmena moždina tih Ujedinjenih zemalja već se zna i ona se – i pored svih tegoba – ponovo oblikuje, a to je Srbija i Crna Gora. Zatim tu spada istočna Hercegovina, jedan dobar deo Bosanske Krajine, Srpska Krajina (Hrvatska op.)… Konture tih srpskih zemalja već su se nazrele tako jasno u svim ovim zbivanjima i samo je velika nesreća što na vapaj i krik Srpske Krajine nije uslišeno u pravom trenutku (Mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije, travanj 1992).

„Sa punom odgovornošću pred Bogom i svojim narodom i ljudskom istorijom pozivamo sav srpski narod da stane u odbranu vekovnih prava i sloboda, svojih vitalnih interesa nužnih za fizički i duhovni opstanak i opstanak na svojoj očevini i dedovini (…) kao narod i Crkva, duboko ukorenjeni u mučeničkoj zemlji BiH, mi danas ne možemo pristati, niti možemo nametnute nam u Ženevi odluke o procentima i mapama prihvatiti, te da ostanemo bez svojih: Žitomislića na Neretvi ili Saborne crkve u Mostaru ili crkve Sopotnice na Drini, Manastira Krke ili Krupe u Dalmaciji, Ozrena i Vozuce u Bosni, Prebilovaca u Hercegovini ili Jasenovca u Slavoniji („Apel srpskom narodu i svetskoj javnosti“ Episkopske konferencije SPC, održane 5. srpnja 1995).

„Sad su svi odjednom ispali mirotvorci. A ustvari su kapitulanti pred avnojskim granicama. Pred avnojskom grobnicom ovog naroda. Ove zemlje. Izdali su Srbe u Makedoniji, nekoliko stotina hiljada. Ni reč o njima. Pisaće u novinama feljtoni. Izdali su Srbe u Krajini, Srbe u Crnoj Gori, Srbe u BiH. Šta će biti sa Srbima na Kosovu, Starom Rasu, severnoj Bačkoj? (Episkop Atanasije Jevtić, ožujka 2002).

Episkop SPC-a dva puta svečano prima Arkana i njegove četnikeQ

Tokom rata u Hrvatskoj mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije je u jesen 1991. obilazio crnogorske pripadnike JNA koja je vršila opsadu i uništenje Dubrovnika. U studenom 1991. godine Amfilohije je epskom pjesmom „Mojkovačka bitka“ izvođenom uz gusle hrabrio rezerviste podgoričke brigade „Veljko Vlahović“ (partizanski narodni heroj) na dubrovačkom ratištu. Amfilohije je na Petrovdan 1991. godine u cetinjskom manastiru primio Željka Ražnatovića Arkana i njegovu paravojnu formaciju „Tigrovi“.

Zanimljivo da u istom kontekstu i na istom zadatku – stvaranja Velike Srbije –  nalazimo zajedno pripadnike Srpske pravoslavne crkve, partizanskog komunističkog pokreta u okviru JNA (Veljko Vlahović je bio crnogorski partizan komunist) i Arkanove četnike!

Amfilohije je drugi put ugostio Arkana po njegovom povratku sa dubrovačkog ratišta, na Badnji dan 1992. godine, kada je Arkanu pripala čast da čuva badnjak na Cetinju. Bila je to velika provokacija prema crnogorskim domoljubima s Cetinja koji su čuvali svoj badnjak. Tom prilikom je izvršeno masovno krštenje oko 400 izbjeglica iz sjeverne Albanije , a Amfilohije je bacio anatemu na “one koji hoće da razdvoje Srbiju od Crne Gore”.

Željko Ražnatović Arkan je tada iz Cetinjskog manastira poručio Crnogorcima: “I Skadar će biti naš”.

Zato je u listopadu 1991., na samom vrhuncu agresije na Hrvatsku, Željko Ražnatović Arkan mogao reći:

 „Nama je vrhovni zapovjednik patrijarh Pavle.” (Željko Ražnatović Arkan, listopad 1991.)

Dalmatinski episkop Longin je također blagoslivljao srpske vojne i paravojne postrojbe koje su ratovale po Hrvatskoj i činile brojne zločine nad Hrvatima.

Pravoslavni svećenik s mitraljezom u ruci – slika obišla svijet

U doba kada je gorjela Banovina i kada su brojni Hrvati ubijani, izgnani, katoličke crkve rušene, u kolovozu 1991. godine tadašnji protosinđel (cijenjeni monaški čin u pravoslavnoj crkvi) Filaret je uslikan kod manastira Komogovina, između Kostajnice i Gline, s grupom srpskih četnika na ratnom vozilu. Njegova fotografija u svećeničkoj odori sa puškomitraljezom ispred tenka, koja je obišla svijet, do danas izaziva kritike.

Photo: commons.wikimedia.org

Povodom te fotografije vladika bački Irinej Bulović, jedan od ekumenski nastrojenih svećenika SPC-a u to vrijem, je reagirao:

„Svećeničko lice koje danas uzima mitraljez, po mom mišljenju, duboko griješi. Ono se ogriješilo o svoju savjest i o savjest bližnjih koje sablažnjava. To su ekshibicionizmi – po mom mišljenju sasvim neprilični i nedostojni svećeničkog lica. ” (Irinej Bulović)

Patrijarh Pavle, vrhovni poglavar SPC-a – Srbi ne mogu živjeti s Hrvatima ni u kakvoj državi!

Bilo je i pokušaja zaustavljanja sukoba. Godine 1991., kada se rat u Hrvatskoj već rasplamsao, patrijarh Pavle se u dva navrata susreo s kardinalom Kuharićem. S druge strane, Pavle je tražio odvajanje “srpskih oblasti” iz Hrvatske, pa je 1. studenoga 1991. srpski patrijarh je poslao otvoreno pismo britanskom lordu Carringtonu, predsjedniku Međunarodne mirovne konferencije o Jugoslaviji, kojim ga uvjerava kako Srbi ne mogu živjeti sa Hrvatima i da imaju pravo na ujedinjenje sa Srbijom.

„Srbi ne mogu živjeti sa Hrvatima ni u kakvoj državi. Ni u kakvoj Hrvatskoj. ” (patrijarh Pavle)

Patrijarh Pavle je objašnjavao britanskom lordu da su u Jugoslaviji “Srbi bili prisiljeni živjeti zajedno sa Hrvatima”, ali da više ne mogu živjeti zajedno i da “dijelovi Hrvatske moraju biti pripojeni matici srpskog naroda, Republici Srbiji”. U pismu patrijarh Pavle otvoreno govori da se velik dio područja Hrvatske mora “naći pod zajedničkim državnim krovom sa današnjom Srbijom i svim srpskim krajinama”. Također kaže da svoju braću “iste vjere i krvi” koja žive u Hrvatskoj “srpska država i srpski narod moraju zaštititi svim legitimnim sredstvima, uključujući i oružanu samoobranu”.

Dvije godine prije smrti u 93-oj godini života, po završetku svih ratova i krvoprolića nastalih krivnjom Srbije i militantnih Srba, pred svoju smrt, patrijarh srpski Pavle je 2007. godine rekao pokajnički:

„A ja kažem: ako bi trebalo da se održi Velika Srbija zločinom, ja na to pristao ne bih nikada; neka nestane Velike Srbije, ali zločinom da se održava – ne. Ako bi bilo potrebno i nužno jedino da se održi Mala Srbija zločinom, ja i na to ne bih pristao. Neka nestane i Male Srbije ali zločinom da se održi – ne. I kad bi trebalo da se održi posljednji Srbin, ja da sam taj posljednji Srbin, a da se održi zločinom – ne pristajem, neka nas nestane, ali da nestanemo kao ljudi, jer nećemo onda nestati, živi ćemo otići u ruke Boga Živoga.”

Srpska pravoslavna crkva : Stepinac i Draža Mihajlović

Valja za kraj istaknuti da su tijekom Domovinskog rata iz najviših redova SPC-a slana su u svijet pisma i priopćenja u kojima je bilo mnoštvo podataka i laži koje ne stoje, a lako ih je provjeriti. I danas smo svjedoci da se u javni prostor ubacuju iz SPC-a dezinformacije, te se manipulira i laže.

Pri tome treba istaknuti da i danas značajan dio Srpske pravoslavne crkve ima negativnu ulogu, osobito u blaćenju lika i djela blaženog Alojzija Stepinca i prihvaćanju četničkog pokreta.

Dok je Stepincu i osporavanjima iz SPC-a mnogo toga napisano u posljednje vrijeme, treba napisati da u današnjoj Srbiji postoji pokret sa širokom potpo­rom za rehabilitaciju Draže Mihailovića i četnika iz Dru­goga svjetskog rata: “Osobe po­put Vojislava Šešelja, različitih voda bosanskih Srba, mnogih srpskih intelektualaca i dosto­janstvenika Srpske pravoslavne crkve – svi oni predstav­ljaju Mihailovića kao nepogrešiva duhovnog vođu srp­skoga naroda. Često se opisuje Mihailovi­ća kvazireligijskim nazivom »sveti ratnik«. Episkop Srpske pravoslavne crkve uspoređuje pak Dražu Mihai­lovića sa svetim Savom, utemeljiteljem Srpske pravo­slavne crkve. Takav »obnovljeni« Mihailović – idealizi­ran kao demokrat, prijatelj Saveznika, antikomunist,mučenik, junak i domoljub – potreban je radi legitimiziranja četnika, dok se istodobno zanemaruje puna, prava slika o njemu”, piše židovski povjesničar Philip J. Cohen u tekstu “Drugi svjetski rat i četnici” iz knjige Tajni rat Srbije.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 10, 15, 25 ili više eura. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.